Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
13. studenoga 2018.
Kolumna Marina Miletića

kolumna Morem plovi mala barka ili kako je Armada pobijedila Torcidu

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 19. ožujak 2017. u 21:36 2017-03-19T21:36:00+01:00

Već je Rijeka odigrala dvije važne utakmice nakon one s Hajdukom, a odjeci Jadranskog derbija i dalje plijene pažnju domaće javnosti. Nemili događaji na Poljudu na trenutak su zasjenili inače fantastičan ugođaj i važnost utakmice, a ispraznim političarima ponudili temu na kojoj mogu demonstrirati svoju navodnu angažiranost i lokalpatriotizam. Jeftino politikanstvo očituje se u njihovom ideološkom prozivanju krivaca za incidente na Poljudu bez ikakve logike. Tako je predsjednica kriva zbog navijanja koje traje još od doba dok je Stjepan Mesić obnašao funkciju koju danas obnaša Kolinda Grabar Kitarović. Naravno da Mesića baš kao ni Josipovića ti isti likovi nikada nisu prozivali iz jednostavnog razloga što njima i nije stalo do istine ili traženja mogućeg rješenja već samo do samopromocije i jeftinih političkih benefita prozivanjem ideoloških suparnika. U ono vrijeme HNK Rijeka nije postizala ovako dobre rezultate i nije bila u fokusu javnosti pa ih nije bilo briga što su se događali jednaki ili još i gori incidenti od ovih poljudskih.

Armandin rođendan

No krenimo redom: najupečatljiviji moment cijele ove priče definitivno je »Bijeli brod« i činjenica da je po prvi put u povijesti HNL-a, ali i nogometne lige bivše države, jedna navijačka skupina brodom otišla na gostovanje. To se događa u godini u kojoj Armada slavi 30. obljetnicu osnutka, a njen voljeni klub bori se za prvi naslov, čak štoviše i za duplu krunu. Prvi navijački pomorski desant na ovim prostorima jednostavno je morao pripasti Armadi. Nepobjediva španjolska mornarica po kojoj je Armada dobila ime i galija kao njen zaštitni znak simbolično su utrli put ovom doista veličanstvenom putovanju, a dolasci barkama na Kantridu uz zvuk harmonike i vesele pjesme navijača iz osamdesetih godina prošlog stoljeća ovako su dobile svoj logičan nastavak.

Rivalitet između Rijeke i Hajduka je velik, Hajduk je bio puno uspješniji u prošlosti, ali je Rijeka bolja danas. Hajduk ne uspijeva pobijediti Rijeku već više od 1.800 dana i sasvim sigurno je to činjenica koja itekako frustrira ponosne Dalmatince. Nekada je Hajduk u Rijeci imao jednak broj pristalica koliko i prvoligaš s Kantride, ali onda se je pred ravno 30 godina dogodila Armada i krenula je duga, ali uspješna bitka za građenje riječkog identiteta! Današnjim klincima u gradu podno drevnog Trsata ne pada na pamet da navijaju za bilo koga osim za riječke bijele i stoga osnivači Armade iz druge polovice osamdesetih s ponosom mogu reći – uspjeli smo!

Ipak, umjesto da komentiramo fenomenalne prizore koje je upriličila Armada na riječkim ulicama i na »Bijelom brodu« ili taktike trenera i poteze nogometaša, svima su puna usta nemilih scena i navijačkih metoda kojima se u ovom slučaju služila prvenstveno Torcida. Neprimjereno navijanje, bakljada, degutantni transparent na ćirilici s naslovom četničke pjesme i ulet jednog maskiranog pripadnika Torcide na teren uspjeli su samo jednim dijelom maknuti fokus javnosti s lijepih prizora koje je priredila Armada. Ovdje trebamo zastati i realno sagledati posljedice svake od ovih navijačkih praksi.

Navijački folklor

Neprimjereno navijanje je dio navijačkog folklora i iluzorno je očekivati da se pripadnici Armade i Torcide međusobno odobravaju i jedni druge hvale, šalju si uzajamno poljupce i darove za blagdane. Navijačke skupine imaju svoj kodeks ponašanja koji je njima svojstven, a javnosti često potpuno nerazumljiv. Rivalitet s terena redovito seli na tribine i tu se nadmetanje istovremeno vodi na više frontova, pri tom prvenstveno mislim na koreografije, pirotehniku, te intenzitet, glasnoću i kreativnost navijanja. »Ubij Srbina« s jedne i »Ubij tovara« s druge strane uistinu grozno zvuči, ali to definitivno nije poziv na egzekuciju pripadnika srpske manjine baš kao što nije niti zahtjev za eutanazijom simpatičnih teglećih životinja. »Ubij Srbina« u ovom ili u bilo kojem drugom slučaju u kojem neki navijači ovaj povik skandiraju Armadi samo jest odraz nedostaka ideje, deficit inspiracije koja je potrebna da ruganje suprostavljenim navijačima bude barem na neki način duhovito. Tovari ili magarci su domaće tegleće životinje, vrlo česte u Dalmaciji, a poznate su po svojoj tvrdoglavosti što je osobina koja se jednim dijelom klišejizirano pripisuje Dalmatincima. Ali zašto Armadi skandiraju da su Srbi i kako na to gledaju njeni pripadnici? Korijen ovih povika možemo naći u finalu kupa 1987. kada su navijači Rijeke bii smješteni na istoj tribini na kojoj su bili i navijači Crvene zvezde, a ovi su u tom hrvatskom finalu podržali autsajdera Rijeku, a ne velikog rivala iz Splita.

Navijači Rijeke nisu mogli utjecati na to tko će pokupiti simpatije domaćina, ali im se zato u nedostatku boljeg, kreativnijeg i pogodnijeg pogrdnog naziva od strane suprostavljenih navijačkih skupina »mijenja« nacionalnost i lijepi etiketa da su Srbi. Biti pripadnikom neke nacionalne skupine samo po sebi nije i ne može biti nikakvim grijehom, ali u povijesnim okolnostima u kojima je ubrzo nakon ovih događaja uslijedio Domovinski rat biti Srbinom značilo je biti pripadnikom nacionalne skupine s kojom se vodi bespoštedni rat za slobodu. Iako i sama ova konstatacija treba dodatno pojašnjenje budući da je u Domovinskom ratu Hrvatsku u borbi za slobodu protiv agresora JNA i četnika branilo više od 9.000 Srba.

U taj naš Domovinski obrambeni rat otišla je cjelokupna ekipa Armade, bez iznimke i to kao dragovoljci. Poznata je već i činjenica da je baš u Rijeci od svih velikih gradova odaziv na mobilizaciju bio najveći, a Riječani, predvođeni pripadnicima Armade branili su Hrvatsku na svim bojišnicama pa tako i onima u Dalmaciji. Od Zadra i Šibenika pa sve do Dubrovnika hrabri Riječani dali su svoj doprinos samostalnosti Lijepe naše, 222 Riječanina, branitelja s riječkog područja utkalo je svoje živote u obranu Domovine. Pripadnici Armade koji su preživjeli rat jednim većim dijelom i dalje su aktivni navijači, a Armada Veterani bili su, naravno, sastavni dio navijačkog korpusa na »Bijelom brodu«. I kad njih pitate smetaju li im povici da su Srbi – dobit ćete samo lagani podsmjeh i odmahivanje rukom. Implicirati da su četnici onima koji su nad tim istim četnicima odnijeli pobjedu i ne zaslužuje nego podsmjeh.

Lažne optužbe

Bakljada je vrlo čest začin navijanju na nogometnim utakmicama i premda može biti i opasna moram priznati da je ova koju su pripremili Torcidaši bila doista impresivna, a ostat će trajno nejasno zašto sve te njihove baklje završavaju na tartan stazi, ali to su već pitanja za Torcidu samu. Činjenica je da trud koji su uložili u realizaciju te bakljade baš kao i transparent s ćiriličnim natpisom četničke pjesme, samo pokazuju koliko ustvari Torcidu boli što je, nakon što je Hajduk izdominiran od strane HNK Rijeke i ona izdominirana od strane Armade. Top tema svih medija danima je bio »Bijeli brod«, Hajduk i Torcida bili su potpuno u drugom planu. Pripadnici Torcide jednostavno su »morali« učiniti nešto da skrenu pozornost na sebe. Naravno uvijek će ostati upitno kako je Torcida unijela toliku pirotehniku i transparent koji bi zbog fašističkih konotacija sasvim sigurno trebao biti oduzet, ali ove navijačke metode, iako nisu dozvoljene, još su nekako podnošljive, ono što je potpuno nedopustivo je ulazak maskiranog navijača u teren i naganjanje suca s metalnom šipkom. Ovakav potez šteti baš svima – od kluba za kojeg navijaju preko vlastite navijačke skupine do hrvatskog nogometa u cijelini.

Još je jedan moment na utakmici zaslužio našu pažnju, a tiče se odbačene kore od banane. Jedan klinac uz aut liniju, skupljač lopti koji je uredno cijelu utakmicu provocirao Armadu, jeo je svoju bananu da bi pritom mrtav-hladan koru bacio na atletsku stazu. Poslije je netko zlonamjeran uredno plasirao neistinitu vijest o Armadinom gađanju bananom tamnoputog igrača Hajduka jasno aludirajući tako na rasizam. Nažalost, katkada i u Armadi ima nepotrebnog skandiranja protiv kojega se svi moramo zajedno boriti, no važno je, istine radi, nikoga ne optuživati lažno.

Suicidalni poklič

Nakon utakmice, Torcidaši su potegli čak do Novog Vinodolskog, pripremili sačekušu, postavili balvane na cestu i umjesto sebi ravnih pripadnika Armade napali djecu koja su se vraćala s rukometne utakmice. I tek ovim potezom Torcida je demonstrirala svu svoju nemoć. Očito inferiornija u klasičnim navijačkim obračunima Torcida je po drugi put napala djecu, prvi put bilo je to pred nekoliko godina kad su bakljama i kamenjima zasuli tribinu s djecom i roditeljima na Kantridi. Ovakvi su potezi izrazito suprotni navijačkom kodeksu i od svih nemilih događaja upravo ovaj zaslužuje najžešću osudu. Posebno imamo pravo biti konsternirani činjenicom da su među huliganima Torcide koji su u maniri balvan revolucije frustracije liječili i nad nevinom djecom, nalazio i službeni kažu perspektivni sudac HNS-a. Oksimoron koji jasno svjedoči razinu moralne kaljuže naše sudačke organizacije. Onaj tko bi trebao dijeliti pravdu na nogometnim stadionima pribjegao je kamenovanju kombija pulskih i riječkih tablica i šakačkim obračunima iz zasjede, kako smo vidjeli, nad nedužnim klincima.

Za kraj možemo konstatirati da je Armada pjesmom, korteom, navijanjem i atmosferom stisnula gas Torcidi čiji poklič »Ubij Srbina«, nakon što su podigli čirilićni natpis s četničkom pjesmom i lažno optužili Armadu za nešto što dolazi iz njihovih redova, a prije negoli su postavili balvane na cestu i maltretirali djecu, u najmanju ruku zvuči nekako – suicidalno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka