Kakva je razlika između prvoaprilske šale objavljene na portalu Novog lista o tome kako se Hrvatska nastavlja naoružavati jer joj iz Amerike stiže ni manje ni više nego nosač zrakoplova »John F. Kennedy« i službene hrvatske politike?

Rekli bismo, nikakva. Uvjerljivost argumenata hrvatskih političara dok naciji obrazlažu zašto valja potrošiti pola milijarde dolara na kupovinu tridesetogodišnjih izraelskih borbenih zrakoplova jednako je ridikulozna kao naša vijest objavljena na webu 1. travnja »POSTAJEMO VOJNA SILA? Amerika Hrvatskoj ustupa umirovljeni nosač zrakoplova« koja vas je, sudeći po broju komentara i lajkova, dobro zabavila protekla dva dana. Teško se odlučiti za najbolji, ali onaj »A Horvatinčić će biti kapetan« nekako se sam od sebe nametnuo kao šampionski.

Cijeli državni vrh, pak, nominiran je za »The Greatest Shit« godine pokušavajući nas uvjeriti kako je kupovina polovnih aviona neophodna kako bi »hrvatsko nebo bilo u rukama hrvatskih pilota 2020., kada Hrvatska predsjeda Europskom unijom i kada će se slaviti 25. godišnjica Oluje«. Zaboga, kakve veze ima činjenica da ćemo šest mjeseci predsjedavati EU-om početkom 2020. godine s nabavkom borbenih zrakoplova teškom tri milijarde kuna!? Ako je to uvjet iz Bruxellesa, kako su to onda Slovenci mogli predsjedavati prije deset godina i kako će to činiti 2021. sa svojom poljoprivrednom avijacijom?

Naravno da rutinska rotacija na čelu EU-a nema nikakve veze sa zaštitom neba, niti se F-16 Barak kupuju kao manekeni za sezonu siječanj – lipanj 2020. i kao ukras za četvrt stoljeća Oluje. Nekome je u interesu ta olako obećana brzina i sklapanje posla daleko od očiju javnosti. Od Hrvatske znatno bogatija Švicarska započela je 2008. proces zamjene svoje borbene flote koji još uvijek traje jer su na referendumu 2014. Švicarci glasali protiv nabavke od Vlade predloženih Gripena pa je natječaj ponovljen.

Mi smo to sve zgotovili u nekoliko mjeseci »Blitzkriegom« militantnog dijela društva, a da nitko nije ni pomislio upitati građane ove zemlje što o tome misle. Zaista, što stotinu tisuća građana ove zemlje koji već danima nemaju pitke vode misle o tome što će i iz njihovih džepova iscuriti tri milijarde kuna kako se državni vrh ne bi osramotio pred europskom elitom za tih šest mjeseci 2020. godine, dok u redu čekaju da par litara vode iz cisterne iscuri u njihove boce kako bi im djeca kod kuće imala što piti?

Da, pitanje je u istoj mjeri retoričko i populističko, kao i ono trebaju li ti isti avioni državi koja nije u stanju osigurati lijekove bolesnoj djeci, pravdajući se kako su iznimno skupi jer stoje par tisuća eura. Ali, bez takvih pitanja država neće ni znati zašto postoji, za sve svoje građane ili samo za pojedince koji je svojataju svojim ratnim plijenom. Poput dugogodišnjeg HDZ-ovog saborskog zastupnika i župana Franje Lucića čiji sumnjivi poslovi i pokušaj podmićivanja novinara nisu šokirali javnost kao selfiji u gaćama.

Na tim fotkama vidi se jedina razlika između naše prvoaprilske šale i uvjerljivosti hrvatske politike.

Naša priča o nosaču aviona je potpuno bezazlena, dok HDZ mora ozbiljno razmisliti da umjesto aviona i brodova najprije trebuje nosač gaća.