Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
7. prosinca 2019.
Komentar Branka Mijića

Nobel i Tuđman

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 10. prosinac 2012. u 11:50 2012-12-10T11:50:52+01:00

U dvadeset godina Hrvatska je prošla mnogo toga da bi stigla do Osla, ali svojih se žrtava nerado sjeća. Možda su upravo Međunarodni dan ljudskih prava i obljetnica smrti Franje Tuđmana prilika da se zapitamo kako to da nitko u ovoj zemlji ni na koji način nije obilježio 20 godina od ubojstva sindikaliste Milana Krivokuće, 17. studenoga 1992. na kućnom pragu?

Da, ima tu puno simbolike što će i Hrvatska danas biti u Oslu, što znači da Nobelova nagrada za mir Europskoj Uniji pripada i nama, uglavnom nesvjesnim značenja tog priznanja i čina da nas već sada 27 članica doživljava sebi ravnima i ravnopravnima. 

   Šef delegacije EU u Hrvatskoj Paul Vandoren ističe da svečanost pada upravo na Međunarodni dan ljudskih prava, što rječito govori koliko Europa drži do »pomirenja, demokracije, promicanja ljudskih prava i proširivanja područja mira i stabilnosti po cijelom kontinentu« za što je i zaslužila Nobela. Danas Hrvatska obilježava i 13. godišnjicu smrti Franje Tuđmana, pa je uistinu trenutak za razmisliti o putu ljudskih prava i demokratskih vrijednosti kojim se krećemo posljednja dva desetljeća, kao što sugerira i Vandoren komplementirajući, ali istodobno i upozoravajući da smo još uvijek daleko od cilja. 

  Iako se radi o enciklopedističkoj temi, ovako prigodničarski i u kontekstu posljednjih događaja, teško se oteti dojmu da mnogi unatoč svemu ne žele kročiti tim europskim putem i stremiti europskim vrijednostima zbog kojih smo i pozvani u Oslo. Stoga nije čudno da je upravo krajnja desnica ta koja je najžešće zamjerila poruke pomirenja i demokracije svom dojučerašnjem idolu generalu Gotovini. 

   Njima naprosto nikada nisu bile potrebne nikakve integracije, ništa izuzev samoizolacije i vječne plemensko-ratničke ideologije nije bio njihov odabir. Ne bi oni na Međunarodni dan ljudskih prava i dodjele Nobelove nagrade za mir bili vrijedni spomena da upravo na tom tragu povijesnog zaborava, kao da je u Haagu udjeljena kolektivna indulgencija, sve češće ne istupaju i osvajaju medijski prostor oni koji bi da su se dočepali vlasti učinili sve da nas tamo ne bude. 
 

  Kao da Hrvatska već nije bila na korak do potpune međunarodne izolacije, kao da već nismo dovoljno dobili batinom po glavi, kao da skupo ne plaćamo ceh antieuropske politike koja se vodila. I koju su na vlastitoj koži najdugovječnije osjetili generali Gotovina i Markač. Ne, njihovo oslobađanje nije dovelo do katarze, nije dovelo do suočavanja s ratnim zločinima koji su počinjeni a nikada nisu kažnjeni, već se u trijumfalizmu i euforiji i puka i akademika sve glasnije čuju oni koji su nas i doveli pred haški sud tvrdeći kako u obrambenom ratu zločini nisu mogli biti počinjeni.

  U dvadeset godina Hrvatska je prošla mnogo toga da bi stigla do Osla, ali svojih se žrtava nerado sjeća. Možda su upravo Međunarodni dan ljudskih prava i obljetnica smrti Franje Tuđmana prilika da se zapitamo kako to da nitko u ovoj zemlji ni na koji način nije obilježio 20 godina od ubojstva sindikaliste Milana Krivokuće, 17. studenoga 1992. na kućnom pragu? Ubojstva koje ima sva obilježja političke likvidacije, a koje unatoč tome netko nije htio riješiti i čija će istraga vječno i bezuspješno biti otvorena? 

   Nitko se više ne sjeća ni Milana Levara, nekadašnjeg pripadnika Hrvatske vojske koji se usudio svjedočiti o likvidacijama u Lici 1991. godine i koji je ubijen podmetnutom bombom kraj svoje kuće 2000. godine. I čije ubojice nikada nisu pronađene iako su svi znali tko je imao najviše razloga to učiniti. Ili možda netko misli da nije pristojno na Međunarodni dan ljudskih prava, dodjelu Nobelove nagrade za mir i obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika na barem dvojicu Milana podsjećati? Ili taj netko misli da se takvo nešto više ne može ponoviti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.