Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 3
Sutra: 20° 20° 3
24. svibnja 2019.
Uvodnik

Komentar BRANKO MIJIĆ Priča o brodu

Snimio Sergej DRECHSLER
Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 15. svibanj 2019. u 17:37 2019-05-15T17:37:52+02:00

Zapalio je prije toga Plenković svijeću u Velikom Trgovišću, doduše ne škveranima već Prvom Hrvatskom Predsjedniku za 97. rođendan, za čije je vladavine i započela ova nekažnjena privatizacijska i tranzicijska pljačka koja je sada kao svoju žrtvu na domoljubni oltar položila i brodogradnju. Prije toga krv je jednako tako isisana i ispijena svoj ostaloj industriji, pomorstvu, trgovini, bankama i svakom živom pojedincu kako bi se obećanih dvjesto vampirskih obitelji moglo dovoljno napiti i osigurati za deset budućih generacija

Brodove obično gutaju dubine. Ali, i iz te vodene grobnice brodovi znaju stoljećima nakon potonuća davati znakove života.Za ljude kojima je plovidba sudbina, brod je živo biće, zato mu valja dati ime, krstiti ga, a kada otplovi svoji životni vijek, dostojno ga ispratiti u vječnost spaljivanjem na svetom mjestu.

Smrt svakog broda ostavljenog da umre na kopnu, neoprostivi je i isključivi grijeh njegovog vlasnika. Izbrisati s lica zemlje rađaonicu brodova, barbarstvo je ravno provali Vandala u Rim. Navigare necesse est. Živjeti baš i nije nužno.

Bit će tužno završiti ovaj in memoriam 6. prosinca, za Svetog Nikolu, u Komiži na Visu, gdje se brodovi generacijama štuju i ritualno spaljuju njihovi skeleti kao žrtva za spas svih onih koji još uvijek plove. Jer, brod je posuda. Ona povezuje i čuva, ona drži na okupu ono što bi se rasulo.

A sada na lomaču stižu cijeli škverovi! Uljaniku i 3. maju smrtne presude su potpisane, a njihovu sudbinu i ostali dinosauri teško će izbjeći. Brodocid će uskoro biti potpun!

Iza propasti hrvatske brodogradnje, civilizacijskog sunovrata primitivaca nedostojnih broda, ostat će samo hrpa laži i cinizma onih koji to ubojstvo s predumišljajem žele prikazati kao čin vlastitog milosrđa. Ono pokojniku doduše nije pomoglo da preživi, ali bi ga trebalo činiti sretnim i zahvalnim jer su mu ga vrhunaravni udijelili!

Ne može žrec te sekte proždirača svega proleterskog, privremeni premijer Andrej Plenković, niti uz odar likvidiranog odustati od samohvale kako »nema druge kompanije za koju je jedna Vlada isplatila 3,2 milijarde kuna«.

Zapalio je prije toga Plenković svijeću u Velikom Trgovišću, doduše ne škveranima već Prvom Hrvatskom Predsjedniku za 97. rođendan, za čije je vladavine i započela ova nekažnjena privatizacijska i tranzicijska pljačka koja je sada kao svoju žrtvu na domoljubni oltar položila i brodogradnju.

Prije toga krv je jednako tako isisana i ispijena svoj ostaloj industriji, pomorstvu, trgovini, bankama i svakom živom pojedincu kako bi se obećanih dvjesto vampirskih obitelji moglo dovoljno napiti i osigurati za deset budućih generacija.

To je taj ideal krezovski bogate elite koja je u bijedu i siromaštvo uvaljala sav ostali puk koji kleči na koljenima i prosi milost iako ga na kraju čeka jedino korbač po leđima.

Kao da su te 3,2 milijarde kuna koje je Plenković upucao u mrtvaca njegov novac ili obiteljsko nasljeđe, a ne naša kolektivna blagajna koju HDZ kao i uvijek drži kao svoju služeći se njome kako mu se prohtije.

– Radnici će dobiti sve ono što mogu dobiti po zakonu, a sada će dobiti više nego bi dobili bez te odluke i to je poanta, velikodušno će Plenković o dobrobiti stečaja za škverane.

Dođe čovjeku suza na oko na toj premijerovoj suosjećajnosti i socijalnoj osjetljivosti za bližnje svoje podanike, pa u trenutku zaslijepljene tronosti poželi da i on sam, kao i cijela Hrvatska, završe na sigurnosti burze i u raskoši stečajnih prava.

Dok su jadni Plenković i HDZ ostali bez 3,2 milijarde kuna koje su, eto, završile u jednoj privatnoj kompaniji umjesto da budu pretvorene u ekstra dobit poput Fimi medije, farbanja tunela, prodaje državne imovine, nabavke aviona i ostalih stavki kojima proračunski novac prelazi u privatne džepove.

– Stečaj Uljanika ne znači likvidaciju, zbori Plenković, a nos mu raste poput Pinocchija iako je već pogolem nakon što je najavljivao Debeljaka, Nizozemce, Nijemce i na kraju Kineze kao spasitelje hrvatske brodogradnje.

Nikome nije lako priznati da je grobar nečega, pogotovo brodogradnje bez koje nema broda, te čovjekove kolijevke, planeta bačenog u svemir mora, u modrinu beskrajne vode. Tu, mimo ljudskog svijeta, kaže priča o brodu, čovjek spoznaje svoju sićušnost, svoju neznatnost, svoju ljudsku mjeru.

Vezujući tada svoju sudbinu za sudbinu broda, on s njim postaje jedno. Dijeleći sudbinu čovjeka brod najčešće umire sa svojim gospodarom. Nestankom brodogradnje i sami nestajemo. I to je poanta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka