U marketinškom dobu u kojem živimo, tvrtke koje žele preživjeti moraju biti agresivne u promociji. Da bi njihova poruka došla do ciljane skupine, ona mora biti upečatljiva, provokativna, drugačija... Marketing je cijela znanost, iza jednog slogana stoji hrpa profesionalaca koji katkad mjesecima analiziraju tržište, društvo u cjelini, pa tek potom odabiru poruku s kojom će ići u javnost. Ta poruka, dakako, prodaje proizvod. Hrvatski gradovi su posljednjih dana bili oblijepljeni porukom: »Hrvatska treba ljude koji će vjerovati u sebe«. Koliko god se ova poruka činila poticajnom u vrijeme kad društvo u cjelini upada u stanje beznađa, kad se stječe dojam da svijet nezadrživo ide u krivom smjeru i da pojedinac tu baš ništa ne može učiniti, ipak treba naglasiti da vjera u samoga sebe ipak nije tako savršeni alat za ljudsku sreću. Još je britanski književnik Chesterton mudro primijetio da se tu, ako je o vjeri u sebe riječ, radi o – luđacima. Ovo je ustvari ekstremna panegostična misao koja pokazuje isti paradoks kao i druga krajnost materijalizma. Čovjek koji ne može vjerovati svojim osjetilima, poentira Chesterton, i čovjek koji ne može vjerovati ni u što osim u njih, jednako su ludi, ali njihovu ludost ne dokazuje zabluda u njihovu argumentu, nego bjelodana zabluda čitava njihova života. Čovjek koji je okrenut samo sebi, koji je samo sebe podigao na pijedestal sveobuhvatnoga smisla, postat će slika one zmije koja sama sebi jede rep. Degradirana životinja, onoga časa kada si je vlastitoj slobodi oduzela božansko u sebi, postala je animalna. Zdrav čovjek je, naime, svjestan da je grešan, ili ako vam se više sviđa, da je malen i okrnjen. Zdrav čovjek, mogli bismo reći, zna da ima u sebi ludosti. Lud čovjek pak je posve uvjeren da nije lud. Hrvatska stoga treba ljude koji su svjesni svoje malenosti. Ponizne i skromne ljude koji izgaraju za drugoga.

Blagoslivljajući sve

I danas dobronamjerni putnici mogu pogledati ploču koju su zahvalni Riječani podigli majci Krucifiksi u njezinu prvom zavodu: »Bila je prava majka siročadi, siromaha, napuštenih; osiguravajući im besplatno krov, zaklon, hranu, odjeću, odgoj i obrazovanje. Prošla je blagoslivljajući sve, blagoslivljajući uvijek. Revnim djelima slavi Božjoj i ljubavi prema bližnjemu posvetila je svu svoju dušu jednostavnu, čistu, poniznu, hrabru i ozbiljnu. Blagoslovljena siročad upućuje svoje molitve za ljubljenu svoju Majku da primi što prije nagradu Neba, jer je za Nebo živjela«.

Vratimo se mrvicu u prošlost. Dalju od ove koja nas toliko tereti, ne brinite. Krajem XIX. stoljeća Rijeka kao grad jako raste i razvija se. No, unatoč gospodarskom evidentnom rastu, i sirotinje je sve više. Rijeka je tada imala nekoliko karitativnih ustanova koje su skrbile o potrebitima. Riječanka Marija Kozulić je snažno osjećala bol i trpljenje siromaha. Kako i ne bi, i sama je prošla kalvariju kada je njezina bogata i uspješna pomorska obitelj bankrotirala. Marija je bila među odraslijom djecom, rođena je 20. rujna 1852. godine, te se željela zaposliti kako bi što bolje pomogla obitelji. U takvim se prilikama naučila nesebično žrtvovati i živjeti dubokim životom vjere. Zanimljivo je to, ne kaže narod uzalud »nije svako zlo za zlo«, a puno puta se dogodi da čovjek baš u kalvariji vlastita života shvati smisao i odbaci duhovno sljepilo. Marija Kozulić je bila aktivna kod riječkih kapucina i tu je pomagala siromašnim djevojkama. Teško je ljudima koji su možda malo dalje od Providnosti uspjeti shvatiti nevjerojatnu intervenciju Boga u živote onih koji mu se posve predaju u svojoj slobodi, zato jer sami to žele. Biblija kaže: »Bog sve okreće na dobro s onima koji ga ljube.« I uistinu jest tako. Tako je Bog dotaknuo svojom milosnom rukom i mladu Mariju. Uz pomoć brojnih dobročinitelja kupila je jednu vilu i u njoj 1. listopada 1895. godine osnovala karitativnu ustanovu pod nazivom Zavod Presvetoga Srca Isusova. Nad velikim ulaznim vratima zavoda bilo je napisano: »Našao sam onoga koji me je spasio«, a pokraj vrata uzdizao se veliki drveni kip anđela čuvara koji zakriljuje malu djevojčicu.

Pravi primjer

Marija je vjerovala u sebe, dakako. Ali je prvenstveno vjerovala u Providnost, stavivši prave stvari na pravo mjesto. Prva Božja zapovijed je jasna: »Ja sam Gospodin Bog tvoj i ne imaj drugih bogova osim mene«. Marija je čula za neku sirotu djevojku, Liberata se zvala, kako luta noću gradom. Našla je djevojku u napuštenom području i dovela je u svoj dom. Nakon nje, mnoge Riječanke, napuštena djeca i djeca u potrebi, našli su utočište u krilu Marije Kozulić. Upravo u ovom činu davanja za druge, izgaranja za druge, spremnosti na žrtvu, Marija je otkrila najveći poziv ljubavi. Nema veće radosti od ove: nesretnog čovjeka učiniti manje nesretnim.

Ostavljenom i odbačenom pružiti ruku. Upravo kroz ta konkretna djela kršćanske ljubavi, kroz molitvu, svete sakramente, Marija je shvatila koji je njezin poziv – briga za napuštene djevojčice, biti njihova majka. Po svetim redovničkim zavjetima ona se zajedno sa svojim prvim suradnicama stavila posve Bogu na raspolaganje za tu službu, a Crkva je po senjskom biskupu, 6. srpnja 1899. godine, odobrila konstitucije nove družbe koju je Marija osnovala. Kako je naveo o. Dorotej Toić, u školi Presvetoga Srca Isusova Marija Krucifiksa se nadahnjivala za svoj apostolat, učila je gledati na život srcem i to majčinskim. Ona je bila svjesna da svim siroticama mora pružiti jednako ljubavi, ali gdje naći toliko žara osim u Božanskom Srcu? Zato mu se ona s čežnjom obraća: »Želim se nastaniti u Srcu moga dobrog Boga te ću i ja gorjeti od vatre ondje gdje izgara moj Isus. Zatvoreno u njegovu Božanskom Srcu, moje će srce živjeti od ljubavi. Napor i bol bit će mi slatki s Isusom. Nema radosti, nema mira, osim u Srcu Isusovu«. To je isto željela i za svoje sestre: da se svetim žarom trude steći i rasti u ljubavi prema malenima, slabima, bolesnima. Jer Bog se otkriva samo srcima punim ljubavi. Nakon jedne kušnje svojim je sestrama rekla: »Oh, kad biste znale koliko košta ljubav«. Ljubav često znači trpljenje, otkidanje i od onoga najdražeg, duhovnog. Za majku Mariju Krucifiksu ljubav će često tražiti da se ona udalji od njegova zagrljaja kako bi mogla raditi na Božju čast i za duše. Biti raspoloživa i spremna napustiti Boga zbog Boga kako bi mogla pomoći siroticama koje su trebale majku. Poučena tim iskustvom, govorila je svojim duhovnim kćerima: »Tko ne zna trpjeti, ne zna živjeti. Tko ne želi trpjeti, ne može biti kći Srca Isusova, jer je to srce čovjeka boli. Kćeri toga srca moraju biti kćeri žrtve«.

Naša Marija Krucifiksa Kozulić je pravi primjer kršćanske odgovornosti i ljubavi. U 70. godini života, 29. rujna 1922. preselila se ova naša Riječanka u nebeski Jeruzalem. Zamislite, živite ovaj život na takav način da vas vaši sugrađani prozovu – Majkom. Riječkom Majkom. Nema ljepše riječi koja zorno svjedoči koliko je ova časna bila omiljena u gradu podno drevnog Trsata. Tako žive ljudi koji vjeruju da je smisao života: ljubav, izgaranje i briga za potrebite.