Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Kolumna Marina Miletića

kolumna Pravo na život: Ili kako ne zabraniti, već vjernike odgovoriti od pobačaja

Pravo na život: Ili kako ne zabraniti, već vjernike  odgovoriti od pobačaja
Pravo na život: Ili kako ne zabraniti, već vjernike odgovoriti od pobačaja
Autor:
Objavljeno: 26. ožujak 2017. u 22:09 2017-03-26T22:09:17+02:00

Pravo na život i pravo raspolaganja vlastitim tijelom sukobili su se u najbolnijoj moralnoj dilemi naše kulture, a to je definitivno – pravo na pobačaj. Ova je tema toliko teška i toliko opterećuje naše društvo da ne treba imati iluziju da postoji model po kojem bi se ova dva »prava« na pošten i jednostavan način ukomponirala u zajedničku cjelinu. Postoje jaki međunarodni pokreti »za« i »protiv«, a snažna podijeljenost je prisutna u gotovo svim dijelovima svijeta. Skupine se svim silama zalažu za svoje stavove i ne biraju riječi ni sredstva. U toj nesmiljenoj borbi većina najvažnijih medija u Hrvatskoj zalaže se za pravo na pobačaj. Oni preostali koji drže suprotnu stranu, toliko su katkada opskurni da bi za pobornike zabrane pobačaja bolje bilo da im njihova podrška izostane.

Sekularna država

Rječnik pojedinih političara i novinara kojim se obraćaju zagovornicima prava na život podsjeća na neka prošla vremena u kojima se one druge notorno difamiralo najgrubljim izričajima ne bi li ih se potpuno onemogućilo u izražavanju vlastitih stavova. Tako bi valjda samo oni koji se zovu »naprednima« mogli krojiti politička pitanja i odlučivati o životu i smrti, a »nazadni« bi trebali shvatiti da živimo u sekularno doba, u sekularnoj državi gdje se crkva nema što miješati.

Totalitaristički mentalitet koji je na ovim prostorima prisutan od 1941. teško će dozvoliti dijalog jer s protivnicima (lijevim ili desnim) – dijaloga niti smije niti može biti. U tim okolnostima teško je objasniti »naprednjacima« da sekularizam ne znači da kršćani ne smiju zastupati svoj svjetonazor u političkim pitanjima ili da svećenici, biskupi i pape ne smiju javno iznositi politička stajališta i ideje. Bit sekularizma je da crkveni moćnici ne obnašaju političku funkciju u isto vrijeme kada i crkvenu, odnosno vjersku, ali zato imaju ne pravo nego obavezu da vode narod, od Boga povjerenu Crkvu i to moraju raditi u skladu s Božjim naukom i nikako drugačije.

Osnovno poslanje Crkve, usuđujem se reći, kako katoličke tako i svih ostalih kršćanskih crkava, ne bi smio biti kako zabraniti pobačaj, već kako vlastite vjernike odgovoriti od pobačaja. Tek kad bi u tome uspjeli, mogli bi se s punim autoritetom zalagati za potpunu zabranu oduzimanja života onim najranjivijim ljudskim jedinkama, tj. nerođenoj djeci.

Demokršćanstvo u Hrvatskoj

Kršćani su ravnopravni građani ovoga društva, a Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka zajamčeno je pravo na život i pravo na slobodno izražavanje vjere. U političkom prostoru bi svjetonazor vjernika trebali zastupati demokršćani, ali demokršćanstvo u Hrvatskoj je poput kameleona – potpuno je legitimiralo mogućnost mijenjanja stavova i vrijednosnog sustava, a sve to ne bi li se svidjelo biračkom tijelu ili prevladavajućoj briselskoj ideologiji. Političari koji se vole busati u prsa svojim katoličanstvom, koji će svake blagdane uredno popuniti prve redove naših katedrala, mrtvi-hladni će ispaliti da nisu protiv pobačaja, ali jesu za život. Stari Latini bi na ovo mudro primijetili – contradictio in se. HDZ u prvom redu, a potom i ostale demokršćanske stranke, uzimaju od kršćanstva ono što im treba, a to je u prvom redu kršćanski identitet s kojim se kršćanska većina lako poistovjeti i onda im jednako tako lako pokloni povjerenje. Ti isti »demokršćani« se često bez imalo srama odriču deset Božjih zapovijedi pa jedno govore, drugo rade, a treće – kradu. Varaju bračne partnere, ali se pri tom ne odriču »kršćanskog« identiteta koji im je potreban za izbore. Možemo reći da su se usudili rastrgati Kristov nauk, razdijelili su njegovu haljinu koja je otkana u jednom dijelu – a istina evanđelja je jedna i jednostavna: ne ubij, i ne stavljaj sebe na pijedestal Boga. Nisu svi demokršćani ogrezli u grijehu, a i oni koji jesu, nisu svi odreda proračunati pokvarenjaci, pojedini se jednostavno toliko žele svidjeti svakome da će se dovesti u opasnost svidjeti se – nikome. Kada političar izgubi hrabrost svjedočenja vlastitih stavova, on se pretvara u mlitavog činovnika kojeg nitko ne želi više slijediti.

Hrabrost Crkve

Dopustite mi reći, i Crkva bi ovdje mogla biti dosta hrabrija u poruci političarima, prvenstveno bi trebala odbiti one slatkorječive koji od nje pred svake izbore traže podršku obećavajući brda i doline, a već drugi dan donose odluke dijametralno suprotne crkvenom nauku. Crkva ne bi trebala ići bez kriterija za onom poznatom »romanita«, već bi trebala držati liniju evanđelja u kojoj je jasno vidljivo: za kršćane, samo je Bog gospodar života i smrti i nitko nema pravo drugom biću oduzeti pravo na život. Žena ima pravo roditi pa napustiti dijete, ostaviti ga za posvajanje, dati ga na skrb drugome, žena ima pravo radi toga ne biti žigosana, ne primiti osude društva, ali, njezino pravo ne može ići iznad prava djeteta da – živi.

Ljevica i homoseksualci

Nije samo crkva protiv pobačaja. U prosincu 2007. urednik talijanskog dnevnog lista Il’Foglio Giuliano Ferrara poslao je apel glavnom tajniku UN-a u kojem je tražio moratorij na abortus u svim dijelovima svijeta. Ferrara je tražio i amandman na Deklaraciju o ljudskim pravima, onog njezina dijela koja čovjeku jamči pravo na život. Htio je da taj članak precizira kako je riječ o životu »od začeća do prirodne smrti«. Pier Paolo Pasolini, talijanski redatelj, pisac, komunist i homoseksualac, o abortusu je pisao kao o simptomu »masovne neuroze«. Talijanska novinarka Oriana Fallaci, ateistkinja, feministkinja i ljevičarka, također je bila »optuživana« kako je protiv abortusa.

Četiri medicinska fakulteta, zagrebačkog, osječkog, riječkog i splitskog sveučilišta, koncizno i nedvosmisleno su se očitovala: život započinje začećem, Ustav Republike Hrvatske tvrdi kako svako ljudsko biće ima pravo na život. Što kaže struka? Prema embriološkoj znanosti već se 21. dan nakon začeća javljaju prvi otkucaji srca, a nakon četiri tjedna je uspostavljen cijeli embrionalni optok krvi. U petom tjednu trudnoće mozak počinje ubrzano rasti, a u sedmom tjednu započinju prvi spontani pokreti. Nova ljudska jedinka od trenutka začeća posjeduje vlastiti genetski kod koji upravlja cjelokupnim razvojem ljudskoga bića od začeća do prirodne smrti, a taj razvoj teče koordinirano, kontinuirano i postupno. Je li Ustavni sud odlukom sada postavio upitnom stav znanosti karakterizirajući ga neustavnim? I što nam implicira takva odluka Ustavnog suda? Važno je ovdje još jednom posvijestiti, taj genetski kod nije majčin niti očev, DNK tog malog bića se posve razlikuje od majčina, i prema tome znanost ne može ništa drugo nego potvrditi: to nije dio tijela majke, nego je »to« u njezinom tijelu novo biće. Embrij nije dakle nikako ruka, noga, bubreg ili srce majke, embrij je nova ljudska jedinka, potpuno nova osoba kojoj netko nasilnim putem onemogućuje nastavak života.

Edukacija i iskrenost

Žene koje naprave pobačaj imaju teške traume, one ne nestaju s vremenom i ne smijemo te osobe osuditi, niti im stavljati dodatni teret na njihova leđa, no mi imamo pravo iskazati drugačije mišljenje i legalnim načinima boriti se za zaštitu života, a svim tim ženama ponuditi Božje milosrđe koje može natkriliti najveće naše rane.

Držim kako Crkva mora educirati vjernike o temeljima vjere, o našem svjetonazoru, o besmrtnosti čovjeka i o očuvanju života od začeća do prirodne smrti. Kada bi samo 92 posto kršćana živjelo po evanđelju, bi li u Hrvatskoj pobačaja uopće bilo? Država se prema državljanima, baš kao i crkva prema svojim vjernicima, mora jasnije usmjeriti na edukaciju građana, učenika, studenata. Ljude treba informirati, obrazovati i to još od adolescentske dobi pa sve do pune zrelosti o vrijednosti života. Država treba pomoći u savjetodavnoj ulozi mladim majkama i očevima, stručno i financijski, da ukoliko nisu spremni donijeti dijete na svijet, da ga mogu dati na posvajanje. A društvo nikako ne smije nikoga stigmatizirati.
Za kraj, ako se već ne možemo dogovoriti oko sukoba dvaju »prava«, a kao društvo težimo biti legalisti pa posljedično i poštovati odluke Ustavnog suda, dok istovremeno prihvaćamo znanstveni stav da je tek začeto ljudsko biće živo, onda budimo pošteni i u Ustavu izmijenimo već spomenutu rečenicu: »Svako ljudsko biće ima pravo na život«. »Svako ljudsko biće ima pravo na život osim nerođenog djeteta do 10. tjedna nakon začeća kojem život može biti oduzet od strane stručnog medicinskog osoblja isključivo na zahtjev njegove majke«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka