Grad: Rijeka
Danas: 17° kiša
Sutra: 7° 12° kiša
19. rujna 2017.
Komentar Branka Mijića

kolumna »Oluja« na Podmurvicama

snimio Silvano Ježina
snimio Silvano Ježina
Autor:
Objavljeno: 7. kolovoz 2017. u 14:36 2017-08-07T14:36:00+02:00

 Možda bi sve bilo drugačije da je vlast svih ovih godina procesuirala ubojice osmero starčadi u Uzdolju kod Knina nakon »Oluje«, od kojih je najmlađa imala 62, a najstarija 79 godina, poručivši svima kako su to hrvatske civilne žrtve rata.

Palim na čast i uspomenu, živima na sjećanje, budnost i opomenu, tekst je na spomeniku poginulim partizanima u riječkom naselju Podmurvice koji je nepoznat netko, ili neki, zalili bojom u trenutku obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.

Takav čin uobičajeno nazivamo devastacijom, a njegove počinetelje »suludim vandalima«, što bi značilo da su počinitelji devijantni pojedinci koji su iz viška obijesti ili alkohola izigubili kontrolu i pretjerali. No kada se istog dana u istom gradu istim sredstvima ponovi i na osobnom automobilu predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Rijeke i vijećnika Mile Opačića, onda se valja upitati tko je tu lud, a tko vandal.

Uništavanje spomenika pobjednicima Drugog svjetskog rata, baš kao i brisanje ulica i trgova koje nose imena njihovih sudionika i vođa, u Hrvatskoj se sustavno i nekažnjeno odvija više od 25 godina, čak kada se radi i o vrhunskim umjetničkim djelima. Primjerice, poput memorijalnih skulptura Vojina Bakića, čiju je izložbu upravo za »Oluju« u rovinjskoj Galeriji »Adris« otvorio povjesničar umjetnosti Igor Zidić istaknuvši kako je njegovo velebno Kamensko, spomenik od 30 metara, u slavu herojstva, ali i umjetnosti, srušeno početkom devedesetih, čime je hrvatska kultura izgubila možda i najznačajnije takvo djelo koje Europa uopće pamti.

Nije dakle to što se dogodilo u Rijeci akt pojedinačnog pomračenog uma, već kontinuitet koji se događa uz prešutno odobravanje vlasti. I oni koji su uzeli kante boje da bi ih izlili na spomenik na Podmurvicama i oni koji su poznatim dekorom »ukrasili« Opačićev automobil napravili su to svjesno i s jasnom namjerom.

Uzaludno je one koji samo u djelo provode ono što im na njihov jezik prevode političke i crkvene vođe prizivati pameti da pročitaju tu rečenicu s podmurvičkog spomenika i pokušavati im objasniti da su na taj način oskvrnuli grobove vlastitih djedova, svojih predaka. Bi li se zaustavila ta ruka koja je izlila masnu boju preko bijelog kamena da je do mozga stigla poruka kako se tim činom odriču dvanaestorice mladih ljudi s malih Podmurvica koji su svoje živote dali i za njihovu slobodu, od kojih su trojica imala, možda baš kao i oni, samo šesnaest godina kada su njihovi životi naprasno prekinuti? Bi li automobil Mile Opačića ostao puko prijevozno sredstvo, a ne postao strašilo da se uzavrela glava zapitala koliko je takvih mileta i opačića tog kolovoza 1995. godine oslobađalo Hrvatsku?

Možda ovog što se dogodilo u Rijeci i što se događa diljem Hrvatske i ne bi bilo da smo svih ovih godina slušali i ponavljali ono što je u Rovinju rekao Igor Zidić govoreći o umjetničkoj i ljudskoj tragediji velikog hrvatskog umjetnika Vojina Bakića koji je prije smrti u prosincu 1992. godine morao preboljeti rušenje pet svojih memorijalnih skulptura i preimenovanje bjelovarske Ulice braće Bakić, »svega onoga što nam naša tradicija nalaže da ih poštujemo«. Možda bi sve bilo drugačije da je vlast svih ovih godina procesuirala ubojice osmero starčadi u Uzdolju kod Knina nakon »Oluje«, od kojih je najmlađa imala 62, a najstarija 79 godina, poručivši svima kako su to hrvatske civilne žrtve rata.

Možda bi onda svakog 5. kolovoza na Podmurvicama spomenik osvanuo uz cvijeće umjesto boje. A vandali se napokon civilizirali.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka