Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 6
Sutra: 6° 6° 6
19. prosinca 2018.
Kolumna Marina Miletića

kolumna Nismo se zaustavljali na bačeno kamenje

Nismo se zaustavljali  na bačeno kamenje
Nismo se zaustavljali na bačeno kamenje
Autor:
Objavljeno: 15. listopad 2017. u 22:13 2017-10-15T22:13:27+02:00

Prošlu srijedu Katolička crkva obilježila je spomendan na jednog velikog papu – Ivana XXIII. Kako i danas snažno zvuče njegove riječi: »Radili smo, služili smo Crkvi. Nismo se zaustavljali skupljati kamenje koje su, s jedne i druge strane, na nas bacali. A mi ga nismo ni na koga bacali. Imamo mnogo prijatelja. Imat ćemo ih još više. Sastat ćemo se u raju«. John White je napisao kako bi se opis Ivana XXIII. mogao sažeti u slijedeće riječi: punašan, Talijan, Drugi vatikanski koncil. Naravno da nije jednostavno progovoriti o Papi kojega su radi njegove dobrote i otvorenosti prozvali »Dobri Papa«, a nerijetko se ističe da nikada prije se nekog papu nije toliko voljelo kao Ivana XXIII.

Dobri Papa

Ivan XXIII., odnosno Angelo Giuseppe Roncalli rođen je u seljačkoj obitelji s dvanaestero djece u mjestu Sotto il Monte na sjeveru Italije. Započeo je svoje školovanje u sjemeništu u obližnjem Bergamu, a potom je nastavio dalje u Rimu, gdje je doktorirao teologiju 1904. god. i iste godine je postao svećenik. Naredne je godine proveo radeći kao profesor nekih teoloških predmeta u bergamskom sjemeništu, a istovremeno je bio i tajnik biskupa te biskupije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je najprije u sanitetskoj službi, a potom vojni kapelan, dok je po njegovu završetku obavljao službu duhovnika u sjemeništu, a potom je pozvan u Rim gdje je imenovan predstojnikom novoosnovane talijanske komisije za širenje vjere. Zatim ga je papa Pio XI. odredio za diplomatske službe, pa je tako diplomatski djelovao u Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj, gdje se dobro upoznao s pravoslavljem i islamom, što će pridonijeti njegovom kasnijem djelovanju kao papa, a pri završetku Drugog svjetskog rata 1944. god. poslan je u Francusku, gdje je također odigrao značajnu ulogu na diplomatskom području. Za naš narod sigurno je dobro prisjetiti se kako je kao delegat za Bugarsku prolazio i kroz Hrvatsku te je posjetio Đakovo, a kojom je prilikom navodno izjavio da je đakovačka katedrala najljepša crkva između Venecije i Carigrada. U diplomaciji je ostao do 1952. god., odnosno proveo je 30-tak godina, a tada se vraća u Italiju, te ubrzo postaje kardinalom i nadbiskupom Venecije. Kada je umro papa Pio XII., odlazi na konklave za izbor pape, koje su započele 25. listopada 1958. god., a na kojima je sudjelovao 51 od ukupno 54 kardinala. Jedan od četvorice odsutnih kardinala bio je naš bl. Alojzije Stepinac, koji je bio osuđen na montiranom komunističkom procesu i zatvoren u Krašiću, a slična je situacija bila i s mađarskim kardinalom, koji također zbog toga nije mogao sudjelovati.

Povijesna uloga

Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Iako, mogao bih napisati kao i uvijek. Oni koji uđu u konklave kao »siguran« kandidat za papu, nikada takvi ne postanu papa. Iako je izabran u dosta kasnim godinama, 77, još jednom je pokazatelj kako za djelovanje Duha Svetoga nema starosnog ograničenja. Ovaj Papa unio je velike promjene u Crkvu, tako velike da je mnogima bio šok kojeg nisu mogli, ili htjeli, bolje reći, prihvatiti. Spušta se među ljude, kreće se s građanima, dopušta po prvi put kamerama pristup svojim odajama. Iste godine kada je imenovan sam bira 23 nova kardinala i time znatno mijenja strukturu kardinalskog zbora. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u Bazilici sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. No, sazivanje koncila nije samo iznenadio Crkvu iznutra nego i svijet izvana. Gotovo uvijek postoje očekivanja od papa, ali nitko nije držao mogućim da će se otići čak u tom smjeru. Papa Dobri, je želio obnovu Crkve, Crkve koja je tada bila daleko od ljudi, povišena, tu istu Crkvu ipak približiti čovjeku, voditi dijalog s nevjernicima, s vjernicima drugih vjeroispovijesti, te raditi na ekumenizmu. Drugi vatikanski koncil donosi tako mnoge reforme, od liturgijske, preko shvaćanja biti Crkve i njezina poslanja, odnosa prema laicima, ulozi laika u Crkvi. Čini se da iako je toliko godina od završetka Drugog vatikanskog, s obzirom na pojedine naše predstavnike, mi kao da smo još negdje oko Tridentskog sabora, par stoljeća starijeg od Drugog vatikanskog.

Kako povjesničari i teolozi navode, početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u Baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. U toj velikoj skupini prisutnih našlo se mjesta i za izaslanike 18 nekatoličkih crkava. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je tada poručio snažni i danas tako poznati: »Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti Bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred Nebom i Zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine«. Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. I to preko radija, tada je to kao danas obraćanje pape preko Twittera. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. Papa objavljuje encikliku »Pacem in terris« (Mir na Zemlji), u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi.

Aggiornamento

Papa je uveo geslo kojim je želio usmjeriti cijelu Crkvu: »aggiornamento«, tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: »Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati... Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra«. Svim kršćanima je poručio: »Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli«. Ovu misao bi mudro bilo ponavljati i nama svima danas u Crkvi. Na jednom drugom mjestu isto sveti Ivan Pavao II., je rekao da treba stare istine naviještati u novom ruhu. I ovo zgodno zvuči u naše vrijeme kada, barem mi se tako čini, neki katolici misle kako stare istine treba naviještati u križarskom oklopu i sa zlatnim orlom na čelu povorke. Kao vatikanski diplomat i nuncij služio je u Bugarskoj, Turskoj i Francuskoj. Smatra se da je spasio tisuće Židova u Drugome svjetskom ratu, među ostalima i mađarske Židove kojima je izdavao potvrde o krštenju. Kao jednom katoliku iznimno mi je drago bilo doživjeti u Jeruzalemu, kada sam prolazio sedmodnevnu edukaciju o holokaustu u Yad Vashemu gdje su nam Židovi s posebnim poštovanjem pričali o ovom Papi, ističući i jedan dokument koji svjedoči da je budući papa bio među 'osobama koje su najviše osjećale židovsku tragediju i najviše se trudile spašavati Židove'. Ivan XXIII. pokajao se u ime katolika za stoljetni antisemitizam u Europi i drugdje u svijetu. Možda nisu danas svi upoznati kako je upravo Ivan XXIII., iz liturgije na Veliki petak izbacio dijelove koji su bili uvredljivi za Židove. Time je Papa zacijelio rane dubokih podjela i na jedan način pionirskim poduhvatom omogućio svojim nasljednicima da se napokon normaliziraju odnosi s našom braćom i sestrama Židovima. Ivan XXIII. bio je prvi papa u gotovo stotinu godina koji se uputio u pastoralni posjet svojoj rimskoj dijecezi. Posjećivao je bolnice, sirotišta, odlazio je susresti i zatvorenike. Ostalo je zapisano kako im se obratio: 'Vi niste mogli doći k meni, pa sam ja došao k vama.' Prepoznajete li mnogih sličnosti s današnjim papom Franjom?

I danas mnogi pamte Papine riječi: »Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje«. Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a papa Franjo 27. travnja 2014. svecem. Njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika.
To je bio Papa Duha Svetoga, Papa humora, Papa mira. Bogu hvala i posljednji pape su na tom tragu. Još kada bismo ih više slijedili mi vjernici i svećenici, ovaj svijet bi bio stvarno ljepšim mjestom za život.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka