Grad: Rijeka
Danas: 16° kiša
Sutra: -4° 7° djelomično oblačno
24. veljače 2017.
Komentar Branka Mijića

kolumna Metodika ćirilice

Foto G. Panić
Foto G. Panić
Autor:
Objavljeno: 4. veljača 2013. u 17:39 2013-02-04T17:39:05+01:00

Ćirilica je ni kriva ni dužna postala hrvatskim kamenom razdora iako je beogradski novinar Teofil Pančić primijetio da ona nije nikakav ekskluzivni znak srpskog identiteta, nego se forsira kao takva

Koliko god se na prvi pogled nekima pitanje uvođenja u upotrebu ćirilice na javnim mjestima u Vukovaru činilo jednostavnim pravnim ili lingvističkim pitanjem, trebalo bi barem pokušati probati razumjeti različite, međusobno suprotstavljene stavove i poglede. Kako one racionalne, tako i iracionalne.

Teško je one koji su prošli golgotu Vukovara, tamo patili, ratovali ili izgubili svoje najmilije, uvjeriti da je ćirilica povijesno i hrvatska baština te ju kao takvu treba naprosto prihvatiti. Smrt koja je stizala pod ocilima i dvoglavim orlovima, crnim zastavama na kojima je ćirilicom pisalo »Sa verom u Boga Sloboda ili smrt«, uz pjesmu »Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate«, za njih mogu biti samo zajednički simbol četništva i najgoreg zla koje ih je pogodilo, a ne stvar ortografije. U njihovim očima ćirilica je pisala samo ubijanje i tragediju i za njih je danas svetogrđe da ime Ulica 204. vukovarske brigade bude njome ispisana.

Doduže, jezikoslovci, poput nedavno Snježane Kordić u našem listu, smatraju da ćirilica u Vukovaru nije znak dvojezičnosti, jer različito pismo ne znači da se radi o različitim jezicima. U skladu sa suvremenim znanstvenim pogledima ona elaborira tezu o jednom zajedničkom policentričnom jeziku na ovim prostorima, te zaključuje da je zalaganje Vlade da se u Vukovaru primijeni isti postupak kao u općinama s talijanskim protivno Europskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, koju je potpisala i Hrvatska. 

– Kratko rečeno, Hrvati i Srbi govore zajedničkim jezikom, dok Hrvati i Talijani govore međusobno stranim jezicima. Zato jezik Talijana može u Hrvatskoj biti manjinski jezik, a jezik Srba ne može, smatra Kordić. 

Iako i sam lingvist i sveučilišni profesor, Milorad Pupovac u cijelu se raspravu uključio kao političar i potpredsjednik SDSS-a poručivši da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne može mijenjati jer je sastavni dio hrvatskih međunarodnih obaveza. Na taj način replicirao je predsjedniku RH Ivi Josipoviću koji je pravnički decidirano rekao da »ako ne postoji želja da se ustavni zakon poštuje, onda zakon treba mijenjati«. 

I tako je ćirilica ni krivi ni dužna postala hrvatskim kamenom razdora iako je beogradski novinar Teofil Pančić primijetio da ona nije nikakav ekskluzivni znak srpskog identiteta, nego se forsira kao takva. Čak se i u Šumadiji latinica više koristi u javnoj upotrebi na zgražanje zagriženih srpskih nacionalista. U balkanskim mitskim gudurama još uvijek je živo jedinstvo države, nacije i jezika kao da nam 21. stoljeće još uvijek nije stiglo. Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević svoju tezu o ratu kao najvećem kulturnom događaju obrazlaže otkako je on naizgled završio.

– U najkraćim crtama možemo reći da se svaka poslijeratna politika na ovim prostorima pokazuje kao politika rata. Ratna politika znači da je sam subjekt, onaj koji vodi tu politiku, zapravo ratni subjekt proizašao iz ratnog događanja. Glavni akteri današnje politike izvajani su ratnim događanjima, odnosno ratnim neprijateljstvima, kaže Vlaisavljević. 

I zaista, kada se na masovnom prosvjedu protiv ćirilice u Vukovaru otvoreno zaprijeti aktualnoj vlasti »da ne testira i ne izaziva vukovarske branitelje«, dakle nastavkom rata, svi argumenti i osjećaji postaju nebitni. Možda smo usredotočivši se na ćirilicu zaboravili na metodiku kojom je postala pitanjem prijepora.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka