Monetarna politika činila se kao nešto suhoparno i dosadno, odvojeno od svijeta, rezervirano za salonske prostore središnjih banaka i političkih elita, koje se kunu u važnost stabilnog tečaja i sve potkrijepljuju suhim ekonometrijskim izračunima. No, daleko od toga, u Hrvatskoj se upravo na monetarnom planu, već pomalo zaboravljenom, vodi glavna predizborna bitka.

Zoran Milanović probudio se pred kraj mandata: u samom finišu, kada se već činilo da je sve izgubljeno, porastao je BDP, živnuo turizam, a pronađen je i glavni državni neprijatelj – banke, kojima s obzirom na reputaciju i način poslovanja, uopće nije teško zalijepiti tu etiketu. Sistemska greška hrvatske monetarne politike, krediti u »švicarcima«, gurnuti su u centar političke arene, pa je Milanoviću uspjelo da, tek koji mjesec prije izbora, gotovo neutralizira političke protivnike.

Glavna javna rasprava vodi se na relaciji hrvatski premijer – hrvatski guverner, kojeg si je ovaj sam izabrao a sada mu govori da se ponaša kao domobran. Oporbeni HDZ uopće ne zna čega bi se uhvatio: tek što je pokušao na svoju stranu pridobiti frankovce, Milanović izlazi s rješenjem radikalnim kakvo se u ovom dijelu Europe još nije vidjelo, da bi se oporba potom zapetljala u obrani banaka, isticanju nepostojećih prednosti tuđih modela itd. Vladajuća koalicija u zadnji je čas i nekim predstavnicima trećeg puta maznula glavni adut: Živi zid djeluje kao da odrađuje posao za Milanovića – ukazujući na teške materijalne probleme građana koji otplaćuju ove kredite, još daje i vjetar u leđa većinskom modelu.

Kao da nije predizborno vrijeme, manje su aktualni obračuni političkih protivnika, a sve burniji je odnos na relaciji monetarna – izvršna vlast, gdje se guverner Vujčić javlja u ulozi zaštitnika stabilnosti financijskog sustava čime premijerovu i poziciju ministra financija još više premeće u glavne zaštitnike potrošača-birača. To je činjenica, da od ove »borbe« u ovom trenutku najviše politički profitira sam Milanović, koji je, iako vjerojatno vođen predizbornom logikom, načeo i šire ekonomsko, ali i diplomatsko i političko pitanje.

Krenimo dakle od monetarnog. Središnja banka, ako ima saznanja, vjeruje, smatra, kao stručno tijelo i regulator, da neki vladin model građanima RH nosi više štete nego koristi, onda je dužna sa svojim stavom istupiti pred hrvatsku javnost, a ne da se taj stav saznaje tobože slučajno, tako što je neki papir procurio u medije. Guverner je javni dužnosnik i njegova je dužnost javno upozoravati, pa i u predizborno vrijeme, štoviše, još i više u predizborno vrijeme.

No, poruka je poslana zaobilazno, kasnije je od nje čak dijelom i ustuknuo, čime je zbunio javnost oko važnog pitanja. Je li tako postupao jer se nema hrabrosti izravno suprostaviti Milanoviću, ili zato što mu tim još više daje na važnosti, ili zato što je ljubomoran na Lalovca, ili zato što si hvata neke buduće pozicije – manje je bitno, jer je sve od toga neprihvatljivo. Drugo, borba Vlade protiv banaka podigla je na noge cijeli financijski sustav i prešla granice Hrvatske: pobunile su se banke majke, navlačimo bijes stranog kapitala, cijeli slučaj poprima politički i diplomatski značaj, a zemlja je prezadužena, treba nove kredite, slabo proizvodi i desetljećima je vođena tako da se stvara ovisnost o stranom novcu, mišljenju…

To što su se guverner i premijer porječkali ne treba skrenuti s merituma stvari, a to je, je su li hrvatski proračun, javne financije, financijska stabilnost, zaista toliko ugroženi ovim prijedlogom, koji će, ruku na srce, sasvim sigurno bitno pomoći dijelu hrvatskih građana koje su banke nasanjkale i uvalile im kredite koje je nemoguće otplatiti.

Ako je plus veći od minusa, nema veze što je to Milanovićev predizborni adut: pomoć građanima cilj je višeg reda. No, ako je minus veći od plusa, onda će sutra još više hrvatskih građana ostati možda bez socijalne pomoći ili mirovine pa bi onda trebalo poslušati što Vujčić govori bez obzira što nema stila u ophođenju s medijima ili jer »fura lajfstajl« koji ljudima ide na živce.

Glavno je dakle pitanje: hoće li efekt konverzije ostati u bilancama banaka ili će prijeći u državne finacije. Banke su visokokapitalizirane, pa ih to ne bi trebalo bitnije pogoditi. Glavni konkretni izravni udar mogao bi se desiti ako zakon padne na sudu, onda će država bankama još morati i nadoknaditi gubitak. Bit će to vrući krumpir za novu vladu.

No, sve ove ostale implikacije kojima se plaši javnost – pad deviznih rezervi, pad rejtinga, rast kamata, nisu baš toliko izvjesne. One naime ovise ne samo o tržišnoj, nego i o političkoj ekonomiji, a nigdje, ako ćemo pravo, i ne postoji posve slobodno tržište i savršena konkurencija: uvijek i svugdje upleće se državna intervencija.

Milanovićevi postupci stoga su postupci državnika koji štiti interese svojih građana, no bilo bi bolje da je  koalicija već do sada napravila teren da bankama može još snažnije zalupiti vrata. Država se naime već desetljećima vodi tako da se čini ovisnom o stranom kapitalu i sada je teško preko noći okrenuti ploču. No, jednom se mora početi – ispočetka, te ustrajati do kraja.