Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
24. lipnja 2017.
Komentar Branka Mijića

kolumna Kreposna Hrvatska

foto: arhiva NL
foto: arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 16. siječanj 2017. u 13:17 2017-01-16T13:17:27+01:00

I dok se diljem Lijepe naše slavilo i pjevalo, dok su tekle domoljubne suze radosnice, u jednom gradu tek pedesetak kilometara udaljenom od metropole, kao da je vrijeme stalo, kao da je 15. siječnja 1992. Nisu doduše padale granate, ali Sisak je i ove 2017. bio prva crta bojišnice.

Za nama su svečarske zdravice, ceremonije i prigodne manifestacije povodom četvrt stoljeća međunarodnog priznanja Hrvatske, a dva nevezana i paralelna događaja uz ovu okruglu obljetnicu možda i više od prigodničarstva govore o tome je li sloboda umjela da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj.

I dok se diljem Lijepe naše slavilo i pjevalo, dok su tekle domoljubne suze radosnice, u jednom gradu tek pedesetak kilometara udaljenom od metropole, kao da je vrijeme stalo, kao da je 15. siječnja 1992. Nisu doduše padale granate, ali Sisak je i ove 2017. bio prva crta bojišnice. Dok se drugdje pucao vatromet i ispijao šampanjac, Predrag Sekulić i drugovi iz Stožera za obranu rafinerije i očuvanje radnih mjesta danonoćno su stražarili i bili spremni vlastitim tijelima blokirati prugu i spriječiti odvoz sirove nafte iz sisačke Rafinerije što bi vjerojatno značilo i njezino konačno gašenje.

Bili su odlučni Siščani ne dozvoliti da se ponovi Dan neovisnosti 8. listopada 2016. kada su Mađari iskoristili blagdansko ozračje i u tajnosti, pod okriljem noći, odvezli kompoziciju od 12 cisterni sa 600 tona domaće nafte na preradu u Rijeku. Priča o Ini i MOL-u najaktualniji je ali ne i usamljeni primjer kako je nakon ratne pobjede međunarodno priznata Republika Hrvatska u mirnodopskim uvjetima krčmila svoju suverenost. Inu nam nije tenkovima odnio vojno nadmoćniji neprijatelj, već je njezin gubitak posljedica pogrešne politike, gluposti i pokvarenosti u vlastitim redovima.

Zato danas Inu osjećamo kao dio okupiranog teritorija, kao nekakvu SAO Krajinu koja nam prirodno pripada, ali nije pod našom kontrolom. Zato su Sisčani opet na prvoj crti, zato su prisiljeni organizirati fizički otpor nadmoćnijem neprijatelju kako bi zaštitili svoj dom, svoje obitelji, svoja radna mjesta, svoju egzistenciju, svoj opstanak. Naprosto moraju činiti sve ono što bi trebao biti zadatak svake države koja postoji zato da bi štitila interese svojih građana.

U samim počecima stvaranja hrvatske države suverenitet se slikovito pokušavao definirati kao »hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu«. Danas, 25 godina kasnije, ostali su tek puška, himna i zastava, dok je ništa manje bitna lisnica, ne samo kada govorimo o Ini, već i o bankama, telekomunikacijama, infrastrukturi, u nečijem tuđem posjedu.

Drugi događaj kojem smo svjedočili u ove polarnohladne siječanjske dane i okruglu obljetnicu priznanja bila je akcija koja se munjevito proširila hrvatskim gradovima »Imaš jaknu viška? Ostavi je! Trebaš jaknu? Uzmi je!«. Gledati na TV ekranima anonimne ljude koji su se organizirali u Osijeku, Splitu, Zagrebu, Rijeci... ne bi li pomogli svojim sugrađanima koje je zima još više zmrzla jer žive u siromaštvu, bio je još jedan dokaz solidarnosti i visoke svijesti koja vlada u društvu kada treba pomoći onima koji su u nevolji.

Svatko onaj koji je svojom jaknom utoplio neznanca ne tražeći zauzvrat ništa pokazao je ne samo svoju humanost i dobrotu, već i ono što je zadatak države, štititi najslabije i najugroženije. To je taj oltar zahvalnosti kojem svakodnevno, a ne samo obljetnički treba hodočastiti.

Nije dovoljno imati Hrvatsku, treba je i krijepiti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka