Četvrtak, 2. listopada 2014.
Ekonomski brevijar Ive Jakovljevića

Milanovićev New Deal

Foto Darko JELINEK
Foto Darko JELINEK
Autor: Ivo Jakovljević
Objavljeno: 3. siječnja 2012. u 14:29

Milanovićeva vlada – zbog dubine gospodarske depresije u Hrvatskoj i zbog recesijskih trendova u raštimanoj Europskoj uniji, kao i u svim susjednim zemljama – ima samo dva velika ograničenja: nema novca i nema vremena. Zato je prisiljena na brzopoteznu i odlučnu političku igru, bez mnogo riječi za najširu publiku

Nasuprot nježnim predizbornim najavama, pa čak i prvim poslijeizbornim, vlastitim tumačenjima svojih prvih poteza, Milanovićeva vlada ipak kreće u duboke – socijalno i imovinski, pa u konačnici i politički – bolne rezove. Razmjerima, složenošću i višestrukim učincima, prvi bi paket Vladinih mjera mogao biti Milanovićev »new deal«, svojevrsna nova pogodba s ključnim akterima u hrvatskom gospodarstvu: poduzetnicima, vlasnicima, kreditorima, radnicima i sindikatima, o preraspodjeli poticaja s potrošnje na investicije i proizvodnju, s uvoza na izvoz, i s prekomjerne socijale i dokolice prema obrazovanju za struke 21. stoljeća, te već do 2020. i prema punoj zaposlenosti. Jer, za izlazak iz depresije, u kojoj je unazad tri godine hrvatski bruto-proizvod smanjen blizu osam posto, i radi izlaska iz dužničkog ropstva u koji su zapale i državne i nebrojene privatne financije, Hrvatskoj su nužne kineske stope rasta u ovom desetljeću desetak godina, u rasponu od najmanje pet do spašavajućih osam posto godišnje. 

    Za razliku od prijašnje Vlade, pod vodstvom Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koja je preko intenzivnog političkog marketinga ošamućivala najširu javnost bajkama o velikim uspjesima na hrvatskom putu u Europsku uniju, nemajući ni volje, niti interesa za sprečavanje puta u bankrot, Milanović još voli tvrditi da njegova ekipa u Banskim dvorima neće vući bolne rezove, dok ih istodobno taj isti ministarski tim priprema gotovo s podjednakom sklonošću krajnjim izazovima, kao što je svoj New Deal davne 1933. pripremao Rooseveltov tim usred američke Velike depresije. 

    Milanovićeva vlada – zbog dubine gospodarske depresije u Hrvatskoj i zbog recesijskih trendova u raštimanoj Europskoj uniji, kao i u svim susjednim zemljama – ima samo dva velika ograničenja: nema novca i nema vremena. Zato je prisiljena na brzopoteznu i odlučnu političku igru, bez mnogo riječi za najširu publiku: državni proračun za 2012. priredit će za Sabor već za 30-ak dana, a većinu najznačajnijih fiskalnih reformi do početka ljeta. No, budući da joj gori na sve strane, u startu mora udariti na državne izdatke, te srezati državnu potrošnju za najmanje šest-sedam bolnih milijardi kuna, da bi na temelju tog krunskog znaka zaokreta u ekonomskoj politici mogla zatražiti prve inozemne zajmove radi otplate dospjelih vanjskih dugova ili – novi, još bolniji stand-by sporazum sa MMF-om, radi spašavanja kreditnog rejtinga od njegova potonuća na ništicu.

    U nekom od tih istih, žurnih rokova, morat će podići i stopu poreza na dodanu vrijednost sa sadašnjih 23 na bolnih 25 ili čak 26 posto, kao što je već uradila i europska, ali bankrotirana Mađarska, u kojoj je od početka siječnja PDV skočio na 27 posto. Istodobno će morati uvesti i više nižih stopa PDV-a, radi zaštite socijalno najugroženijih skupina, te parafiskalne namete prepoloviti, uvodeći i porez na dividendu, pa u konačnici i na većinu imovine. 

    Premijer Milanović je, međutim, obećao da se ukupno porezno opterećenje građana neće povećati, nego da će se u dogledno vrijeme čak smanjiti, kao što će se smanjiti i fiskalni izdaci poduzetnika. No, u najkraćem roku bolno će se smanjiti masa plaća u javnom i državnom sektoru za najmanje pet-šest posto, pretežno kroz bolno smanjivanje broja zaposlenih i kroz ograničavanje rasta nominalnih plaća, pa će u 2012. broj nezaposlenih kulminirati do praga od 350.000 osoba, a BDP se smanjiti još za najmanje jedan posto, da bi nakon toga nastupio zaokret prema izlazu iz krize. 

    Bolnih rezova jedino će biti pošteđena Katolička crkva, na koju će Milanovićeva vlada samo apelirati da u teškim vremenima sama pokaže »dozu kooperativnosti«.

Komentari

1
Morate biti prijavljeni ako želite ostaviti komentar. Prijavi se / Registriraj se
  • horvatmm
    horvatmm   Objavljeno: 4. siječnja 2012. u 11:10

    Ovo je vrlo nepovezan tekst i konradiktoran tekst.
    Spominju se dva ekonomska modela : new deal i austerity (model rezova) koji su međusobno kontradiktoni i važnije, oba su neprovediva i /ili potrošena. New deal je nemoguć jer nemamo novca i jer europsko zakondavstvo koje smo usvojili brani newdealovski-jako upletanje države u gospodarstvo.
    Austerity model , tkz. model rezanja je totalna suprotnost New deal modelu. Kao noviji, model je ostvariv u postojećem zakonodavstvu i primjenjen je u prvom valu krize. I tada se pokazao kao neuspješan. Još uvijek se primjenjuje u PIGS zemljama (Grčkoj, Španjolskoj i od nedavno Italiji) ali ni tamo ne izgleda obećavajuće.
    Osim toga, u Hrvatskoj je jako malo prostora za novo "cijeđenje" naroda, opterećenja (porezno + sve ostalo što uzima država) su već sada na maksimumu. To zna čak i Milanović.
    Jedino mjesto gdje članak pogađa metu jer kad spominje Kinu. Ali i tu promašuje jer govori o kineskim stopama rasta a zaboravlja ono što nam više treba- kineskim metodama iskorjenjivanja korupcije.
    Baš to, korupcija i kriminal koji je kod nas oličen u Tuđmanovih 200, su uzrok krize i smetnja izlasku iz nje.
    Dogovori sa "ključnim akterima u hrvatskom gospodarstvu" su promašeni. Većina tih aktera su uvoznici , a baš svi su bogatsvo i položaje stekli vezama a ne znanjem ili sposobnošću. Oni bi bankrotirali da nema državnih subvencija (Todorić), nezakonitog pogodovanja i povlaštenih kredita (Pavić). Nemoguće je sa Škegrom, Radićem ili Kerumom govoriti o proizvodnji, izvozu ili 21. stoljeću.
    Riješenje je samo jedno, i odavno je poznato: proizvodnja, privlačenje investicija, industrijalizacija, napuštanje
    autističnog srednjovjekovno-klerikalnog mentaliteta i otvaranje svijetu, znanosti i novim tehnologijama.
    Proizvodnje neće biti dok se plaća ulazak na police shoping centara, investicija neće biti dok par tajkuna kao mafijaši dijele poslove i cijele sektore, industrijalizacije neće biti dok je državne uprava puna rodijaka koji poduzetnike skidaju do gola, otvaranja i usvajanja novih znanja neće biti dok naš obrazovni sistem stvara zadrte ljude koji se znaju jedino pomoliti i S pretvoriti u Š.