Iako je svima jasno kako je Hrvatska na svim poljima kada je Ina po srijedi poražena, u blagdanskom ozračju se i taj posljednji poraz na međunarodnoj arbitraži kontra MOL-a, pokušava prikazati kao pobjeda.

Uspješno je premijer Andrej Plenković iskoristio Božić ne bi li nam pod drvce gurnuo naftnu kompaniju koju ćemo, samo što nismo, vratiti majčici zemlji, rekroatizirati i domoljubno zaposjesti od mrskih nam Mađara. Donesena je politička odluka da Hrvatska otkupi cijeli udjel MOL-a u Ini, urbi et orbi objavio je Plenković naciji radosnu vijest koju su svi dočekali jednako ushićeno kao mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja 1998. godine.

Ostala je tek »sitnica«, da predsjednik Vlade kaže koliko to vrijedi Ina i otkud misli namaći novac kojim će isplatiti Mađare a da državu ne utopi u dužničkom ropstvu. Izvukao je Plenković mač iz kamena i zajahao Lamrija poput kralja Artura krenuvši u potragu za Svetim gralom kao da ga je osobno Merlin okuražio te Badnje večeri unatoč izgubljenom sporu u Ženevi. Prilično neočekivana avantura u koju se premijer upustio podsjećajući više na kockara koji igra va banque nego na hladnokrvnog diplomata koji priprema svaki detalj prije nego što krene u akciju.

Možda Plenković zna nešto jako bitno što u ovom trenutku ne može s nama podijeliti, ali Ina, koliko god Hrvatskoj bila važna kompanija, ne smije postati važnija od Hrvatske same i njezinih građana. Mitovi i legende, busanja i junačenja nisu strategija i taktika kojom se donose poslovne odluke, pogotovo ne one dugoročno korisne i isplative. Ina je veliki zalogaj, pogotovo za tek pokrpanu državnu blagajnu koja na prihodovnoj strani 2017. godinu gleda i više nego ružičastim naočalama.

Vrijedila Ina 850 milijuna ili 1,8 milijardi dolara, ili koliko već se za nju pogodili, takva investicija i vraćanje u potpuno državno vlasništvo jedne naftne kompanije može se vrlo lako pokazati mlinskim kamenom koji će nas zauvijek povući na dno. Budimo iskreni, prema Ini smo postali domoljubno nastrojeni tek nakon što smo je prodali Mađarima te im, uz malu pomoć korumpiranih mangupa u vlastitim redovima, omogućili da njome upravljaju kao da su većinski vlasnici.

Zašto bismo sada trebali vjerovati da će država Hrvatska znati bolje upravljati Inom nego što je to činila prije 15 godina i tko nam to garantira da i ovoga puta Mađari neće preveslati naše pregovarače i još jednom sklopiti ugovore kojima će ponovo omastiti brk? MOL je svoju investiciju u Inu debelo isplatio, nigdje mu se ne žuri jer ima bolju pregovaračku poziciju, pogotovo nakon šivcarske arbitraže, i svu dobit vrlo lako može izvući iz Hrvatske. MOL je ostvario svoje ciljeve, osvojio je Inino tržište, a gotovo ništa nije uložio u sisačku i riječku rafineriju pa one bez velikih ulaganja ne mogu konkurirati rafinerijama u Bratislavi i Budimpešti.

MOL dakle već vodi 2:0, a premijerova božićna politička poruka kako želi kupiti njegov dio kolača u Ini, penal je za Mađare koji Hrvatsku vrlo lako može izbaciti iz daljnjeg natjecanja. Poraz nikada ne može biti pobjeda, neriješeno itekako.

Plenkoviću bi Ina mogla značiti »biti ili ne biti« karijere, uostalom o tome bi nešto mogao naučiti i od Karamarka.