Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 9° 20° moguća kiša
24. svibnja 2017.
Metanoia Marina Miletića

kolumna Downov sindrom kao uteg licemjernog društva

Downov sindrom kao uteg licemjernog društva
Downov sindrom kao uteg licemjernog društva
Autor:
Objavljeno: 14. svibanj 2017. u 16:04 2017-05-14T16:04:41+02:00

Licemjerne interesne skupine, koje svoje predstavnike imaju i u politici i u medijima, na  tragu  su pobornika rigidnog  ateizma dr. Richarda Dawkinsa koji je mrtav-hladan  napisao da se nerođena djeca s Downom jednostavno ne trebaju niti roditi!

Aljoša Sušić. Riječanin, član Armade kojega je naša skupina ne samo prihvatila kao svog, nego je Aljoša uistinu bio ravnopravni član Armade. Tamo, na zapadu, redovno je stajao u košu i žarko navijao za Rijeku, neovisno o vremenskim neprilikama. 

Aljoša je uvijek bio na Kantridi bodreći voljeni klub. Aljoša je doživio 49 godina. Mogao bih reći – baš zato jer je bio prihvaćeni dio grupe u kojoj je osjećao potporu i ljubav, zajedništvo i ravnopravnost – Aljoša je prešao neke nepisane granice za downovca u mnogo toga: i u sportu kojim se volio baviti i u svojim navijačkim druženjima.

Downov sindrom pogađa sve rasne skupine i može se javiti u bilo kojoj obitelji, bez obzira na zdravlje roditelja, ekonomsku situaciju ili način života. Kako pak naše društvo reagira na osobe s Downovim sindromom?

Amniocentezom protiv downovaca

Ne mogu ne primijetiti ipak poveću dozu licemjerstva koje nas je okružilo. Mediji i mnoge interesne skupine podržavaju provođenje amniocenteze, pogotovo kod rizičnih skupina žena koje ostanu trudne budući da se, kod primjerice trudnica starijih od 35. godine, drastično povećava mogućnost rođenja djeteta s Downom.

Navedena pretraga, u nekim slučajevima, ne služi tome da se za nerođeno dijete s Downom roditelji bolje pripreme, da shvate koja količina istinske i čiste ljubavi im dolazi kroz buduće dijete, već, nažalost, navedena se pretraga radi da se to dijete prije rođenja – usmrti.

Te licemjerne interesne skupine, koje svoje predstavnike imaju i u politici i u medijima, štoviše u gotovo svim strukturama društva, su na tragu poznatog pobornika rigidnog  ateizma dr. Richarda Dawkinsa koji je mrtav-hladan  na Twitteru pokazao svu svoju bešćutnost kada je napisao da se nerođena djeca s Downom jednostavno ne trebaju niti roditi!? 

Je li to naprednjaštvo 21. stoljeća? Dopustite mi, ovo naše društvo u posljednje vrijeme, kao nikada prije u povijesti, ogrezlo je u vlastitom sebeljublju, samo u brizi za sebe samog i kao takvo će se, ako ne doživi metanoiu, ugušiti u egoizmu i beskrupuloznosti. Umrijet će zato što nije htjelo biti spremno na žrtvu. Slikovito govoreći, sve više sličimo na uglancane i sjajne jabuke koje su lijepe, odličnih proporcija, prave boje, ali samo izvana!

Iznutra su te jabuke pune truleži, crva. Kultura smrti koja se propagira sa svih strana, a o kojoj je posebno pisao i govorio sveti Ivan Pavao II. pravi je primjer – lijepe, ali iznutra trule jabuke. Šokantna i zabrinjavajuća izjava je bila, na primjer, ona doktorice Grujić koja je u nedavnom intervjuu jednoj dnevnoj tiskovini »ispalila« kako je abortus dopušten do 10. tjedna – jer do tada nerođeno dijete ne osjeća bol!

Na to je netko s društvenih mreža mudro primijetio da bi se ta njena apsurdna analogija mogla primijeniti i na sve druge vrste ubojstava koje se vrše bezbolnim načinom – pa eto – nije ubojstvo, može se jer – ne boli...

Tako bi otprilike glasio zaključak. Strašno zvuči kada o jednom tek započetom životu pričaju kao o nekom gnojnom iscjetku oni koji bi trebali biti branitelji života. Zar se ne događa sličan oksimoron kada će oni koji su danas zabrinuti za malog Adama – trenutno najpoznatijeg hrvatskog prvopričesnika, već sutra poticati roditelje na abortus svih onih Adama i Aljoša koji zbog toga neće uopće imati mogućnosti doći na ovaj svijet?

Hitler i ubijanje djece s Downom

Nadam se da vam je poznato kako je i Hitler mrzio djecu s posebnim potrebama. Samo, on ih nije ubijao u utrobi majke, već kada su došla na ovaj svijet. Od 1939. do 1945. Hitler potiče ubijanje djece s invaliditetom, osnovao je i državno tijelo koje je imalo zadaću registrirati svu njemačku djecu s bilo kojim oblicima invaliditeta.

Hitler je odgovoran za svirepa ubojstva djece s Downovim sindromom, cerebralnom paralizom i drugim teškoćama. Tako je za vrijeme njegova zlikovačkog režima ubijeno više od 5.000 djece. Vjerujem da vas ti podaci uznemiruju i nadam se da vas tim više može uznemiriti činjenica da danas majke i očevi svoju djecu s Downovim sindromom mogu odbaciti pobačajem ukoliko se u trudnoći pokaže sumnja na Downa.

Koliko smo od tada napredovali mi kao društvo, koliko smo sazreli u dimenziji da na ovaj svijet primimo sve one bolesne, potrebne naše ljubavi i skrbi? Jesmo li uopće, ako danas u demokraciji i vladavini prava postoje primjeri kao onaj ne tako davni, poljski, kada je majci u 24. tjednu trudnoće bilo dozvoljeno odbaciti svoje dijete zbog Downovog sindroma.

Porod je bio induciran, a rodilo se – živo dijete. I znate li što je bilo s njim? Liječnici su pustili tu bebu da plače sat vremena dok nije preminula! Sve u ime majčine želje da to dijete bude odbačeno i da ne živi. Jesmo li drugačiji od Hitlera tada?

Oduzimanje prava na  mišljenje

Luka Popov, jedan od poznatijih ekonomskih blogera u Hrvatskoj, inače znanstvenik, fizičar, intelektualac, katolički javni djelatnik i komentator u HRT-ovoj emisiji Peti dan, našao se na udaru ljevičarskih interesnih skupina koje žele pošto-poto oduzeti pravo vjernicima na društvene aktivnosti i iznošenje vlastitih stavova u vodećim medijima.

Popov je, naime, koristeći javno dostupne informacije o ovih dana često prozivanom svećeniku Alojziju Asiću, pokušao obraniti svećenikov legitimni stav da sačuva kredibilitet svetog sakramenta. Tim više, jer je svećenik imao namjeru pričestiti malog Adama i prije hajke,  i u to je ime predlagao nekoliko načina kako to izvesti, a da prva pričest teče svojim tijekom.

Popov je to radio zbog toga što je cijela situacija ispala na granici teško probavljivoga i to sve zbog upletanja medija koji su posve neobjektivno, bez provjerene informacije, pokrenuli javni linč na svećenika.

Zašto se svi ti moralisti na račun Crkve nisu potrudili zagrepsti malo ispod površine pa bi saznali da je u dotičnom slučaju već na generalnoj probi prije pričesti bilo situacija koje su se morale predvidjeti i unaprijed oprezno riješiti, jer je na generalnoj probi došlo i do pljuvanja hostije iz usta.

Župnik je stoga predložio nekoliko načina kako izvesti sve – da cijela priča ima sretan završetak. No, Adamova majka je ipak, ne znam kojim motivima vođena, uplela u cijelu priču medije. Svima je jasno vidljivo, bez ikakvih dodatnih analiza, da velika većina medija, a napose istaknutih kolumnista, ne puca od ljubavi prema Crkvi i svemu onome što Crkva predstavlja.

Tako je njima u maniri klasičnih sačekuša dobro došao ovaj slučaj da javno i opetovano posvjedoče svoju netrpeljivost prema  Crkvi  i katoličkim svećenicima.

 Atmosfera linča

U atmosferi linča vidimo da se nije najbolje snašao niti nadbiskup Hranić, inače poznat kao dobri i omiljeni biskup u svojoj mjesnoj crkvi. Naprosto, pod lavinom osuda biskup Hranić je pokazao ljubav prema djeci, posebice ovoj u potrebi, ali je i nepotrebno opalio pljusku vrijednom, možda malo nespretnom svećeniku čiji slučaj, barem se tako čini, niti nije uspio sagledati u cjelini.

Rekao bih da su novinari ulovili biskupa u predivnim emocijama veličanstvenog susreta 30 tisuća mladih u Vukovaru, te su zatraživši trenutnu reakciju dobili i jasan stav biskupa o takvom nedopustivom ponašanju, što je za svaku pohvalu.

No, kada se takva ponašanja uistinu  i dogode. Kroz medije se provukla i laž o smjeni župnika, što nikako ne odgovara istini, budući da je župnik na početku godine, mjesecima prije ovog događaja, najavio da na ljeto odlazi u zasluženu mirovinu. 

S druge pak strane gledajući, ohrabruje sva ta briga o djetetu s Downovim sindromom i njegovim »pravima« na pričest. Možda će tek sada uslijediti i briga svih navedenih u slučajevima tolike nerođene djece s Downovim sindromom i bez njega.

Pogotovo to očekujem od svih dežurnih, moram to istaknuti,  licemjernih sudionika ovog događaja. A tada, nakon što nam svima poispada kamenje iz ruku koje smo pripremili za kamenovanje onih/onoga što ne razumijemo,  možda ipak shvatimo kako se na takav način, bacanjem kamenja,  nikada nitko nije promijenio.

Požrtvovna vjeroučiteljica Tamara

Imamo i situacije kada se djeci s Downom prilazi temeljito, sustavno i u ljubavi, kao što vidimo iz primjera Varaždinske biskupije gdje je vrijedna i požrtvovna vjeroučiteljica Tamara Herjavec Habek pripremala djecu s teškoćama u razvoju za sakramente punu godinu dana.

Naravno da i nije moglo zato sve proći drukčije nego u najboljem redu.  Snažne su i riječi biskupa Mrzljaka koje je uputio toj djeci: »Neka djeca možda ne znaju tko je Bog, neka možda i znaju, ali se ne mogu  izraziti.

Međutim, zahvaljući onima koji se brinu o njima i pomažu im kroz život, takva djeca upoznaju ono što Bog prema kršćanskoj definiciji jest – ljubav.«  Bilo bi dobro da svi naučimo nešto iz ovih situacija: kada roditelji savjesno žive svoje roditeljstvo, kada Crkva stoji uronjena u nauku ljubavi svoga Učitelja, a sredstva javnog informiranja potraže i drugu stranu jedne priče, onda i najzahtjevnije životne priče prođu baš nekako – lepršavo. Da, to je ljubav. Ona pomaže nositi i najzahtjevnije križeve s najvećim osmijehom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka