Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Kolumna Marina Miletića

kolumna Kriza zbrinjavanja otpada

Kriza zbrinjavanja otpada
Kriza zbrinjavanja otpada
Autor:
Objavljeno: 12. studeni 2017. u 19:18 2017-11-12T19:18:55+01:00

Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.

Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome - ovo su ulomci iz pisma indijanskog poglavice Seatlle iz plemena Duwamish američkom predsjedniku Franklinu Piercu u kojem je izrekao jedne od najljepših i najdubljih misli o čovjeku i njegovom odnosu prema prirodi. Ovaj govor je toliko dubok i uzvišen, da je čak nebitno je li ga baš izrekao navedeni poglavica ili mu je kasnije, tijekom povijesti netko to pripisao. No, mnogo godina prije mudrog poglavice, sam Bog je po čovjeku ostavio zapisanim u Bibliji kako bi se to čovjek trebao odnositi prema stvorenoj prirodi, prema jedinoj nam Zemlji na kojoj nam je darovan život. Doista, mi bismo trebali živjeti na takav način da kada budemo predavali ovaj naš mali planet svojoj djeci, da ga ostavimo barem onakvoga kakvog smo ga zatekli. I ja kao teolog, ali i katolički skaut koji skrbi o prirodi, ne mogu šutjeti na očiglednu nepravdu koja se nesmetano odvija.

Laudato si 

Prisjetimo se pape Franje i njegove enciklike »Laudato si’« koja je posvećena »brizi za zajedničku kuću«. Enciklika započinje riječima »Laudato si’, mi’ Signore« (»Hvaljen budi, moj Gospodine«) iz Pjesme brata Sunca svetoga Franje Asiškog. Papa ističe kako nas asiški svetac »u toj lijepoj pjesmi podsjeća da je naša zajednička kuća također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput majke koja nas prima u svoje ruke«. Tako Papa Franjo na početku piše o posljednjim znanstvenim saznanjima o okolišu, detaljno govori o klimatskim promjenama, o pravednoj raspodjeli dobara. Papa Franjo, tako, pišući o pravu na vodu, ističe da pristup pitkoj i sigurnoj vodi spada u temeljena i opća prava čovjeka, jer određuje opstanak osoba te je stoga uvjet ostalih ljudskih prava. Oduzimanjem siromasima pristupa vodi, znači nijekanje prava na život, utemeljen na njihovu neotuđivu dostojanstvu. Papa promišlja i uzroke ekološke krize. Ističe mnoge dobre strane tehnološkog napretka. No, isto tako upozorava, »tehnokratska paradigma teži vlasti u gospodarstvu i u politici, priječeći nam uvid u činjenicu da samo tržište […] ne jamči cjeloviti čovjekov razvoj, niti uključenost u društvo.«

Te bitno uočava: »Moderno je vrijeme obilježeno pretjeranim antropocentrizmom i ljudi više ne prepoznaju vlastiti položaj u odnosu na svijet i prisvajaju si samodostatan i egocentričan položaj, zasnovan isključivo na njima samima i na njihovoj vlastitoj moći. Odatle proistječe logika iskoristi i baci, koja opravdava svaki oblik odbacivanja (otpada), bilo da je riječ o otpadu okoliša ili o samom čovjeku; koja drugoga i prirodu tretira kao puki predmet te tako vodi bezbrojnim oblicima nadmoći. To je logika koja dovodi do iskorištavanja djece, napuštanja starijih osoba, do porobljavanja drugih, do precjenjivanja mogućnosti samoodrživosti tržišta, do trgovanja ljudskim bićima, životinjskim krznom, do potpuna istrjebljenja i do krvavih dijamanata. To je ona ista mafijaška logika, trgovaca ljudskim organima, narkoticima i odbacivanjem nerođenih, jer ne odgovaraju željama njihovih roditelja.« Čak nas i naše tijelo stavlja u izravan odnos prema okolišu i ostalim živim bićima, upozorava Papa Franjo, te nastavlja, prihvaćanje vlastitog tijela kao Božjega dara, neophodno je za prihvaćanje čitavog svijeta, kao Očeva dara i zajedničkog nam doma. Tomu nasuprot, ideja o uživanju apsolutne vlasti nad vlastitim tijelom, prometne se – često suptilno – u uživanje apsolutne moći nad svim stvorenjima, hrabro ističe Papa Franjo. Što bi pak omiljeni Papa Franjo imao za reći nama danas ovdje lokalno? Nama građanima, ekološkim aktivistima i političarima? Pogotovo ako razmišljamo o problemu gospodarenja otpadom?

Otpad, Rijeka i Županija 

Što se ustvari događa s gospodarenjem otpada u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji? Zašto su enormno poskupjele usluge Čistoće i još će poskupjeti?Teško je laiku shvatiti što je Marišćina, zašto bi ona bila korisna kako nam serviraju lokalni čelnici ili zbog čega je hitno treba zatvoriti kako to traže ekološki aktivisti. Prije nego li se zadubimo u ovu temu, onako na prvu loptu mogu promišljati kako zasigurno okolnim stanovnicima smeta neugodan miris koji se, osobito za ljetnih mjeseci, širi oko tog našeg ŽCGO iliti Marišćine, ali isto tako otpad negdje mora završiti, negdje ga moramo zbrinjavati, a ako je izbor pao na tu lokaciju, treba učiniti sve što je u moći mjerodavnih da navedeno nema nikakvih štetnih posljedica po prirodu i po okolno stanovništvo. Međutim kad malo dublje zaronimo u ovu problematiku ispada da smo još jednom ispali žrtve montipajtonovskih poteza vlasti na svim mogućim razinama. Dakle, krenimo redom; Europska unija propisala je da do 2020. sve države moraju odvojeno prikupljati minimalno 50% otpada, a još od 2013. zabranjeno je otpad neobrađenog zakopavati kako je to kod nas bio slučaj sve do nedavno, a primarna selekcija odnosno selektiranje otpada još u kućanstvima postat će neizbježna praksa ukoliko ne želimo plaćati skupe penale EU.

Na istoj hrpi 

Primorsko-goranska i Istarska županija su u maniri pravih štrebera brže bolje krenule u izgradnju centara za gospodarenje otpadom i tako su nastali Marišćina i Koštijun. Izgradnju ovih centara zajednički su financirali gradovi, županije, ministarstva i EU. Jedini u Hrvatskoj imamo ova sjedišta za gospodarenje otpadom i to bi nam trebalo dati za pravo da budemo ponosni na naše lokalne samouprave i njihovu sposobnost. Ali stvari, naravno, nisu onakvima kakve se čine na prvi pogled. Tehnologija obrade otpada u Koštijunu i Marišćini je takva da ona zahtjeva da otpad bude neselektiran. Dakle, imamo jedan nevjerojatan gaf, totalno neznanje i nesposobnost svih uključenih u ove projekte. Tehnologija za obradu otpada u Marišćini i Koštijunu je zastarjela i ne odgovara važećoj strategiji gospodarenja otpadom prema kojoj otpad treba selektirati još na mjestu nastanka. Ukoliko slučajno u Rijeci selektirate otpad još u svojim stanovima i odlažete ga u prema vrsti otpada odijeljenim spremnicima morate znati da taj od vas odvojeni otpad završava opet na zajedničkom kupu u Marišćini i da se slikovito izrazim – radite »Sizifov posao«.

Nevjerojatno je da ni gradovi ni županije ni ministarstvo nisu predvidjeli ovaj sramotni apsurd, a osobito je ovdje interesantna pozicija Europske unije koja je odobrila sredstva za tehnologiju na zalasku. Zanimljivost je tim veća što je jedini ispravan put zatvaranje Marišćine i Koštijuna kakvim ih sada poznajemo i njihovo prilagođavanje novim uvjetima sukladnim važećoj strategiji. No, neće to ići glatko jer ispada da bismo u tom slučaju najvjerojatnije EU morali vratiti sredstva koja su dobivena za tu svrhu. Doista se ovdje radi o apsurdu do apsurda, a cijelu sliku najbolje dočarava činjenica da na stranicama grada Rijeke u nacrtu Plana gospodarenja otpadom stoji na nekoliko mjesta kako otpad treba odvojeno prikupljati, ali onda zaključuju kako »na riječkom području odvojeno sakupljanje miješane biorazgradive frakcije nije potrebno?!?

Krk pravi primjer! 

Ekološka kriza je kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka rekao je sveti Ivan Pavao II. I kako onda drugačije protumačiti situaciju poput ove naše, ovdje opisane nego upravo kroz tu papinu poruku. Nekako mi se čini, dopustite mi izreći, da bi bolje bilo da se ovdje radi o nesposobnosti svih strana, nego pak o krizi morala koja uzrokuje ekološku krizu, kako je naveo sveti papa Ivan Pavao II. Jer, to bi značilo da se ponovno igraju igre u sprezi moćnika i zakulisnih predstava od kojih nekolicina ima materijalnu korist, a svi ostali uključujući i naš okoliš sigurno imaju samo – štetu. A svima nama skupa sada ne preostaje drugo nego da usprkos svemu tvrdoglavo odvajamo otpad još u našim kućanstvima i da se nadamo da će se i u Rijeci i u drugim gradovima i općinama u PGŽ i Republici Hrvatskoj povesti za primjerom otoka Krka gdje su još pred desetak godina zajednički odlučili svoj otok učiniti zelenim. Tako su u isti rog puhali (i još pušu) i ekološki aktivisti i političari i crkva. Djeca su u školama učila o važnosti selektivnog prikupljanja kućnog otpada, svećenici su s ambona propovijedali, ekološki aktivisti poticali, političari odobravali i na kraju su još 2015. zajedničkim naporom postigli da se na otoku Krku odvojeno prikuplja više od 50%, a sada su postavili novi cilj i namjeravaju do 2020. odvajati čak 80% i po tome su visoko iznad europskog prosjeka. Svaka čast Boduli!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka