Bili smo spremni da 1992. i početkom 1993. oslobodimo cijelu zemlju. Ne bi rat trajao pet, nego dvije godine, najupečatljiviji je dio dokumentarnog filma o prije pet mjeseci preminulom generalu Petru Stipetiću »General i džentlmen« prikazanom na HTV-u na Dan pobjede, u večernjem terminu, dok se u Glini orilo »Za dom spremni«.

Takav je programski potez Prisavlja mnoge iznenadio, jer autor filma Hrvoje Zovko nije napravio klasični hommage generalu, već sadržajno problematizirao taj dio naše novije povijesti. Viđeno i izrečeno potpuno je odskakalo od isključivo svečarske atmosfere i apologetskih tonova koje smo slušali i gledali cijeli dan. Uvodno spomenuta izjava generala Stipetića, koji je 1991. uspješno predvodio ofenzivu Hrvatske vojske na Bilogori i Papuku zapovijedajući operacijom Otkos 10, a koja je zaustavljena potpisivanjem Sarajevskog primirja, svjedoči da Domovinski rat nije bio crno-bijela slika kakvim ga žele prikazati propagandni i priučeni povjesničari financirani i etablirani od strane vlasti.

Stipetićevo svjedočenje da su snage HV-a već tada bile sposobne krenuti u oslobađanje svih okupiranih hrvatskih teritorija, te njegovo otvoreno »mislim da je hrvatska politika u tom trenutku pogriješila«, potvrdio je i živi svjedok, tadašnji načelnik Glavnog stožera general Anton Tus. Iz današnje perspektive možemo se samo pitati što bi bilo da je bilo po Tusovom i Stipetićevom, po vojnom a ne političkom, da je HV već tada krenuo u oslobađanje teritorija i došao na granice RH.

Bilo kako bilo, »General i džentlmen« intrigantna je priča o jednom nama izuzetno zanimljivom vremenu koja već sada vapi za nastavkom, bolje rečeno nastavcima, u kojima bi se suočavanjem svjedoka i aktera iz tog doba raščistile mnoge intrigantne i otvorene teme. Ne samo o tome je li trebalo čekati 1995. i Oluju, ovu koju sada slavimo i u svetost uzdižemo. Dokumentarac o Stipetiću još je jednom otvorio pitanje Medačkog džepa i svega što se oko njega zbivalo, ne samo odgovornosti za vojne operacije već i pokušaj klasičnog namještanja krivice, u ovom slučaju generalu Rahimu Ademiju, od njegovih kolega koje nikada nije istraženo, a kamo li sankcionirano.

Jedna od spomenutih epizoda koja svakako zaslužuje filmovani nastavak je i postojanje paralelne linije zapovijedanja s kojom se Stipetić kao zapovjednik prvi put susreo u Bosanskoj Posavini. Te 1991. s ratišta su povučene postrojbe bez njegovog znanja, što dobro pamte mnogi Riječani koji su tamo jedva izvukli živu glavu ostavljeni na milost i nemilost neprijatelju dok general u drvenom čamcu nije prešao Savu da ih iz pogibelji izvuče. Posebna je priča i Stipetićev odlazak početkom rata u Gospić da smijeni tamošnjeg zapovjednika Mirka Norca koji ga je pitao tko ga je poslao, a na odgovor »general Tuđman« dobio protuodgovor: »Ja priznam samo generala Maksa Luburića«.

Možda bismo iz ovog sažetog i temama nabijenog dokumentarca mogli dobiti i odgovor na pitanje zašto su neki generali HV-a pozvani i slavljeni na obljetnice Oluje, a drugi, poput Stipetića, nisu. Nije valjda da su generala i džentlmena koji je vojno završio operaciju Oluja i stavio točku na »i« oslobodivši Petrinju, Glinu i Dvor kažnjavali i zanemarivali zato što je Gojku Šušku svojedobno odbio potpisati pristupnicu za HDZ?