Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 1
Sutra: 23° 23° 1
23. srpnja 2019.
Komentar Branka Mijića

Nitko nije otok

Foto Denis Jerkovic / Cropix
Foto Denis Jerkovic / Cropix
Autor:
Objavljeno: 10. rujan 2012. u 12:32 2012-09-10T12:32:55+02:00

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje, još je davno pjevao John Donne. Nažalost, nakon svega što su doživjeli, našim otočanima stihovi nisu i ne mogu biti utjeha. I zato oni ni danas ne pitaju kome zvono zvoni. Njima zvoni.

Simbolično, svojim brodicama, plovilima i tijelima stanovnici južnog Jadrana fizički su povezali hrvatsko kopno, Komarnu, i poluotok, Brijestu na Pelješcu. Što bi pravi most značio za kvalitetu života, prosperitet i budućnost tamošnjih ljudi, najbolje znaju oni koji žive okruženi morem sa svih strana, otočani. 

   Čim se ljetna romantika nesputanog odmora na tim turističkim oazama počne približavati kraju, a cvrčak svoju frulu i ditirambe zadjene za pas, počne svakidašnja jadikovka bodula kojima valja daleko od očiju i daleko od srca preživjeti do nove turističke sezone i novovjekih nomada koji će ih posjetiti. Povratak u osamu uvijek je bolan, a još bolnijom ga čine dodatna udaljavanja od kopna poput najave reduciranja broja trajektnih linija prema sjevernojadranskim otocima, Cresu, Lošinju, Pagu i Rabu. Razlog je naravno providan, štednja, krpanje proračunskih rupa, ali i alarmantan budući da restrikcije slijede i za četiri od svega pet profitabilnih linija. 

   Dakle, potpuno neshvatljivo, država reže ne samo subvencionirane trajektne linije već i one koje joj donose profit i u koje bi poslovna logika nalagala još veća ulaganja za još veću isplativost što bi u konačnici smanjilo troškove izdržavanja ostalih. Upitno je i hoće li se papirnata projekcija uštede od 38 milijuna kuna državnih subvencija pokazati točnom, jer, iako to kratkoročno može srezati rashodovnu stranu proračuna, dugoročno ga može dovesti u propast. 

  Ne čudi stoga pobuna gradonačelnika kvarnerskih otoka, jer ovakve mjere suštinski ugrožavaju kvalitetu života tamošnjeg stanovništva i izravno vode najgoroj pošasti koja ih može pogoditi, dodatnom iseljavanju. Ako nema mosta, ako nema trajekta, broda ili katamarana, nema ni života u vakuumu između dviju turističkih sezona. A ni turizma neće biti bez domaćeg čovjeka, njegovih domaćih proizvoda, navada i običaja. 

   Stoga bi se i brzopotezni rezači iz Banskih dvora prije nego što pošalju svoje nebulozne prijedloge lokalnoj samoupravi trebali očitovati o svojim strategijama i vizijama razvoja otoka i povratku a ne novom egzilu tamošnjeg stanovništva. Možda bi računica i projekcija onda pokazale da treba uvesti još više linija i plovila, ako već nemamo mostova, kojima bi građani vezali svoje mjesto života ili rada za otoke. Zašto bi bilo nemoguće da netko živi u Rijeci a radi na Cresu ili, još bolje, stalno boravi na Cresu a radi u Rijeci, na Krku i svuda tamo gdje se otvore nova radna mjesta? 

  Naravno da prometna povezanost ne smije biti ideološki ili politički projekt, već ekonomski, kao što to iz Sarajeva poručuje predsjednik Josipović kada je Pelješki most, koridor, tunel ili trajekt, svejedno, u pitanju. No razvoj otoka i njihova populacija sasvim sigurno su važan dio od nacionalnog značaja za Hrvatsku i njihovu budućnost ne bismo trebali prepustiti kratkovidnim i kratkoumnim računovođama trećeg platnog razreda državne birokracije. 

   Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje, još je davno pjevao John Donne. Nažalost, nakon svega što su doživjeli, našim otočanima stihovi nisu i ne mogu biti utjeha. I zato oni ni danas ne pitaju kome zvono zvoni. 

   Njima zvoni.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka