Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 4n
Sutra: 14° 14° 4n
12. studenoga 2018.
Komentar Branka Mijića

Komentar Posljednji proleteri Bandić iTodorić

Foto: D. LOVROVIĆ
Foto: D. LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 2. svibanj 2018. u 17:07 2018-05-02T17:07:56+02:00

Ima li uopće smisla obilježavati Praznik rada u zemlji ispražnjenoj od rada i radnika, Hrvatskoj?

I ove godine svjedočimo otužnim slikama bivših proletera koji su cijeli život rintali stvarajući višak vrijednosti da bi sada u mirovini, osiromašeni i obespravljeni, čekali 1. maja kako bi se za nagradu dočepali barem jednog besplatnog obroka. To je taj dan kada sindikalni vođe iz petnih žila pušu u zviždaljke i psuju vlast dok se ostatak godine voze business clasom putujući svijetom na račun članstva. Prvoga maja Milan Bandić velikodušno dijeli 60 tisuća porcija graha, baš kao što ostalih 364 nekim drugim ljudima raspoređuje osam milijardi proračunskih kuna, a Davor Bernardić daruje karanfile, crvene naravno, jer je ta boja ostala jedino što povezuje SDP s radništvom.

Klimoglavi novinari i zabrinuti analitičari opće prakse upozoravaju kako »građani sve lošije žive dok rastu ideološke i svjetonazorske podjele u društvu«. Kao da je nacija uvaljana u bijedu zbog ustaša i partizana, kao da je 150 tisuća mladih pobjeglo preko granice glavom bez obzira zbog Jasenovca i Bleiburga! I dok je diljem Hrvatske osiromašeni puk ponizno i strpljivo čekao na milostinju u grahu, na Praznik rada 10 tisuća filipinskih radnika marširalo je Manilom pobunivši se protiv ugovora na određeno vrijeme spalivši sliku predsjednika Dutertea.

U Južnoj Koreji aktivisti su se sukobili s vlastima nakon pokušaja da postave statuu za žrtve prisilnog rada ispred japanskog konzulata. U Kambodži su sindikati prosvjedovali za veću minimalnu plaću, no vlada je zabranila marš. Dvije tisuće radnika u tekstilnoj industriji okupilo se u parku, ali ih je zaustavila specijalna policija. U Hong Kongu oko pet tisuća radnika marširalo je kako bi izvršili pritisak na poslodavce da prihvate vladin prijedlog koji bi ih spriječio u povlačenju novca iz mirovinskih fondova za pokrivnje drugih troškove.

Umjesto toga u Hrvatskoj se roštilja i maršira na grah upravo zbog nedostatka ideologije, onoga što se nekada zvalo klasna svijest. Tamo gdje nema svijesti da se radništvo za svoja prava samo mora izboriti, nema ni radničke klase. Zato u Hrvatskoj danas postoje bivši proleteri kojima je 1. maj karitativni blagdan, te obespravljeni radnici koji još uvijek nisu uspjeli otići i u inozemstvu osigurati egzistenciju. Da, i onaj jedan posto sve bogatijih kojima je, uz pomoć politike i sindikata, podijeljeno opljačkano društveno bogatstvo koje su desetljećima stvarali oni koji sada traže tanjur graha.

– Kolika je to želja da se mene uhvati, šta sam ja to napravio? Sagradio sam Hrvatsku – izjavio je nedavno novinarima u Londonu odbjegli Ivica Todorić. I to je istina, ta »Todorićeva Hrvatska« koja u »Agrokoru« zaposli 40 tisuća ljudi, veže za sebe još sto tisuća obitelji dobavljača, kojima plaća kada i koliko hoće, prijeteći da će ako on kihne Hrvatska eksplodirati.

Oni koji šute i pristaju na sve, nisu radnici već robovi. Bez te svijesti, radništvo ne postoji. Zato su u Hrvatskoj danas posljednja dvojica proletera Milan Bandić, koji »dela kao konj«, ali zna za koga i za što dela, i Ivica Todorić koji u Kensingtonu, elitnom dijelu Londona, uspijeva preživjeti s 15 funti dnevno!

Da nam živi, živi rad!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka