Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 1
Sutra: 17° 17° 1
26. rujna 2018.
Kolumna Marina Miletića

kolumna Marko Veselica

foto: arhiva NL
foto: arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 26. veljača 2017. u 16:53 2017-02-26T16:53:26+01:00

Sumarum: 26 godina robije i izgona iz javnosti zbog riječi! Ne čini se malo, zar ne? Mogao je šutjeti i te »svoje« riječi izgovarati u krugu svojih prijatelja, zadovoljiti svoju potrebu, ali i spasiti vlastitu glavu istovremeno. No, Veselica je, kao i mnogi drugi veliki ljudi, znao da šutnja znači da, da šutnjom izražavamo svoje slaganje i zbog toga je izgovarao riječi. Zbog toga jer – se nije slagao.

Hrvatska povijest je nepravedno dugo bila skrivana pod tepih zaborava komunističke ideologije koja se svim silama, znamo, trudila posve ušutkati svaku misao za slobodom. A onda kada je ta sloboda objektivno – teško i krvavo – ostvarena, mi kao narod nekako kao da se nismo snašli. Naime, ne bismo li mi 1991. godine bili spremni napokon ostvariti slobodu od jednog već prožvakanog, pa i povijesno zastarjelog, nadmašenog režima, netko je morao mnogo, mnogo ranije ugraditi mnoštvo vlastite osobne patnje i odricanja kako bi se uopće rodile temeljne misli o slobodi kao takvoj.

I to baš tamo gdje je misao o slobodi zapravo bila – prva na listi nepoželjnih. Kada kažem »spremni«, ne mislim pritom na oružje, ta tko je ikada spreman na rat i smrt, ali duhovno i emocionalno spremni za taj kolektivni iskorak u slobodu – na to mislim. Danas, u vremenski još uvijek nedozreloj demokraciji, skloni smo zanemariti odgovornost od izgovorene ili napisane riječi naprosto zbog toga jer se ta vrsta odgovornosti razvija s vremenom. Na jedan način riječ kao takva se nerijetko, da budem slikovit, isprostituira. Razvodni se do svoje krajnosti, ogoli se od srži i smislenosti, usuđujem se reći,  postaje nedostojna sebe same. Mi vjernici kršćanskog svjetonazora vjerujemo da je u početku svega bila Riječ, Logos i da upravo ta Riječ, Logos čini sve smislenim. Riječ se – računa i ipak ima svoju snagu.

Kritika režima

Čovjek o kojem danas s neskrivenim poštovanjem pišem – Marko Veselica – bio je u doslovnom smislu ljubitelj te Riječi. On je upravo zbog izgovorenih riječi u toj »tamnici naroda«, u tadašnjoj Jugoslaviji bio teško osuđen čak dva puta: 1972. godine na 7 godina robije i 4 godine izgona iz javnosti te 1981. godine na 11 godina robije i na 4 godine izgona iz javnosti.

Sumarum: 26 godina robije i izgona iz javnosti zbog riječi! Ne čini se malo, zar ne? Mogao je šutjeti i te »svoje« riječi izgovarati u krugu svojih prijatelja, zadovoljiti svoju potrebu, ali i spasiti vlastitu glavu istovremeno. No, Veselica je, kao i mnogi drugi veliki ljudi, znao da šutnja znači da, da šutnjom izražavamo svoje slaganje i zbog toga je izgovarao riječi. Zbog toga jer – se nije slagao.

Marko Veselica na teškoj robiji završio je, u prvom redu, zbog intervjua koji je dao njemačkom Der Spiegeleu u kojem je kritički govorio o Titovom režimu. No, u zatvoru je, da budem ironičan, vjerojatno završio i zbog aparata za brijanje. Bio je to onaj aparat na žilete, a koji je Jugoslavija okarakterizirala, nakon što je aparat pronađen u njegovoj studentskoj sobi, kao oružje kojim je planirano njezino rušenje. Rušenje velike Jugoslavije jednim malenim aparatom za brijanje je oksimoron koji jasno ukazuje na svu ludost tadašnjeg režima.

Kako u Solženjicinovom »Prvom krugu« Sologdin u svojem razlaganju srži života u tami tragedije govori da je knjiga sjekira s dvije oštrice od kojih jedna oštrica siječe glupost, a druga siječe nježno i nedoraslo stablo mudrosti, upravo tako je i Komunistička partija sjekla svu napisanu i izgovorenu riječ. Time snažno udarajući ne samo Marka Veselicu, nego i sve studente proljećare koji su se drznuli pobuniti protiv komunističkog režima i tako ustvari, možda ni ne znajući, zasijati sjeme buduće hrvatske samostalnosti.

Hrvatsko proljeće

Nakon raskida odnosa Jugoslavije i SSSR-a 1948. događa se napredak u gospodarstvu i otvaranje granica prema zapadnoj Europi. No smjenom Aleksandra Rankovića jača i politička kriza u Jugoslaviji: dominacija Srbije je potpuno nepravedna u odnosu na druge republike, partija jača centralizam, osnažuje se »jugoslavenska nacija«, a 1960. godine srpskohrvatski jezik uvodi se u državnu upravu, vojsku i ostala sredstva informiranja.

Matica hrvatska na to reagira 1967. kada 140 znanstvenika donosi Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika. I tako hrvatsko proljeće postaje u stvari odgovor na komunističko zatiranje hrvatskog identiteta. Nezaobilazan »glasnik« hrvatskog proljeća, uz Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala, Peru Pirkera, Igora Zidića i ostale – bio je upravo i Marko Veselica. I on je u jeku tog sukoba između liberala i komunističkih talibana u SKJ-u, 22. studenoga 1971. nakon što je uz podršku JNA i tajne policije UDBA-e slomljen opći studentski štrajk, zajedno sa Šimom Đodanom, Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem i ostalima završio u zatvoru. Podsjetimo se, hrvatskom proljeću pridružili su se mnogi, uključujući i Sveučilište u Zagrebu preko Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička.

Domoljub i kršćanin

Marko Veselica rođen je 1936. u selu Glavicama pored Sinja. Bio je magistar i doktor gospodarskih znanosti te sveučilišni docent. Po vokaciji  je bio ekonomski filozof-teoretičar. U pokušajima bezumne likvidacije hrvatskog narodnog bića, Veselica je bio teško progonjen, bez pretjerivanja – bio je stravično osuđen na montiranim komunističkim optužbama koje se tek trebaju razotkriti u cijelosti i predstaviti široj javnosti. Iako je i sam ušao u Komunističku partiju još kao osamnaestogodišnji mladić, ipak je doživio vlastitu metanoiu, odnosno preobrazbu i postao domoljub, a kasnije je doživio i duhovnu preobrazbu kao kršćanin, katolik. Krajem 1989. godine htio je preuzeti HDZ Franji Tuđmanu, no to se ipak nije dogodilo jer jednostavno govoreći – netko je tada odredio da bi Tuđman bio prikladnije rješenje za ono što je predstojalo.

No, vratimo se Veselici. Na njegovom pogrebu, proteklog utorka, 21. veljače, govorio je Dražen Budiša i zapravo pogodio u srž Veseličine uloge u turbulentnoj novijoj hrvatskoj povijesti: »Iako je i Marko pripadao tom pokretu diktature i kulta ličnosti, Marko je postupno sazrijevao, politički, intelektualno i duhovno. On koji je sa 18 godina ušao u partiju, bio je prvi koji je 1971. izbačen iz partije, zajedno sa Šimom Đodanom. To je bio nagovještaj onoga što se dogodilo, nadolazećeg brutalnog udara jugoslavenskog režima na hrvatsko proljeće. Uhićen je na isti dan kada je slobode lišen i Franjo Tuđman… Dostojanstveno se držao na sudu, dostojanstveno i hrabro se držao u zatvoru…Veselica će ostati upamćen kao najznačnije ime tog povijesnog razdoblja«, istaknuo je u svom govoru Dražen Budiša.

Volim Hrvatsku

Sam Veselica je pisao: »Ja zaista volim Hrvatsku, volim je kao rođenu majku, voljenu ženu i djecu, brata i sestru, prijatelje i zelene livade i pjev ptica, jer u svemu tome živi Hrvatska i sve mi govori o njenoj ljepoti, kao što je to divno izrazila njena himna Hrvatskoj domovini. Zaljubljen sam u njenu sudbinu, ma kakva ona bila i nikada je neću napustiti kao što majka neće napustiti svoje čedo, pa ni onda kada ona kažnjava njenu ljubav jer to je ljubav bez pogodbe i traženja naknade.« Kada ovo pročitamo u dubini riječi, onih istih riječi koje sam spomenuo na početku, ne možemo ne ostati pod velikim dojmovima.

Pitam se, koliko li su neki ljudi voljeli našu domovinu i na kakvu su to žrtvu bili spremni – za njenu slobodu? Upravo onoliko koliko danas boli ta opća nespremnost ma i na najmanji naš iskorak iz različitih zona vlastite udobnosti. Koliko nam treba da bismo uopće razmislili o tome što znači domovina ili gdje bismo, u zamršenosti materije, uopće smjestili taj pojam koji je kod onih hrabrijih, poput Marka Veselice, izazivao nagon za djelovanjem, za borbom, pa i za, evidentno je – riskiranjem vlastite slobode u zamjenu za – istinu? Nisam siguran jesmo li uopće svjesni kolektivne odgovornosti da napravimo sve što možemo kako bismo sačuvali našu zemlju i učinili je malo boljim mjestom za život nadolazećih generacija. Ne moramo biti novi veselice, ili novi gotovci, ili neki treći, no ne bismo smjeli ignorirati nadahnuća i žrtvu tih velikih ljudi prema Hrvatskoj.

Drugačije fronte

Danas su fronte bitno drugačije nego tada, ali borba za bolji, slobodniji i život u istini, baš kao što je bila i onda i dalje je – borba. Svaka ona mala ili velika, nevažno je dok god znamo da je moramo sami pokrenuti svojim djelovanjem i znanjem.

A ljubav prema vlastitoj zemlji ovih, nazvat ću ih – velikih sinova Hrvatske kao što je bio Veslica, može biti toliko inspirativna za svakoga od nas. Za kraj, oslonit ću se na riječi svetog Tertulijana koji je jednom rekao da je krv mučenika sjeme novih kršćana.  U tom smislu vjerujem da će i svaka žrtva, svaki naš vlastiti i svjestan pomak prema općem dobru biti zapravo nagovještaj, dopustit ćete mi da se izrazim »proljećarski«, novih, sunčanijih svitanja Lijepe Naše i ljudi koji u njoj žive.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka