Simeon, Ivica, Bugari i Hrvati
Nema sumnje da je Borisu Špremu, predsjedniku hrvatskog Sabora, bilo zaista ugodno kad su ga pljeskom pozdravili zastupnici bugarskog Sobranja i kad su u ime prijateljske Bugarske jednoglasno ratificirali sporazum o ulasku Hrvatske u EU. Razlog za ugodan osjećaj nije samo sporazum s EU – a Hrvatska je zahvalna svim parlamentima koji su ga već potvrdili – nego i specifičan prijateljski odnos na koji Hrvati nailaze u Bugarskoj.
Taj lijepi osjećaj, primjerice, doživjeli su i hrvatski novinari prilikom posjeta pokojnog premijera Ivice Račana Sofiji u proljeće 2003. Posjet su zapamtili po prijateljskoj gesti i potpori koju je bivši bugarski premijer Simeon Saks-Koburgotski pokazao prema tadašnjem hrvatskom kolegi. Bugarska je u to doba završila barem 23 poglavlja s Unijom, a Hrvatska je, zbog rata, na putu u EU zaostala i tek predala zahtjev za učlanjenje, pa se Račan otišao upoznati s njihovim iskustvima.
Simeon, dakako, Hrvatskoj nije mogao izravno pomoći, jer se svaka zemlja kroz poglavlja suradnje s EU probija sama. No, Račan je naišao na nezaboravni prijam kod posljednjeg bugarskog cara koji je, na kraju posjeta, otpratio posljednjeg hrvatskog komunističkog lidera i u zračnu luku. Kad su svi pomislili da će se nakon tog opraštanja odmah vratiti u grad, Simeon je više od deset minuta, u vojnički mirnom stavu, nastavio nepomično stajati okrenut Račanovu zrakoplovu dok god nije ugrijao motore i poletio – kao da osjeća neki neizrecivi dug koji želi vratiti.
Hrvatski građani danas gotovo nezainteresirano prolaze pokraj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bugarima se takva nezainteresiranost teško može dogoditi. Na njihov nacionalni blagdan, Dan bugarskih preporoditelja, bugarske delegacije polažu cvijeće kod spomenika biskupu Josipu Jurju Strossmayeru i kod spomen ploče Franji Račkome. Bugari nisu zaboravili njihov veliki doprinos buđenju nacionalne svijesti južnih Slavena, njihovom uzajamnom zbližavanju, a osobito bugarskom nacionalnom preporodu.
Rački je, primjerice, prije 150 godina napisao Povijest Bugarske. Strossmayer i Rački omogućili su stotinama Bugara školovanje u Zagrebu, a time i jačanje njihove nacionalne inteligencije. Na zbližavanju dvaju naroda aktivno su djelovali mnogi hrvatski i bugarski pisci, umjetnici i političari, čak i Stjepan Radić. U nekoliko valova, sve do 1945. godine, više od tisuću Bugara studiralo je u Hrvatskoj.
Bugari i danas rado dolaze u Hrvatsku, o čemu svjedoče mnogi njihovi umjetnici, sportaši, treneri i drugi građani koji ovdje privremeno ili trajno žive te marljivo pridonose hrvatskoj kulturi u najširem smislu. No, zbog loših iskustava s Jugoslavijom, Hrvati su se okrenuli gotovo isključivo prema Zapadu, a odnose s Bugarima zameli su negdje u povijesti.
Bugari nas nisu zaboravili. S velikim simpatijama pratili su obranu Hrvatske prije dva desetljeća. Među prvima su požurili priznati neovisnost Republike Hrvatske, ratificirati njezin ulazak u NATO, a sada i u EU.
»Sada mi, Bugari, imamo mogućnost vratiti Hrvatima i Hrvatskoj naš moralni dug. Dug prema svim onim hrvatskim književnicima, društvenim djelatnicima, političarima i znanstvenicima koji su stoljećima bili duboko prisutni u sudbini Bugara, te su podupirali razvoj naše kulture i nacionalnih interesa«, napisala je prije nekoliko godina bugarska povjesničarka Rumjana Božilova.
Granice polako padaju, ljudi se sve slobodnije kreću i komuniciraju, pa i Hrvati imaju priliku za obnovu zaboravljenog prijateljstva. Svi oni koji su otišli u Bugarsku na skijanje, u posjet Sofiji ili na Crno more, mogu posvjedočiti lijepa iskustva iz te zemlje, susretljivost i gostoljubivost naših južnoslavenskih rođaka.
Iz kategorije: Iza pozornice Branka Podgornika
Pogledaj sve-
Iza pozornice Branka PodgornikaRohatinski se ne želi zamjerati
Ajme meni...
Pročitaj sve-
- "U Zagrebu Subversive festival"
- Ćićo:Sabor permanentno zasjeda
-
- Ranko Ostojić: "Uskoro rješenje lista čekanja"
- Ćićo:Tijekom ovog tisućljeća
Komentari