Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 26
Sutra: 5° 5° 26
19. studenoga 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Zmije i gušteri

Zmije i gušteri
Zmije i gušteri
Autor:
Objavljeno: 4. rujan 2016. u 16:14 2016-09-04T16:14:33+02:00

Mesićevu sada već pomalo mitsku poruku da je »Hrvatima u BiH glavni grad Sarajevo«, nikada nije prevalio preko usta bezmalo niko od hrvatskih dužnosnika. A i što bi kada se i Bošnjaci sve direktnije pozivaju da se »svrstaju« pod zastavu – Istambula

Postojeći mehanizmi u BiH ne samo da ne stimuliraju izgradnju neophodne zajedničke, državne suverenosti, već stalno hrane potrebu među tri »konstitutivna naroda« da se pobijedi druge

Puno je ljudi u Bosni i Hercegovini, blago kazano, nespokojno ponovo na onaj nekadašnji način. Kao i devedesetih, ima ih koji kažu da je taj strah nepotreban i pretjeran, ima onih koji šute u nelagodi i čekaju nešto ne znajući sasvim precizno što. Naravno, mnogo je onih što ne bi više nikada čekali »šta će biti dalje« već bi se kao i onda na prvi ružni signal spakovali pa otišli, bilo gdje. Drugo je pitanje ko bi ih sada primao. Onda nije bilo ni Sirije, ni Iraka, Libije, ni Afganistana...A Unija bila moćna, kompaktna, zagledana u svijetlu budućnost, a ne istraumatizirana i sobom i okolinom.

Nespokojstvo nesnađenih u Bosni i Hercegovini ni sada mnogima nije bitno, kao ni onda. Tek će se vidjeti kako će se završiti sadašnja drama navodno izazvana Dodikovim već rutinskim ozbiljno-političkim čivijaštvom i referendumima što vazda upali. Prvo zadre do kraja pa u zadnji čas »popusti« a svijet prezadovoljan kako ipak »nije on takav...«. Bivao mudar taman toliko da mu se u početku prijetnji vazda prislanja i opozicija a lukavo, »latinski«, i dužnosnici najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH. U času pisanja ovoga teksta još nije poznato pravo finale značajne epizode u priči o strahu i nedovršenom projektu kobajagi održavanja Daytonske Bosne i Hercegovine – one o roditeljskom sastanku u Beogradu. No, nije to ni najvažnije za kompleksu istinu o demonima neobavljena posla u lažno obećanoj državi. Ma kakav ishod tih »konsultacija« između Vučića i Dodika bio i nakon što je ovaj potonji unaprijed zakovao svoj stav, suštinske činjenice do daljnjeg ostaju iste, a zbog njih je ovako kako jeste. Pune dvije decenije i kusur nakon što je »međunarodna zajednica« iscrtala vanjske granice države koje su morale biti takve radi drugih, i Badintera, ostavljajući sve unutarnje mehanizme nemogućeg življenja i nedozvoljene smrti.

Naravno, dosta znanja i puno prostora potrebno je da se precizno i do kraja iscrtaju sve zablude, promašaji, vanjski i unutrašnji nonsensi koji se ovakvim ustrojem BiH rugaju svakoj teoriji države i prava na svijetu. Danas puno toga liči na ogromne manipulacije i prevare spram realnosti nedovršenog rata, na prozirne lukavosti velikih što su u kreiranju države BiH učestvovali, potajne ambicije potpisnika Sporazuma i njihovih vanjskih tutora... Sve ono što je dovelo dovde gdje smo sada pa nam se čini da je evo jedan referendum ključno pitanje opstanka. A nije. On je samo rezultat i nova provokacija u igri živaca do eksplozije koja destruktivcima treba jer ovdje se samo tako ostaje na vlasti. Zato taj »praznik« koji je navodno suština »samostalnosti« vještački stvorene Republike Srpske i ostavljenog im imena, kakvo nije priznato drugima u podjeli zemlje, nije suština. Niti je istinski razlog za frustraciju to što se niži sud drči iznad višeg, kao nigdje u normalnom svijetu. Sa i bez referenduma slavit će se, ili neće, ko šta i kako hoće ili neće da slavi, baš kao i sada. A mnoge odluke Ustavnog suda »države« ni do sada nisu priznavane i realizirane, podjednako na svim stranama. Svako to spominje tek kada mu zatreba.

Problem je na drugoj strani. Svijet koji je mislio da se Daytonom zaustavlja rat radi trajnog mira, preigrao se u nekoliko bitnih činjenica. Ustavna konstitucija BiH obezbijedila je formalno vanjsku suverenost države ali i sve mehanizme protiv unutrašnje, državne suverenosti, u ime one nacionalne. Postojeći mehanizmi ne samo da ne stimuliraju izgradnju neophodne zajedničke, državne suverenosti, već stalno hrane potrebu među tri »konstitutivna naroda« da se pobijedi druge. Posebno potirući dodatno sve one koji su gurnuti u koš »ostalih«. Vjerska komponenta ovakve suverenosti dramatično je ojačana postajući prečesto i presudno dominantna.

Osjećanje potrebe da jedan narod unutar BiH ima de facto i svoju teritoriju, a ostala dva formalno to nemaju, potaklo je i borbu za teritoriju. I to je iz dana u dan sve tjeskobnija činjenica. Od vrha do sela. U svakodnevnom životu to se pretače u legaluaciju bagatelisanja i nipodaštavanja manjine, ma čija bila. Takozvani međunacionalni odnosi kao mračna strana ovdašnje realnosti, zapravo se na svakom kvadratu države ispoljavaju kroz pobjedničko ponašanje većine nad preostalom manjinom. Idealno za dalja unutrašnja raseljavanja. Kultura pojedinca koja se izdiže iznad ovoga u međuljudskom, građanskom ponašanju, davno je postala nebitna pa čak pomalo i smiješna. Nešto što je tek marginalno i tek privatno i lično, pod kišobranom zajapurenih kolektiviteta. Sa samom idejom »građanske države« realnost Bosne i Hercegovine danas se šprda. A o svemu onome što se rađa i uzgaja u »plemenu« čiji lideri stimuliraju i održavaju kolektivitet i hijerarhiju, jer se tako najlakše vlada, odavno je izlišno govoriti.

Na ovim temeljima u Bosni i Hercegovini pobijedila su dva zla za koja je već odgojena nova generacija. Jedno je da se u nadmetanju tri kolektiviteta mora pobijediti, za sada politički. Sutra, ko zna kako još. Naravno, stvar je elementarne logike da tamo gdje je jedan pobjednik dva ostaju poražena. Nema sreće u državi u kojoj su odgojeni »suvereniteti« za stalnu bitku jednih protiv drugih. Drugo je zlo što je svjesna i ciljana proizvodnja animoziteta i mržnje prema »onom drugom« postala oprobana i uspješna politika. Sada već i uslov za »pobjedu«. Jadna je zajednica gdje je mržnja projekat.

Gdje su tu navodni vanjski »čuvari« Bosne i Hercegovine ? Opet velika i pomalo smiješna priča, kad joj posljedice ne bi slutile na tragediju:

Prvo, bilo im je važno da okončaju rat jer ga nisu više mogli podnositi, sebe radi i svojih unutrašnjih i vanjskih interesa. Da nije tako, ona mini-intervencija u Bosni koja je okončala dramu mogla je biti izvedena i devedesetih umjesto krajem '95. Puno je razloga ali je suština jasna.

Drugo, završetak rata nije podrazumijevao i eliminaciju svih onih izvođača krvavih radova, političko čišćenje ratnih smradova, civilizacijsko usmjeravanje društava i politika, obrazovanja, medija, svekolikih humanih standarda...Dakle, ništa od onoga što je svijet uradio u Njemačkoj od '45. pa dalje. Govorilo se da je Dayton projekat okončanja rata, a onda će se veliki brzo vratiti da pomognu stvaranju »normalne države«. Nisu se vratili.

Treće, ostavili su frankenštajnski konstruiranu Bosnu i Hercegovinu u međunarodno praznom prostoru. To u ozbiljnoj politici ne postoji. Sa preživjelim demonima i do temelja pokradenom i uništenom ekonomskom, socijalnom, kulturnom supstancom... I sada svi iznenađeni i naivni – otkud stimulirani šovinizam podržavan i izvana, otkud fundamentalizmi razni, otkud »braća« i sa istoka i zapada, otkud Turska, Rusija i ko zna ko kao »identitet«. Otkud svi, samo ne EU. U prazan prostor mnogi su ušli nepozvani. A niti je Bruxelles više ono što je bio, niti ga ovdje više doživljavaju uz puni entuzijazam kao izlaz iz jada i bijede, kao prije samo desetak godina. Sad još povodom nove realnosti na Balkanu i ponovno mudrijanje, treba li se EU proširivati do kraja ili ne...I ponovo ne vide da sada već za mnoge ima i drugih prostora »za proširenje«.

Kako to pametni iz svijeta misle da se može beskonačno održavati tačna teza sarajevskog profesora Nerzuka Ćurka, više puta i ovdje citirana: »BiH postoji samo zato što se ne može raspasti...« Tako vječito neće moći postojati. Država bez unutrašnjeg suvereniteta nemoguća je misija. U civiliziranom svijetu to bi se, možda, i moglo mirnim disolucijama u mirnom regionu. Politička civiliziranost ovdje je eliminirana kroz minule dvije decenije. Ako se čak i raspadne, da se zanemari i kako, šta se dobija? Velika Srbija, povelika Hrvatska i mala muslimanija. Usred Evrope. Otvaraju se granice. Šta je onda sa velikom »muslimanijom« koja čuči ispotiha u planovima sa strane, a oni uključuju Sandžak, dijelove Makedonije, veliku Albaniju...Odavno neinventivno klonirane birokrate iz EU zgrozit će se uljudno i diplomatski nad svim ovim. Bože koliko nerealnosti ! Čudili su se dirljivo i devedesetih. Veoma uvažena, tada visokopozicionirana dugovječna parlamentarka u Strazbourgu, »zadužena za Bosnu« 1993. godine, upitala me ozbiljno kada su me doveli iz Sarajeva tamo posebnim povodom: »A kojom ste avio kompanijom doletjeli iz Sarajeva?!«

Dalje, veliki susjedi i njihova uloga? Hrvatska u ovom času muku muči i sama sa sobom, ali Bosna i ekskluzivno Hercegovina uvijek su posebna preokupacija. »Naši«. Pa bi nekada ovako, a nekada onako. Odnedavno joj, doduše, i EU voli sugerirati što bi i kako bi. Mesićevu sada već pomalo mitsku poruku da je »Hrvatima u BiH glavni grad Sarajevo«, uz sve obaveze koje Zagreb ima prema njima ovdje (ne glasa se tek tako za Sabor), nikada nije prevalio preko usta bezmalo niko od hrvatskih dužnosnika. A i što bi kada se i Bošnjaci sve direktnije pozivaju da se »svrstaju« pod zastavu – Istambula.

Da se ne govori o ljubavi sa državom preko Drine. Evo i helikoptera, bornih kola i padobranaca u zajedničkim policijskim treninzima za borbu protiv potencijalnih terorista »jer ni za njih Drina nije granica«. Kako se čuditi kada glasoviti »Fox News« objavi onako američki kako je to saradnja policija Srbije i »male srpske države u BiH«. Što je onda pomenuti »roditeljski sastanak« Dodika u Beogradu čudan. Ruku na srce i Vučić sada opasno žonglira. EU mu je egzistencijalno neophodan pa sada očekuju od njega da smiruje Dodika. Ni velikom ruskom bratu približavanje Beograda Evropi nije više prihvatljivo kao prije par godina, pa se stanovništvu uz Drinu sve teže sve to može objasniti.

Kada se sve sabere i oduzme, sa mnogo toga u BiH se zakasnilo. Ispravljanje krive Drine, naknadno, uglavnom je nemoguća misija. »Koga su zmije ujedale sada se i guštera boji...« kaže narod koji drugačije čita znakove unaokolo, od onih za koje je ovo uobičajena predizborna igrarija.

Eto zato i strah.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka