Arbitražni sud je odredio posebno »juction« područje kroz hrvatske teritorijalne vode kojim se omogućuje Sloveniji doticaj s međunarodnim vodama. Kako sam shvatio, koridor do međunarodnih voda je širok oko 2,5 nautičke milje i, prema riječima suda, slovenski brodovi i avioni imati će slobodu prolaska kroz hrvatsko područje kao da su na otvorenom moru. Kada pokušamo razboritije sve sagledati, Slovenija je dosta toga izgubila u ovoj arbitraži. Na moru je dobila većinu zaljeva, ali nije dobila ono što je najviše htjela, i što je, moram reći, igricama pokušala dobiti – izravan pristup otvorenom moru. S druge strane, izgubila je stratešku Svetu Geru i većinu toga na kopnu. »FaceBook analitičari«, ali i neki pojedinci, sva sreća nedovoljno ozbiljni, zazivaju da povratak teritorija, valjda kao svaka prava balkanska zemlja, riješimo silom: ratom, nasiljem, krvlju.

Arbitraža je nevažeća

Premijer Andrej Plenković je u četvrtak, nakon objave arbitražne odluke o graničnom sporu sa Slovenijom poručio da ona Hrvatsku ni na koji način ne obvezuje niti Hrvatska namjerava primjenjivati njezin sadržaj, a političke stranke u Hrvatskoj je pozvao na jedinstven stav i konsenzus oko zastupanja hrvatskih interesa na međunarodnoj sceni. »Prva i najvažnija poruka Vlade Republike Hrvatske je da današnja arbitražna odluka koju smo čuli, odluka koja nas ni na koji način ne obvezuje niti mislimo njezin sadržaj primjenjivati. Druga poruka je da Hrvatska svoje stajalište u vezi arbitraže vrlo jasno i nedvosmisleno donijela točno na današnji dan prije dvije godine u Hrvatskom saboru«, rekao je Plenković. Njemačka vlada je pak, a znamo koliko je snažna Njemačka unutar EU, jasno poručila Hrvatskoj da poštuje i provede odluku arbitražnog suda o graničnom sporu Hrvatske i Slovenije. U priopćenju njemačkog veleposlanstva u Zagrebu ističe se da vlada u Berlinu smatra vrlo bitnim: »načelo međunarodnog prava da se odluke arbitražnih sudova moraju poštovati te da ih stranke moraju implementirati.« Plenković nije propustio reći da je mišljenje SAD-a u velikome drugačije. Stier Sloveniju zove na dijalog, ističući kako se nada da neće doći do incidenta ako slovenski brodovi počnu patrolirati Piranskim zaljevom. Milanović, bivši premijer, naduto i bahato kako samo on zna, ismijava Arbitražni sud nazivajući ih skupinom samozvanaca nekog tamo suda koji, po Milanoviću, uopće ne postoji.

Bit će vrlo zanimljivo vidjeti stvarnu moć hrvatske diplomacije, države kao takve. Upravo ćemo na Piranskom zaljevu uskoro saznati jesmo li mi neka banana-država i imaju li naši političari uopće ikakvu moć na međunarodnoj sceni. Nadam se, iskreno se nadam, da se neće dogoditi da političari prebace tu moć na narod, pa manipulirajući gladni narod iste nahuškaju na novo prolijevanje krvi. Ovo mi je baš, na svu sreću, vrlo teško izgledna situacija. Nama je prolijevanja krvi, hvala baš bilo – dovoljno i previše. Ako pak naši političari misle drugačije, toplo im preporučam, baš svima, neka odjenu uniforme, uzmu puške i krenu se razračunati s kim žele na nekoj poljani. Narod ostavite na miru. Dopustite mi, ne vjerujem da će doći do većeg incidenta, ali treba reći, Vladine PR aktivnosti su apsolutno podbacile kada pogledamo kako je hrvatska strana loše, poput nekih početnika u PR marketingu, iskomunicirala kompromitiranost arbitražne komisije.

Norveška bi Finskoj planinu

Da, dobro ste pročitali. U paralernom svemiru postoje ljudi koji ne bi ratovali za pedalj zemlje. Da me ne biste krivo shvatili, hrvatski branitelji su nam omogućili slobodu i slobodnu zemlju i velika im hvala na tome. No dobivenom slobodom treba mudro upravljati. I donositi dobre procjene većeg dobra. Na primjer, je li važnije imati izvrsne odnose sa susjedima, graditi trgovinske razmjene, širiti ekonomiju, prijateljstva, turizam, ma svašta nešto i pritom zažmiriti na tri pedlja nečega čega mi imamo u izobilju, a tvoj susjed nema? Susjedi presretni, zahvalni, željni vraćanja dobročinstva, a ti sretan jer si učinio iznimno i dobro djelo. Dobro to i kršćanski zvuči, zar ne? Tako bi moglo biti kada bi nam Bog i čovjek bili ispred očiju, a ne pohlepa, moć, oholost.

Dakle, ajmo na te (ne)sretne Norvežane i Fince. Na teritoriju Finske se nalazi predivna masivna planina Halti. No, vrh te planine koji se zove Raisduattarhaldi nalazi se na visini 1.365 metara i pripada teritorijalno Norveškoj. Norvežani su stoga pokrenuli kampanju: »Odvedimo Finsku u nove visine!« želeći povodom stogodišnjice finske neovisnosti svojim susjedima darovati – planinu. Ovu akciju je podržao mjesni gradonačelnik Sveinu Leirosu i sve je otišlo na višu razinu. Ipak, kada je sve došlo na posljednju instancu, norveška premijerka je rekla da nažalost nije moguće udovoljiti ovoj inicijativi jer je po Ustavu države Norveška nedjeljiva pa će morati dragim susjedima dati neki drugi dar za veliku obljetnicu neovisnosti. Inicijatori ove akcije kažu da su razočarani, među njima Harsson ističe da je ta odredba pisana 1814. kada se strahovalo od Napoleonskih ratova, a ne da se zaštiti mali komadić zemlje, pa će nastaviti s akcijom nadajući se uspjehu krajem godine.

Posve je nebitno hoće li obje vlade usuglasiti navedeno, mnogo bitnije je da je stvoren društveni konsenzus, da Norvežani stvarno ne vide nikakav problem u tome jednoj Finskoj darovati – planinu. Ta Norveška ih ima na pretek, a Finskoj, zemlji sa tisuću jezera, baš bi lijepo pala i jedna ovakva – granična planina, odnosno, njezin vrh točnije.

Bog i Piranski zaljev

Kakve veze pak sada ima Bog i Piranski zaljev, možda se pitate? Nikakve, na prvi pogled, no ionako se teško razabire ikakva istina ili pak ljepota površno gledana. Bogatstvo mora ne krije se u njegovoj površini, već dubini, dopustite mi izraziti se slikovito. Silvije Strahimir Kranjčević je jedan od najznačajnih predstavnika hrvatskog realizma i neskriveni domoljub. Mnoge misli iz Kranjčevićeva Mojsija su poznate, a jedna od njih je sigurno i ona u kojoj se izriče da će svaki čovjek umrijeti kada počne sumnjati u svoje ideale. Po tome su neki u Hrvatskoj već odavna mrtvi, dok zasigurno mnogi bude novu nadu. Ponovno čitajući Mojsija, na poticaj svoga duhom mladog prijatelja drevne gimnazije, gotovo mistične male sušačke zbornice (imamo i veliku, ali ona nema čarolije u sebi, op.a.), u kojoj prebiremo sve te lakše i teže teme koja nas okružuju, primjetih kako Bog i nama progovara, usuđujem se reći, kroz ovu pjesmu i danas, u ovom vremenu:

»A sve sam ovo napunio ja

Života klicom, svim je mio vijek

I svačije je pravo disati.

A ti sad tražiš sam da pogazim

U prirodi mi zakon najveći!

Al da je tebi stati onamo

Početak gdje je mojem pogledu,

Tad vidio bi što je sićušna

Ta tvoja ljudska, krvna željica.

S visina mojih, ljudski jadniče,

Jednako mal je piramida rt

Ko rov, što neznan izbaci ga krt,

I bespomoćna sve je natega!«

Naravno da nam je važna naša zemlja. I naravno da je hrvatski teritorij bitan i ne želim to dovesti nikako u pitanje. No, zar ne bi bilo mudro sniziti strasti, trezveno razmišljati, vidjeti što se može učiniti da se nesuglasice i sporovi riješavaju dijalogom. Čuvati mir pod svaku cijenu. Duž cijele granice na Kupi, ako se tu usmjerite, stanovništvo se bavi turizmom, ljudi ribare, planinare šumama. I prelaze granicu, ovu i onu. Love te pastrve koje tako postaju hrana i Slovencima i Hrvatima. Šetaju šumom i dišu njezin zrak uživajujući u čistoći mirisa i okruženja daleko od zagađenja toliko sklonog nama ljudima. Kako bi lijepo bilo, kada bi o našim životima odlučivali ti ljudi granica. Koji svaki dan gledaju jedni druge u oči i koji su trajno usmjereni jedni na druge. Sve bi bilo drugačije i puno mirnije. Lovila bi se riba i na Kupi i u Piranskom zaljevu, prijateljevalo bi se, radostilo, kušalo vrhunska vina i sireve. Nestalo bi onih strašnih žilet-žica lažnih sigurnosti izvana i iznutra. Kako bi sve bilo ljepše kada ne bismo bili okruženi moćnicima ovoga svijeta kojima baš nekako ne odgovara stanje čistih mirisnih šuma, riba Piranskog zaljeva koju za hranu uzimaju oni potrebiti. S ove i s one strane. Kako bi nam svima bilo ljepše kada bismo malo više mislili na druge, a ne živjeli u uvjerenju da smo baš mi centar cijelog svemira.