Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 2
Sutra: 12° 12° 2
11. prosinca 2018.
Odnos prema velikanima

kolumna BRANKO MIJIĆ Oliver je zaslužio nacionalnu sućut, ali zašto smo zaboravili druge?

foto: arhiva
foto: arhiva
Autor:
Objavljeno: 31. srpanj 2018. u 14:04 2018-07-31T14:04:19+02:00

Činjenica da je Vlada o Danu nacionalne sućuti odlučila na telefonskoj sjednici, dakle pod pritiskom javnosti i građana koji su izašli na ulice i trgove, pokazavši da znaju ne samo koliko im je osobno značio već i koliko je velik bio Oliver, sama po sebi govori da istinske veličine teško prepoznajemo, kako u životu, tako i u smrti, ako ne dolaze iz svijeta politike.

Danas je prvi put u Hrvatskoj Dan nacionalne sućuti u povodu smrti Olivera Dragojevića. Neka će se cjepidlaka zapitati zašto ne i Dan žalosti, ali to je manje važno od našeg odnosa prema velikanima.

Oliver svakako spada u one koji su obilježili naše živote i, bez obzira što dolazi sa estrade, u one koji su ispisivali jedan dio naše povijesti, umjetničku i kulturnu, 20. i 21. stoljeća. Nije bitno kako će se službeno zvati taj Dan za odavanje počasti, bitnije od toga je svijest tko je još za svog života zaslužio da mu se poklonimo i državnu zastavu spustimo na pola koplja.

Činjenica da je Vlada o Danu nacionalne sućuti odlučila na telefonskoj sjednici, dakle pod pritiskom javnosti i građana koji su izašli na ulice i trgove, pokazavši da znaju ne samo koliko im je osobno značio već i koliko je velik bio Oliver, sama po sebi govori da istinske veličine teško prepoznajemo, kako u životu, tako i u smrti, ako ne dolaze iz svijeta politike.

Bilo kako bilo, Oliver je zaslužio biti ispraćen uz sve državničke počasti iako nije bio državnik ili, sačuvaj Bože, akademik, kojima je besmrtnost još za života priznata. Bio je glazbenik i pjevač, ali glazbenik i pjevač kojeg će učiteljica života pamtiti mnogo duže od većine državnika i akademika čija imena u kolektivnoj memoriji izblijede znatno prije nego što oni misle da će se to dogoditi.

Nije to ništa nova, u zemlji u kojoj je moć uvijek bila na višoj cijeni od duha, među narodom kojemu je žezlo draže od klavira. Dovoljno se prisjetiti Oliverovih prijatelja i kolega, Zdenka Runjića kojem se niti nakon 14 godina od smrti nismo odužili, niti obilježili njegovo djelo, osim »zvučnog spomenika«, Runjićevih večeri, koje postoje zahvaljujući obitelji. Nakon 10 godina Vicu Vukova čujemo samo na radiju ili ga vidimo na arhivskim snimcima. Arsenu je već tri, a samo su mu njegovi Histrioni postavili bistu na Opatovini, dok u Bandić-gradu njegova ulica čeka milost novokomponiranih polit-komesara.

Nisu samo glazbenici ti od kojih vlada zazor, ima i onih sportaša koji su nas proslavili, a za koje nije bilo ni dana sućuti ni sata žalosti. Sudbina je valjda tako htjela da je istog dana kada je u Splitu umro Oliver bila deseta godišnjica od smrti najboljeg sportaša svih vremena s ovih prostora, kako se zbog cenzure naziva Jugoslavija. Mate Parlov pokopan je na današnji dan 2008. godine na Gradskom groblju u Puli nakon što mu je pet mjeseci ranije dijagnosticiran rak pluća.

»Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.«

Tako je govorio Mate odgovarajući na primitivizam, šampion koji se može pohvaliti spomenikom u Fažani, dvoranom koja nosi njegovo ime, jednom pjesmom i kazališnom predstavom. Svjetski prvak koji je recitirao Tina Ujevića i koji je svome društvu u kasne noćne sate znao zapjevati Olivera! Tko takvu sućut ne bi poželio, tko takvom društvu gore ne bi zavidio?

Lake note i teška kategorija, ruku pod ruku, zajedno pjevaju!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka