Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 2
Sutra: 12° 12° 2
16. studenoga 2018.
Komentar

Komentar BRANKO MIJIĆ Plenković nije Tito

Snimio Sergej DRECHSLER
Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 14. rujan 2018. u 18:29 2018-09-14T18:29:41+02:00

Za razliku od 1943. godine, ovog se 13. rujna u Istri nije dogodilo ništa ohrabrujuće, ništa revolucionarno za povijest i pamćenje. Nema nikakvih novih »Rujanskih odluka«, još jedna financijskom alkemijom isplaćena plaća, i status quo

Nije 75. obljetnicu sjedinjenja Istre s maticom Hrvatskom premijer Andrej Plenković iskoristio da istarskom narodu ovog 13. rujna objavi kako »Uljanik« neće »postati poslušno roblje« i da brodograditelji »ostaju svoji na svome«.

U Pazinu je premijer i više nego simbolično obilježio taj jubilej te najavio kako je počela isplata plaća radnicima »Uljanika« za kolovoz. Plenković u Pulu nije donio ništa osim darova, od njega nismo čuli nikakvu čvrstu odluku o sudbini brodogradnje, niti bilo kakve rokove u kojima bi tako nešto trebali saznati.

Razmotrit ćemo, analizirat ćemo, »učinit ćemo sve što možemo da pomognemo«, bilo je jedino što su mogli čuti radnici dok su iščekivali što će im reći bankomati.

I škverani, i Uprava, i sindikalisti, baš kao i lokalna vlast i građani na ulicama, Andreja Plenkovića dočekali su kao spasitelja, kao posljednju nadu da sudbina »Uljanika« nije tragična, da se njihovi životi neće mjeriti od plaće do plaće, a njihovi bližnji ispraćati u inozemstvo.

Nije to bio doček kakav je njegov prethodnik Ivo Sanader doživio početkom 2009. godine u riječkom »3. maju« uoči lokalnih izbora kada su sindikalne vođe poticale mnogobrojne radnike na još jači pljesak spasitelju da bi četiri mjeseca kasnije isti bio u bijegu, a oni pred štrajkom.

Nije pulski škver bio kao riječki ulašten, okrečen i okićen cvijećem za pola milijuna kuna, ali rezultat bi u konačnici mogao ostati isti. Brodogradnja kao neželjeno dijete svih hrvatskih vlasti.

Sva tri scenarija koja je Plenkovićeva vlada smislila za »Uljanik« u konačnici znače isto – propast. Prvi je stečaj. Drugi, »popravak« od Europske komisije odbijenog plana restrukturiranja, nema tko napraviti. Aktualna Uprava nema ničije povjerenje i može zanimati samo Uskok i DORH. Treći, novi strateški partner, nakon što je Danko Končar, nakon svih pozajmica pulskom brodogradilištu, ali i nogometnom klubu, praktički otjeran i demoniziran, vjerojatan je kao bingo na lotu.

Za razliku od 1943. godine, ovog se 13. rujna u Istri nije dogodilo ništa ohrabrujuće, ništa revolucionarno za povijest i pamćenje. Nema nikakvih novih »Rujanskih odluka«, još jedna financijskom alkemijom isplaćena plaća, i status quo. Vlada još uvijek ne zna je li brodogradnja državi strateški neophodna, Uprava ne upravlja već održava hladni pogon, Nadzorni odbor postoji samo na papiru, vlasnici bi se najradije odrekli dionica, baš kao i tektonski uzdrmani IDS Ivana Jakovčića.

Vrijeme nije ni na čijoj strani, neizostavno curi, svakim je danom financijska rupa sve dublja dok najkvalitetniji kadrovi masovno odlaze desetkujući pojedine radionice i pogone. Plenković nije mađioničar i nema čarobni štapić, baš kao ni radnici koji će, već danas kada poplaćaju račune i dugove, željno iščekivati sljedeću plaću. Investitori koji nam u galopu stižu na bijelom konju ne postoje ni u bajkama.

Sve miriše na propast, na to da od hrvatske brodogradnje neće ostati kamen na kamenu, na to da će navozi ostati pusti, a brodovi se graditi negdje drugdje. A ti, istarski narode, i nakon 75 godina ostani nepokoren i dokaži »svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati« dok u potrazi za kruhom budeš putovao za Monfalcone, Margeru, Genovu, La Speziju...

Slušajući, možda i posljednji put, »Krasna zemljo, Istro mila«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka