Moja malenkost, skromno je samog sebe oslovljavao Igor Mandić i kad čujete nekog da danas (zlo)upotrebljava tu sintagmu znajte da njezino autorstvo pripada počasnom doktoru riječkog sveučilišta.

Teško je i nemoguće nabrojati što je sve Igor Mandić napisao i čega se sve nije uhvatio svih ovih godina u 33 objavljene knjige i tko zna koliko tisuća tekstova tiskanih u dnevnim novinama i tjednicima, časopisima i periodici. Jedinstvena, osebujna figura u svakom pogledu, neusporediv i neuhvatljiv u bilo kakvu poznatu definiciju. Javni intelektualac, možda je najbliže dobacila rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija videći u laureatu, uz sve zasluge, onoga koji je »cijelog svog života adresirao javnosti bitna pitanja: politička, etička, književna, religijska, ideološka, ekonomska, kulinarska, intimna...«. A za takvim javnim intelektualcima koji se mogu mjeriti s Igorom Mandićem ne vapi samo Hrvatska već i cijeli svijet.

Čast svakome, veresija nikome, moglo bi se više nego ikome pripisati Igoru Mandiću koji nikada nije kalkulirao ili bilo kome podilazio, provocirajući uvijek s razlogom. Znao je često reagirati i »iz dišpeta«, kao što je rekao i promotor Nikola Petković, ali bi se do posljednje kapi krvi borio da mišljenje suparnika, koliko god ga osporavao, dobije priliku ući u javni prostor. Dijalog, to je ta točka demokracije u kojoj je Igor Mandić nalazio uporište za svoje javno djelovanje.

Riječi su uvijek bile jedino njegovo oružje ne samo zato što zna pisati već prije svega čitati, žderač riječi reći će za samoga sebe. Baš onako kako je Borges rekao »neka se drugi gorde napisanim, a ja ću pročitanim knjigama«, što je možda i najveći kompliment koji čovjek samom sebi može dati a da ne ispadne ohol. Taj i takav Igor Mandić bio je svojedobno i suradnik ovih novina, a poveznicu s Rijekom sam je locirao pedeset godina unazad kada mu je vizionarski ovdašnji izdavač »Otokar Keršovani« 1976. godine objavio prvu knjigu »Mitologiju svakidašnjeg života«.

Bili su tu sakupljeni novinski tekstovi o svemu i svačemu o čemu je Mandić svakodnevno pisao, o masovnoj i pop kulturi, maslinovom ulju i modi, a naslovi poput »Psihoanaliza sladoleda« ili pak »Metafizika roštilja« sami za sebe govore.

Zato Igora Mandića s pravom možemo nazvati rodonačelnikom naše kulturologije iako ta riječ tada nije bila poznata, pa je i ovo priznanje, koje je inicirao Odsjek za kulturne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i koje je potvrdio Senat riječkog sveučilišta, zaokružilo jedno povijesno razdoblje bavljenje tematikom čiji je pionir zaslužno promoviran u počasnog doktora.

Igor Mandić je deveti po redu počasni doktor riječkog sveučilišta, pa bismo mogli reći da je i numerologija učinila svoje, jer devetku na leđima, u sportu koji baš i ne štuje, nose centarfori. A Igor Mandić nazabijao se golova u svojoj karijeri. Njegova malenkost i ovom svečanom prigodom pokazala se u svoj svojoj veličini ustvrdivši kako mu čin riječkog sveučilišta laska, jer akademske zajednice »bije glas da su autarkične, zatvorene, samodovoljne, i ovo je prvi iskorak u povijesti uopće novih vremena kulture u Hrvatskoj i šire da akademska zajednica opaža nekoga izvan svoga bedema.«
Hvala vam na svemu, vaša malenkosti.