Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
11. prosinca 2017.
Balkanski ambasabor

Komentar Zlatko Dizdarević: Porazi velikog poraza

REUTERS
REUTERS
Autor:
Objavljeno: 17. rujan 2017. u 13:43 2017-09-17T13:43:16+02:00

Rat u Siriji nije bio tek uobičajeni rat arogantne sile protiv maloga koji mora da se pokori, već događaj koji mijenja mnogo toga na planetu. Poraženi Zapad polako umire na Istoku, a Sirija može značiti važno globalno buđenje, znak da se isplati boriti.

U pristojnom svijetu, kažu, onaj ko gubi ima pravo da se ljuti. Ovo nije već poodavno pristojan svijet, posebno kada su politika, ratovi i bezočni interesi u pitanju. Zato ni poraženi ne prihvaćaju poraz kroz očekivanu ljutnju, ali uz bar malo dostojanstva. Priča o približavanju konačnog kraha onih što su se još prije sedam godina proglasili pobjednicima u Siriji, po mnogo čemu je tipična.
Prve naznake poraza ofenzivaca koji su nahrupili pretežno tuđom voljom u ovu zemlju, potpuno eliminirajući iz igre istinske domaće borce za »proljeće«, pojavile su se u zapadnim medijima tek prije nekoliko sedmica. Slutnje o priznavanju realnosti rađale su od momenta kada je sila nebeska sa poslušnicima obznanila kako odlazak Assada sa vlasti nije više preduslov za pregovore o budućnosti Sirije... Neupitne pobjede »režima i njihovih pomagača«, posebno nakon Aleppa i evo sada Deir az Zora, kazivale su kako zapravo nije ni važna ta njihova »dozvola« Assadu za preživljavanje.
Normalan svijet ovo danas očekuje sa željom od početka razaranja prastare države, a to stvarni tvorci bliskoistočnog krvavog »rekonponiranja« do juče nisu ni sanjali: Govor o pobjedi »totalitariste i zločinca« ne može se više sakriti. Na velikoj sceni prvo se oglasio Steffan de Mistura, specijalni izaslanik UN-a za Siriju, u poruci sirijskoj opoziciji da »moraju shvatiti kako nisu pobijedili« te da »moraju imati osjećanja za realnost...« Diplomatski, a jasno. Naravno, kako je kraj ovakvog rata u politici i šansa gubitnicima za izvjesnu trgovinu, De Mistura se kobajagi nada kako ni »Assad sada neće proglašavati pobjedu...« Čuj neće, pa što je onda ratovao?
Onda su se oglasili i drugi pobjednici. Lider Hezbollaha Hassan Nasrallah, jednostavno i bez ikakve dileme: »Mi smo dobili u rat u Siriji. Ostali projekti su propali...« Potom i šef štaba ruske vojske u Siriji, Alexander Lapin: 85 posto teritorije očišćeno je od militanata i ilegalnih naoružanih grupa. Poznato je kako preživjeli ISIL-ovci nakon poraza u Deir az Zoru bježe na istočnu obalu Eufrata. Sedamdesetak terorističkih grupa i 25 hiljada njihovih pripadnika ujedinilo se pod Al Nusrom u nešto što se zove Hayat Tahrir Al-Sham. Pitanje je vremena dokle će.
Dolazak ruskog ministra obrane Shoigua u Damask minulog utorka i dugi razgovori o »vojnoj i taktičkoj kooperaciji« s Assadom i njegovim generalima pokopava posljednju nadu stratezima pokopavanja Sirije. Simbolično, s njim su se u u vojnoj bazi u Hmeymim blizu Latakije prvi put pojavili i borbeni avioni MIG29 SMT, potpuno nova verzija »bivših« MIG-ova 29. Shoigu je donio Assadu i Putinovo pismo sa čestitkom za Deir az Zor i poraz ISIL-a tamo.

REUTERS

Na Zapadu minulih dana sarkastično podcjenjivanje ovih činjenica i pokušaji kapitaliziranja silovane logike u njihovim verzijama o tome »ko to tamo ratuje«. A teza je: Assadu je ostanak na vlasti bio važniji od blizu pola miliona mrtvih, srušene države i odlaska polovice stanovništva iz domova...
»Argumenti« se nude se na više nivoa. Prvo, potpunim prebacivanjem cijele priče s izvornog, imperijalno-interesnog terena, na onu o »terorizamu« režima protiv vlastitog naroda. U taj paket spada i ciljana, nova i uporno ponavljana terminologija koja definira ljude i događaje: režim, umjerena opozicija, pro-demokratske snage, apsolutista i diktator, ubijanje vlastitih civila, lažni izbori... Ovih dana, recimo, u interpretaciji funkcionara Chatham Housa iz Londona »Asad je fragmentirao opoziciju pa su tako nastali radikali...!« Terorista tamo za njih nema. A za Institute for Strategic Affairs iz Bejruta, »Assad duguje svoje preživljavanje Rusiji i Iranu pa je zato dužan da ih sluša, a njih uopće nije briga šta on misli...«
Prešutkivanje bitnih činjenica i fakata svjetskoj javnosti o onome što se hoće nametnuti kao neupitna istina, priča je za sebe. Recimo, ko sve i odakle naoružava teroriste u Siriji, gdje je i u čije džepove »curila« nafta iz osvojenih i opljačkanih tamošnjih izvora, ko liječi i u kojoj državi teroriste sa sirijskih i iračkih ratišta, tko kako lobira ili glasa u svjetskim organizacijama protiv Damaska, koje su energetske mega-trase i bile od početka povod za razaranja i uništavanja država, otkud islamski radikalizam, šta je depopulacija, a što geografsko rekomponiranje regiona kao dio projekta na kojem je započeta »arapska zima«. Otkud to da je polovica od svih raseljenih u Siriji pobjegla u Damask, tamo gdje vlada njihov zlotvor Assad, a ne među »oslobodioce«. Zašto se iz Turske, Jordana i Evrope vraćaju srušenim kućama pod Assadom. Ko su doista teroristi i ko ih je stvorio, kada i gdje u svijetu. O svemu se tome kazala pokoja riječ ali, više slučajno, skoro pa greškom političkih egzibicionista.
Surove su laži čak i onome što nije promaklo savremenim sistemima komunikacija. Recimo o upornim kemijskim napadima Assada na »svoj narod«, od Istočne Ghoute, preko povoda za Trumpovo bombardiranje Sirije minulog aprila, do izraelskog napada na vojnu bazu nakon dubioznog izvještaja iz UN-a. Napad izveden s neba iznad libanskog teritorije! I nikom ništa. Zamislite da je obratno. Nikad ni riječ kako je ishlapio respektabilni izvještaj američkog i svjetski glasovitog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) o takvim »napadima«, kao i podjednako upečatljiv izvještaj »Čiji sarin« o toj temi, novinarskog veterana Seymoura Hersha, »vijetnamskog« Pulitzera.
Nije uopće čudo što se i povodom Sirije otkrivaju nove, istinski sramne storije o nekada uvažavanim svjetskim organizacijama i institucijama. Medijskim posebno. Oni, ipak, nisu najveći problem. Kada se sve završi (ako se dozvoli ovakav završetak), pokazat će se da je muka mnogo veća. Rat u Siriji nije bio tek uobičajeni rat arogantne sile protiv maloga koji mora da se pokori, već događaj koji mijenja mnogo toga na planetu. Poraženi Zapad polako umire na Istoku, a Sirija može značiti važno globalno buđenje, znak da se isplati boriti.
Zašto?
Zato što je ta zemlja, ma šta se nakon rata događalo u njoj, prva i jedina u minulim decenijama pokazala da se i protiv nasilja politike, povodljive i snishodljive međunarodne zajednice i njenih oružja – može pobijediti. U planetarnoj prevari s krađom »proljeća« to nije viđeno ni u jednoj od zemalja koje su »demokratizirane« razaranjem. Primjer Sirije je zato izuzetno važan, uz strašnu cijenu koju su platili.

REUTERS

Kroz ovu dramu na veliku svjetsku scenu vratila se Rusija kao sila, dokidajući tako eru monocentrizma nakon raspada Sovjetskog Saveza. Amerika činjenicu tog raspada nije iskoristila ni onako kako je to obećavala, ni kako je mogla. Naprotiv. Svijet je postao gori, a Washington sadašnju duboku geostratešku promjenu kao da još nije shvatio. Niti činjenicu da u novoj areni spram njih nije više samo jedan takmac, već čitav blok zemalja u kojem su, pored Rusije i Kina, Iran, zemlje BRICS-a pa tako i Indija, Brazil... Ali i mnoge kojima i nije više do ideološkog »svrstavanja« i siti su bilo kakvog uslovljavanja. Nova sankcijska žandaranja protiv Irana, pritiskivanja posrnule Evrope i kupovanje unutar nje malih i poslušnih protiv starih i iskusnih, duboka nesvjest spram dometa Rusije itd. – stare su zablude u potpuno novoj situaciji.
Konačno, ovakav završetak storije u Siriji mijenja i mnoge današnje realnosti u energetskim imperijama. Plinovod Katar – Mediteran preko Sirije, jedan od suštinskih povoda za kažnjavanje neposlušnog Assada, nije prošao. Opet poruka mnogima. Eno šok i iz Venezuele, odbili dolar u poslovima sa naftom. Slučajno?
Sirijci su platili strašnu cijenu za opstanak i jadno je kada se gubitnici cinično utrkuju da dokažu kako je to zato što je Assad žrtvovao zemlju sebe radi. Narod koji tako misli ne bi hrlio svojim razvaljenim domovima tamo gdje je on još uvijek predsjednik. Interes jeste svemoćan, ali nisu bez vraga ni riječi sirijske glumice Rane Shmeis pominjane ovih dana nakon što je dobila nagradu na festivalu u Iraku. Ključne rečenice koje je izgovorila bile su povratak svjetlu, pulsiranje života, dostojanstvo i dignitet.
Poprilično zaboravljeni pojmovi kod onih što »oslobađaju« po svijetu terorizmom i rušenjem pa se brane lažima. I to su porazi velikog poraza. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka