Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
25. svibnja 2019.
Balkanski ambasador

ZLATKO DIZDAREVIĆ Strah od sjećanja

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 21. travanj 2019. u 10:28 2019-04-21T10:28:17+02:00

Muka je ogromna kada shvatiš da imaš razloga za strah od sjećanja. Kao upozorenje da je glup onaj ko ni drugi put ne prepozna ono tako važno u životu

Evo svako malo pa zaskoči sjećanje na devedesete. Nisam sam u tome. Oni koji znaju o čemu se radi i prošli su golgotu šute, a oni što ne znaju nisu baš partner u tim sjećanjima. Kažu da iole trezven čovjek nema pravo na ponovljenu veliku grešku u životu. Posebno ako je prvi put glupost učinjena a sve što je pristizalo bilo jasno kao dan. Ono kada se smrt valjala iza brda a mi ni vlastitim očima i pameti nismo vjerovali. Ako je važeća stara narodna da se onaj koga su zmije ujedale i guštera boji – onda i pretjerani strah od »guštera«, sada ima smisla.

Od tada do danas knjige su ispisane, filmovi snimljeni, otrežnjujući i poticajni umjetnički performansi prikazani u nas i u svijetu, donesene sudske presude priznate i negirane, kazano i prešućeno svašta, politika pretumbavala i prekrojila po svom post-ratnom aršinu i interesu, veliki ljudi zaboravljeni a mnoga »stoka sitnog zuba« zajahala. Opet izviruje avet prevare: ma neće opet, ne može, nije ništa više k'o onda. Možda i nije, možda se doista ne radi o zmijama već o gušterima, možda stvarno treba »mirno spavati, rata neće biti...« pa ipak, sjećanje na onaj naivni idiotluk kada smo tako mislili a sve već bilo pod nosom baš ne dozvoljava da se ponovo bude slijepa budala. No, ljudi kao eutanazirani, drugačiji a opet sluti ponavljanju.

I razlika u »polaznoj osnovi« je kapitalna. Onda je čak i višedecenijski sistem bio protiv nacionalizma i mržnje. Pa se desilo što se desilo. Danas je veličanje nacionalizma i proizvodnja mržnje projekat u koji se ciljano ulaže. Ondašnja borba protiv šovinizma danas se naziva »diktaturom i totalitarizmom«. Sadašnja identifikacija sa šovinizmom je – »patriotizam«. Polazna osnova za sadašnji strah mnogo je složenija i utemeljenija, osim ako je čovjek baš slijep, neće da vidi pa se pravi da ništa ne vidi. Uz ostalo i nova je matematika u pitanju. Tada je realnost bila u planovima protiv BiH osmišljavanim na mjestima u i poput Beograda pa Karađorđeva, pa dalje...

Igrači su se brojali uglavnom kao tada dva prema jedan. Tvorci nove realnosti odavno istoriju pišu i čitaju svako na svoj način. Jedna bitna »nijansa« sada je drugačija. Zaljubljenici te sutrašnje nove, razbucanog bitka Bosne i Hercegovine, dakle nacionalno-kartelske elite, budući plijen dijele na tri, samo je objašnjenje radova različito. Jedni bi da se odcjepljuju jasno i otvoreno, ako treba opet silom, a svilen-gajtan mentalitet to radi »jer eto, jadni, moraju« u okviru svog etno-tribalnog procenta nekadašnje države.

Prije se ova stvar uspješno maskirala, nažalost i »našim« ogromnim žrtvama bolesne agresije. To više ne pije vode. Teško je vjerovati da će i svi drugi, poput stranaca i njihove administracije danas biti drugačiji i bolji od onih što su nas tokom ratnih devedesetih lagali, pa u svom interesu kasnijih mirnodopskih godina hvalili. Ne želeći da shvate da ovdašnji »lideri« zapravo ne smiju na put prema EU jer im je tamo sudbina »Sanaderizacija«. Pa su im i upozorenja smiješna, poput ovog posljednjeg iz Misije OSCE-a i EUFOR-a u BiH povodom osnivanja novih »armija« kroz rezervni sastav MUP-a RS-a. A Dodik će sa postojećom armijom policajaca, imati ukupno 8.000 »njegovih« ljudi pod oružjem i obučavanih za »blokade granica RS«.

Na to pomenute glasovite misije šalju priopćenja »da vlasti u RS treba da vode računa o negativnoj percepciji tog poteza«, od čega se Dodiku gaće tresu. Zato je još lani kupljeno dodatnih i novih 2.500 komada automatskog oružja uz drugu vojnu opremu. Eto i treninga sa presjecanjem i blokiranjem entitetske linije između »dva« Sarajeva ali i obećanja ambasadora Srbije u BiH stanovnicima Drvara kako će »Drvar u perspektivi biti srpski grad, kao što je uvijek i bio...«.

Na drugoj strani, prijateljski sinhronizirano, obnovljen je i ratni separatistički projekat Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR HB), uz potpunu šutnju Bakirovih »dobrih Bošnjaka« koji su protiv, ali šta oni tu mogu..., oni to hoće, ne mi, i nama ništa drugo ne preostaje nego stvaranje naše avlije. U toj optici, ne vide jadni, da hrle time u novu Zapadnu obalu i Gazu u BiH na dvadesetak posto teritorije ali, neka je da je k'o avlija, hvala Bogu »naša je«. Važno je da je to zemlja braće. I o tome će brat Erdogan snimiti film!

I dok suverene države Srbija i Hrvatska, važne i sebi i strancima, nemaju više nikakvih problema sa entitetima i republikama Srpskim i Herceg-bosanskim, to za prostor kobajagi suverene i cjelovite BiH na staklenim nogama više ne važi. O tome odlučuju organi sastavljeni, logično, po ključu konstitutivnosti, jednakopravno. Lijepo zamišljenom ali u praksi idealnom za – otvorene blokade koje su glavni politički cilj. Izlaz je, glasno se nudi, jedino u »mirnom razlazu«.

Ali, i matematika tog razlaza različita je na tri strane. Dodik javno pokazuje nove, raširene granice Republike srpske u tv programima. U Srbiji, fokus »trampe« za Kosovo prebačen je na Republiku Srpsku. Uostalom, s mjesta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, države koju bezmalo ne priznaje, Dodik javno izjavljuje da je »RS samostalna Republika, samo još nema papir za to«.

Istovremeno po Evropi – o političko erotskim strastima KGK spram BiH da se ne govori – Plenković hladno proglašava optužbe za notorno miješanje u unutrašnje stvari BiH, »razmišljanjima iz 19. stoljeća...« Nekako kao Trump sa američkom logikom spram cijelog svijeta. Bakir Izetbegović, kojem čak ni otac Alija nije na samrti htio da ostavi njihovu stranku u amanet, ne nalazi za shodno da u mitskoj »odbrani Bosne« glas digne čak ni protiv toga, ali ni protiv unutrašnje političke diverzije koja je izbacila BiH iz Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope... I svi među »liderima« ispotiha zadovoljni jer se potez odigravao u sklopu opšte diverzije u opstruiranju formiranja vlasti bez čega, naravno, nema ni naznake nastavka puta prema EU. A tamo je noćna mora za državne lidere korupcije i mega lopove.

Oni koji se sjećaju marta 1992., dok smo kao naivne budale sjedili po kafićima i prepričavali dogodovštine o odjednom »naoružanim licima« sa fantomkama što presjecaju grad po unaprijed određenoj liniji, podugo su šutili minulih godina. Danas puno toga sluti na ona vremena. Organizirana proizvodnja straha i animoziteta do mržnje spram svih »njih« koji su »protiv nas«. Političke, ciljane institucionalne blokade idu uz laži da to nije tako i uz odsustvo bilo kakvog kompromisa bez kojeg ni dva ne mogu zajedno a kamo li tri plus ostali. Zato se organiziraju vojni kampovi, treniranja, naoružavanja ali ne na državnom, već na etničkom principu. I svi bi da pobijede.

Ovdje i takozvana međunarodna zajednica ponavlja za elementarnu pamet ponižavajuće floskule i naputke koji nikoga, ne daj bože, ne smiju da uvrijede. Jer imaju vlastitih interesa u toj njihovoj humanosti. Kao kada je 28. juna 1992., na Vidovdan, Mitterrand iz Pariza sletio u Sarajevo, obišao već razarajuće napadnuti grad, i kazao (bio sam dovoljno blizu da čujem) kako je suština drame Sarajeva humanitarne prirode a ne rat, agresija i ubijanje. Pa zato treba organizirati vazdušni most za dostavu hrane! Tako je bilo.

Neki su na vrijeme otišli što se kasnije ispostavilo kao mudro i razumljivo, nekima ništa nije falilo ni tada udobno sakrivenima čak i u trezoru centralne banke, a većina je ostala jer nije bilo alternative za njih. Preživjeli se ponovo prisjećajući se sada – u drugačijim okolnostima i kontekstu – kako puno toga danas počinje da liči na »ono«. Sve se, i pored nastojanja, zaboraviti ne može a sada vidimo, bilo bi i glupo. Svijest o tome kako se budi puno istog, bolna je i plaši.

Svako od nas nosi svoju priču o vremenima prije, za vrijeme i nakon rata. Obično se ne pričaju onima sa kojima si ta vremena dijelio, nema potrebe. I kada se one danas iz raznih razloga iskrivljuju, i kada se laže o njima, nema veze. Svako zna za sebe što zna. Jer obično je riječ o intimnim osjećanjima, strahovima i ljudskim storijama, zato možda i primarnim kada je riječ o neočekivanom buđenju refleksija povodom svekolikog zločina onda.

Sjajni pisac, intelektualac, čovjek koji zna čega se i zašto povodom rata sjeća, kazao je minulih dana u intervjuu portalu tacno.net: »Najgora je neizvjesnost čekanja da se ostvare nečije prijetnje...«

Eto, tako je to bilo onda, a prenijelo me i na danas. apsolutno. Novi, stari osjećaj baš je taj i takav. Poražavajući. Kao da smo zatvorili krug dolazeći na početak. Muka je ogromna kada shvatiš da imaš razloga za strah od sjećanja. Za sada kao upozorenje da je glup onaj ko ni drugi put ne prepozna ono što je tako važno u životu. Problem je ovdje što i kada shvatiš, izlaza nema. Jer ga idioti ne žele, njima vazda dobro, redovno pobjednički biranim.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Funkcionalna  prehrana zaustavlja bolesti i pretilost
PREHRANA Thalassotherapia Opatija savjetuje

Funkcionalna prehrana zaustavlja bolesti i pretilost