Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 24° 1
Sutra: 21° 25° 1
18. rujna 2018.
#METANOIA Marina MILETIĆA

kolumna Lustracija i robotika u našem društvu

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 12. veljača 2017. u 19:38 2017-02-12T19:38:08+01:00

Rijetko koja tema može izazvati toliko polemika kao lustracija. Ideološki rovovi učvršćeni su armiranim betonom i ne dopuštaju uzmaka ni za pedalj, a osobno sam, baš kao i cjelokupno hrvatsko društvo, duboko podijeljen o toj temi.

S jedne strane, pitam se kome koristi uvijek novo vraćanje na Drugi svjetski rat, ustaše i partizane, kome odgovara uvijek nanovo raspirivati stare ideološke podjele? Čemu javnost trovati degutantnim slikama jedva dišućih staraca u lisicama, privedenih da u smiraj života odgovaraju za zločine počinjene prije više od 70 godina? Prvi hrvatski predsjednik bio je žestoki zagovaratelj nacionalne pomirbe, bio je provoditelj zakopavanja ratnih sjekira unutar hrvatskog društva i umjesto lustracije, Hrvatima je ponudio priliku za prakticiranje najdublje kršćanske vrednote, a to je sposobnost opraštanja. Uzajamni oprost kao jedan od osnovnih preduvjeta za stvaranje hrvatske države nakon Tuđmanove smrti postao je podjednako važan i za njen razvoj, ali podjele su se prestankom ugroze izvana vratile na dnevni red i ne prestaju biti top temom, a tako je i s lustracijom.

Društveni konsenzus

Fašistički su zločini poznati, stratišta obilježena, a postoji i društveni konsenzus o njima. Nitko zdrave pameti ne može pravdati tu zločinačku ideologiju koja je hrvatski narod toliko koštala! O komunističkim zločinima tek sramežljivo u javnost isplivavaju jeziva saznanja o stvarnom broju žrtava i modelima egzekucija.

No, nije li zločin uvijek zločin i ne trebaju li krivci, posebice za ratne zločine, odgovarati za svoja zlodjela pa makar se to dogodilo s velikom vremenskom distancom i unatoč tome što su počinitelji pripadali pobjedničkoj strani? Pokušajmo se staviti u poziciju onih kojima su njihovi najmiliji ubijeni bez prava na obranu, bez suda, metkom u potiljak i bačeni u jame bez oznaka. Čak i ako je jedan dio blajburških žrtava nesumnjivo činio teške ratne zločine, nisu li ipak zaslužili pošteno suđenje, a da ne govorimo o svim onim civilima ili o 515 katoličkih svećenika, redovnika i redovnica zatučenih od antifašista na najsvirepije načine. Začuđuje me činjenica da se lustraciji protive najviše oni koji su se snažno zalagali za procesuiranje svih ratnih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Koristan je njihov doprinos naporima da se s obrambenog i pravednog Domovinskog rata skine i najmanja mrvica ljage, ali ukoliko po pitanju lustracije misle drugačije, nisu li to licemjerni kriteriji dvostrukih mjerila?

Prije svega – oprost

Domovinski rat trebalo je odriješiti bremena pojedinačnih zločina počinjenih od strane hrvatskih branitelja jer, bez obzira što se radilo o obrambenom ratu, vlastitu državu ne možemo i ne želimo temeljiti na bilo kakvom zločinu! Ali, dopustite mi reći, što je onda s partizanskim zločinima i avnojevskim temeljima hrvatske državnosti? Treba li i te temelje osloboditi zločinačkog tereta? Mislim da bi bilo pravedno to učiniti jer alternativa je jedino da se hrvatska državnost oslobodi ustavne odredbe avnojevske utemeljenosti, a to ne bi bilo dobro: na taj način Hrvatsku bismo izbrisali s liste pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu, a s navedenim bismo dodatno destabilizirali povijesne činjenice koje ipak jesu istinite i nama vrlo važne.
Uzimajući sve »pro et contra« argumente, ipak držim da nam lustracija ne treba! Trebamo oprostiti jedni drugima i to je ona nasušna praksa koju treba njegovati u svakoj obitelji, kolektivu, i naposljetku u narodu, da bi narod mogao funkcionirati. Bez oprosta nema pomirbe, ostaju samo stalne bitke u vječnom ratu koji neće iznjedriti pobjednika.

Da bi naše društvo krenulo naprijed, ne trebaju nam iscrpljujući sudski procesi čiji kraj većina optuženih ne bi ni dočekala, a ne trebaju ni zabrane javnog djelovanja za one koji su u bivšem sistemu obnašali nekakve funkcije. Da bi gnojna rana podjela iz Drugog svjetskog rata napokon zacijelila, moramo je najprije isprati istinom, ne zataškavati fabriciranim izvještajima OZNA-e. Ma koliko bolna bila, s istinom se moramo suočiti, a pošteni i odgovorni rad povjesničara treba biti polazišna točka za naše suočavanje s prošlošću i povijesni udžbenici moraju tu prošlost prikazati realno. Predstavnici počinitelja zločina moraju se ispričati, moraju zatražiti oprost i to će biti dovoljno! Bez suđenja i zabrana, samo istina, traženje oprosta i naposljetku opraštanje! Poput primjera svetog Ivana Pavla II koji se ispričao za sve zločine počinjene u ime vjere ili pape Benedikta XVI koji se skrušeno i iskreno pokajao zbog svih gnusnih seksualnih zločina učinjenih od svećenika. Baš tako bi se i predstavnik antifašista trebao ispričati za sve zločine koji su u ime naroda počinili antifašisti na ovim prostorima. Tek onda kad zlo bude označeno pravim imenom, a kćeri i sinovi, unuke i unuci nekad suprotstavljenih vojski i ideologija prihvate uzajamne isprike, hrvatsko društvo će napokon moći iskočiti iz rovova Drugog svjetskog rata i uskočiti u filmske ratove zvijezda i s apsolviranim znanjem povijesti krenuti u usvajanje novih znanja iz informatike, digitalizacije i robotike!

eSport i robotika

Kada se riješimo tereta prošlosti, moći ćemo se posve posvetiti budućnosti. A budućnost je tu, pokrenulo se nešto sa STEM-om, kroz koji se djecu može naučiti istovremeno iskoristiti blagodati tehnologije, a opet ukazati im na opasnosti da ne postanu njezini puki konzumenti u ulozi sirovog potrošača. Podržati sve projekte poput Bakićevog microbit projekta, robotike u našim školama, ugledati se na uspješne europske modele obrazovanja poput onog naprednog švedskog, na primjer. Nedavno nisam uspio u svojoj gimnaziji organizirati humanitarni turnir u LOL-u, League of Legends – iako MMO igrica ima dopuštenje igranja za djecu od dvanaest godina i najpopularnija je igrica na svijetu koju dnevno igra 12 milijuna igrača. Istovremeno Švedska uvodi predmete eSport kroz koje djeca uče o računalnim igrama i kako igrati DOTA i Counter Strike. Postoje mnoga znanstvena istraživanja o kognitivnom razvoju djece koja igraju određene igrice. Zato se navedeno i potiče. U razvijenim sustavima obrazovanja i odgoja, dakako.
Inače, pitao sam svoje gimnazijalce, maturante, vrhunske mlade ljude koji gotovo 100 posto upisuju fakultete, što misle treba li provesti lustraciju? Od negdje devedeset maturanata koji pohađaju vjeronauk, samo je dvadesetak posto znalo što je lustracija, a o STEM-u i robotici svi su htjeli razgovarati, materija im je poznata i bio bih najsretniji čovjek na svijetu da im teme poput lustracije nikada ne budu važne. Na žalost, povijest nas uči da niti jedna generacija ne prođe svoj hod po ovom svijetu, a da ih ne zadesi barem jedna ratna havarija, a mnoge se susretnu s dvije i više njih. Zbog toga je važno da znaju svu istinu i o Bleiburgu i o Jasenovcu, da se nikada ne ponove!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka