Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. studenoga 2019.
Iza pozornice

Komentar BRANKO PODGORNIK Jake zemlje eurozone ne žele pomagati slabijima

foto: REUTERS
foto: REUTERS
Autor:
Objavljeno: 25. lipanj 2019. u 8:38 2019-06-25T08:38:14+02:00

Razvijene zemlje poput Njemačke nastavljaju se odupirati širenju solidarnosti sa slabijima. Nizozemska je prošlog tjedna opet blokirala provođenje te Macronove ideje. Tako su članice eurozone, te napola dovršene kuće, došle na raskrižje. Trebaju ići u daljnju integraciju, u proračunske transfere u korist slabijih, ali najbogatiji to ne žele

Glavni ciljevi država nekoć su bili rast gospodarstva i zapošljavanja. Mnogi se stoga opravdano pitaju zašto su vlade u Hrvatskoj i ostalim članicama Europske unije nakon krize iz 2008. postale opsjednute proračunskom štednjom, u želji da im proračunski deficit bude manji od 3 posto BDP-a, a javni dug niži od 60 posto.

Bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi nazvao je ta pravila štednje »glupima«. Ona ne pridonose ni rastu gospodarstva, niti zaposlenosti, ali su ipak postala pitanje života i smrti. Ako se neka država ne pridržava tih »svetih pravila«, Komisija će je staviti u magareću klupu, na popravni ispit - u proceduru za smanjivanje prekomjernog deficita.

Jasno je da države moraju razborito upravljati javnim financijama, ali valja znati da u Uniji to ima posebnu važnost zato što je 1999. uveden euro. Zajednička valuta, kakva je danas, ne može djelovati bez pravila štednje. Narušavanje tih pravila može dovesti u pitanje sam euro.

Stvar je u tome što zagovornici eura već pola stoljeća smatraju da on treba biti sredstvo za snažniju integraciju zemalja, kako bi se Europa pretvorila u federalnu državu poput SAD-a. Nacionalne države, prema toj zamisli, s vremenom bi na europsku razinu trebale prenijeti ne samo svoju valutu, nego i dio proračuna, kako bi se uz monetarnu uniju stvorila i fiskalna.

Da imaju fiskalnu uniju i federaciju, članice EU-a ne bi se morale baviti »glupom« štednjom. Primjerice, saveznim državama u SAD-u, koje zbog krize dođu u preveliki deficit, proračunske manjkove solidarno pokrivaju ostale države. Tako je proračun Nevade u samo tri godine dobio novca u visini od gotovo 20 posto njezina BDP-a. Države Delaware i Connecticut ne prave ekscese zato što moraju stalno i bezuvjetno pokrivati deficite u Mississippiju, jer je solidarnost ugrađena u federalni sustav.

Međutim, u Europi nema šanse za zajednički proračun eurozone, putem kojeg bi razvijene zemlje transferima bezuvjetno pokrivale proračunske manjkove slabijih zemalja, primjerice u mirovinskom ili zdravstvenom sustavu. Iako se članice EU-a već jako dugo integriraju, one ne žele otići korak dalje prema federaciji. Stoga i euro visi u zraku, jer nema zajedničke države. Zašto su ga njegovi tvorci napravili nepotpunim i tako ranjivim?
Euro su desetljećima zagovarali ponajprije francuski državnici, ali nikad ne bi bio uveden da na to nije pristao njemački kancelar Helmut Kohl. Budući da se Nijemci nisu željeli odreći svoje valute, jer se znalo kamo to vodi, Kohl ih je umirio obećanjem da Njemačka nikad neće druge zemlje izvlačiti iz dugova. Tako je francuska ideja o euru počela funkcionirati po njemačkim pravilima, podsjeća Ashoka Mody, autor knjige »EuroTragedija: Drama u devet činova«, koju je Financial Times lani proglasio knjigom godine. Upravo je Berlin smislio pravila da proračunski manjkovi ne smiju prijeći 3 posto BDP-a, što je upisano u Pakt za stabilnost i rast iz 1997. Tako se Njemačka unaprijed osigurala da razvijene i »štedljive« države nikad neće morati solidarno pokrivati manjkove slabijih i »rastrošnih« država, kao u federaciji. Bogati u EU žele nastaviti ubirati najveće koristi od eura i zajedničkog tržišta, ali ne žele za to plaćati dodatnu cijenu.

Mnoge su države, poput Grčke i Italije, lakomisleno prihvatile euro i time izgubile konkurentnost. Kada dođu u krizu, europske institucije ne daju im nepovratni novac, već kredite, ali pod uvjetom provođenja najstrože proračunske štednje. Tako moraju stvoriti proračunske viškove iz kojih će vraćati kredite bogatima. Poznato je da su te mjere stezanja remena destabilizirale gospodarstva članica EU-a, bacivši ih 2012. u recesiju i visoku nezaposlenost, što je pridonijelo širenju populizma i euroskepticizma.

Brojni stručnjaci, kao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, upozoravaju da sadašnji napola dovršeni euro - monetarna unija bez fiskalne - u idućoj ekonomskoj krizi neće moći opstati. Stoga Macron već od 2017. predlaže stvaranje zajedničkog proračuna eurozone, nekoliko puta većeg od postojećeg proračuna EU-a. Ali razvijene zemlje poput Njemačke nastavljaju se odupirati širenju solidarnosti sa slabijima. Nizozemska je prošlog tjedna opet blokirala provođenje te Macronove ideje.

Tako su članice eurozone, te napola dovršene kuće, došle na raskrižje. Trebaju ići u daljnju integraciju, u proračunske transfere u korist slabijih, ali najbogatiji to ne žele. Međutim, stvari ne mogu ostati ni po starom, pa idu u suprotnom smjeru. Vlada u Rimu, primjerice, upravo je zatražila od europskih institucija da ublaže pravila o proračunskoj štednji, a talijanski je parlament predložio tiskanje paralelne valute koja bi Italiji olakšala mogući povratak lire. Umjesto daljnje integracije, eurozoni prijeti osipanje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija