Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
21. rujna 2018.
Balkanski ambasador

kolumna ZLATKO DIZDAREVIĆ Naša priča iz "Šahovskog kluba"

ZLATKO DIZDAREVIĆ Naša priča iz "Šahovskog kluba"
ZLATKO DIZDAREVIĆ Naša priča iz "Šahovskog kluba"
Autor:
Objavljeno: 2. rujan 2018. u 13:26 2018-09-02T13:26:01+02:00

To što smo mi mislili da će biti normalno, nije postalo normalno. Ni u životu, ni u profesiji, ni sa novinarskim slobodama

Prekjuče je »Oslobođenje« napunilo 75 godina. Život sa tom novinom nekada bio mi je veliki i važan  poklon. Ljudi i vrijeme tada ostavili su u meni duboki trag, bez obzira na to što su mnogi kasnije odlazili na svoju, različitu stranu. Na kiosk radi novog »Oslobođenja« sada rijetko svratim. Nikoga iz moje generacije tamo, gdje su sada, više nema. Niti im treba.

Danas je to normalno i bolje se na to naviknuti. Vremena su druga, a nostalgija i sentimenti tegobna kategorija za one koji se ne mogu oduprijeti. Najbolje je, nešto mislim, ne kopati po sjećanjima, niti očekivati da novo vrijeme vodi računa o starim vrijednostima. Negdje drugo to može biti različito, ali je vjerovatno i to iluzija. Uglavnom se njeguju ružne uspomene i stvaraju tužne tradicije. Odbrana od ovoga je u poznatome – čast izuzecima! Naravno, sve je do ljudi. Možda je sasvim dovoljno što se u uskom krugu stare raje još sjećamo da je bilo drugačije.

Eto tako smo, tragom tih sjećanja, odlučili čak i uz malo snebivanja i nelagode što to radimo na ovaj način, da se potražimo, toliko koliko nas ima iz onih vremena novine što nam je život značila, i obilježimo taj »naš« 75. rođendan. Ma koliko se na prste jedne ruke u tom društvu jedva mogu izbrojati pravi vršnjaci lista. Da se neko sjetio od ovih što danas baštine i onu našu epohu ljepote novine, ne bi bilo ni ideje ni potrebe da to radimo odvojeno, ovako kako smo uradili: Okupili se u četvrtak u podne, u bašti stare baze, »Šahovskog kluba«, tik uz nekadašnju štampariju iz koje je izlazila ona novina sa »olovnim slovima«. Većina nas objavila je tada prve vjestice, toliko važne za dušu i srce. Sve je u nama igralo kada bi se kolporteri pojavljivali izvikujući naslove sa prvih stranica, a mi čekali u obližnjoj kafani »Parkuša«, u Titovoj, nestrpljivi da dočekamo ono unutra naše, potpisano tek inicijalima.

Nismo tada ni sanjali koliko će nas ta »naša kuća«, malo kasnije preseljena u novu, monumentalnu zgradu na kraju grada, sa redakcijom i štamparijom potpuno druge vrste, sa kompjuterima i čudesnom tehnologijom, pa i »suludo nepotrebnim« ratnim skloništem ispod zemlje – definirati i odrediti u životu. Evo do potrebe da se oni koji hoće i kojih još ima u Sarajevu, uz debeli razlog, sjećanje i želju, nađu  prekjuče u bašti »Šahovskog kluba«, blizu stare štamparije i »Parkuše«.

Kao nekada. Ne da pričamo kako smo prije dvije ipo decenije branili i odbranili iz onog »nepotrebnog skloništa« i redakciju, i štampariju i novinu kao život. O tome pričaju drugi, kada im zatreba. Nama je sve poznato i jasno.

Već da nekako nastavimo tamo gdje smo zaustavljeni onda, jer smo tada, uz onaj entuzijazam i uvjerenja, slutili da se borimo za nešto poslije rata što su sila i interes projektovali još u ratu drugačije. E to što smo mi mislili da će biti normalno, nije postalo normalno. Ni u životu, ni u profesiji, ni sa novinarskim slobodama. Ni u snovima, ni na javi, ni u novini ni izvan nje. Trebalo nas je sve zaboraviti, baš onako kako evo i jeste. U privilegiji preostale male raje, pospremljene u sebi i uspomenama. U bašti »Šahovskog kluba« u kojoj kao da se još osjeća olovo.

 
Smijali smo se nas tridesetak nad ondašnjim dogodovštinama i povodom toga koliko smo bilo naivni a opet entuzijasti i istinski slobodni. Bez dileme šta to radimo i zašto to radimo kada su počele granate, o odluci bez ikakve velike rasprave  da i toga dana novina mora izaći. Jer ljudi su u razvaljivanom gradu čekali »Oslobođenje« da im kaže o čemu se tu radi jer su svi bili sigurni da »samo u Sarajevu neće zapucati« i kada je već pucalo. Uvjerili smo ih da će novina izlaziti i dalje, svakog jutra baš kao što je i bilo. Ovako ili onako, ime joj je to tražilo.

Pričali smo na rođendan ne o velikim odlukama i potezima što su odavno istorija, već se sjećali jarana, ma gdje sada bili, o onima što su nas iznenadili lijepo ili ružno, o nekada malima što su postali veliki, i onima što se bez traga nestali  k'o miševi a mislili su da uređuju svijet. O strahovima, nadama, mukama, o bolu i ljubavi, povjerenju ali i dilemama i malodiušnostima. O novinarskim odgovorima neke tamo male novinarske raje u Sarajevu, kroz naslov namjenjen velikim i moćnim svjetskim lažljivcima: »Šesta flota uplovljava u Miljacku...« Sjetili smo se mrtvih drugara, heroja dopisnika sa Drine koji nije htio da bježi pred zvjerima, a mogao je. Pa  legende, veseljaka, fotoreportera koji je pred granatom bio jer je poslom tamo htio biti, pa kolegice iz »administracije...«

Pričali smo onako, namjestilo nam se, iako su to već pomalo notorne storije ispričane davno okolo kako je kome odgovaralo, o Gradu kojeg je pritiskivao mrak svake vrste. O profiterima i lažnim herojima, o teorijama čiji je taj grad danas, ko su pravi a ko krivi bili juče ili će biti sutra, nakon izbora, u politici i državi. Ko će ostati svoj kada se mnogi odriču sebe prislanjajući se novim identitetima.

Ipak, lijepa je pomisao kako je sve bilo i prošlo, a ovo društvance opstalo. Mnogi koji nisu mogli doći izbliza ili iz daleka javili su se telefonom i porukama. Nije to baš malo društvo, sve skupa. Ti ljudi ni nakon toliko godina treniranih zaborava i ciljano drugačijih  tumačenja one realnosti, danas nemaju dilema o tome zašto se tako radilo, i zašto bi opet. Ma šta o tome mislili novi vlasnici jadne realnosti.

Tada smo pobijedili. Divna je fotografija nas tridesetak, snimljena pred sam kraj rata. Govorili su nam – pobjedničkog ! Snimio nas sjajni ratni drug, Francuz Gerard Rondeau, fotograf koji je ostavio neizbrisiv trag o dušama  što su lebdile Sarajevom tih godina. Danas ni njega nema, a došao bi iz Pariza, siguran sam. Sa one fotografije nedostajalo je petnaestak drugara prekjuče u »Šahovskom«, na okupljanju jaranskom, privatnom, bez ikakva i ičijeg pisanog  poziva. A nije ni čudo, ni prvi put, da poziva i njihovih imena po kojekakvim naknadnim, oficijelnim spiskovima kuće koju su sačuvali u ratu nije bilo. Oni nas tamo ne znaju, niti ih interesiramo, niti smo njihova krvna ni interesna grupa. Od nekih bivših novinara i urednika, do fotografa i tehničara.

Dobro je što je tako. Novi vlasnici svega oko nas danas i nisu vlasnici,  jer novine i mediji se mogu samo posjedovati načinom ovjerenim novcem ili »akcijama«. Vlast u njima je vlast nad informacijom, slobodom i duhom. Ako se to može kupiti, a eto može, tu je priča o vlasništvu nad novinom završena. Ta priča ne podnosi slobodu. Ono »Oslobođenje« bilo je slobodno i zato je preživjelo, i mi sa njim, kada se na to niko ne bi kladio.

Zato i jeste sasvim normalno što je ta novina, sa takvim ljudima i njihovim snovima, možda ponekad i nerealnim, postala i ostala naš život. Koga se u svemu tome tiče hoće li te neko kasnije, kao »vlasnik« tvoje slobode pozvati ili  neće na rođendan koji je tvoj, a ne njegov. Vlasnici novina kao »firme« a ne tek kao logistička pomoć slobodnim novinarima, podanici  su raznih tzv. politika i pripadajućih interesa. To su nečiji operativci i »kadrovi«. Neki od njih, ponekad, uspijevaju i nadjačati svoje nalogodavce surovijim interesima i većim novcima. Nisam protiv njih, eto ih tamo. To je realnost  za koju su  naivni i pohlepni glasali. I opet će.

Mnogi su porazi ovdje oko nas veći i razorniji od nelagode u saznanju da za nove gazde ovi u »šahovskom« odavno više ne postoje. Društvo u bašti kod stare štamparije bilo je veselo, razdragano i indiferentno prema svijetu napolju. Imalo se o čemu pričati i čega sjećati, svog a ne tuđeg.

Vlasnik kupljenog tuđeg, nikada pojma neće imati šta je ljepota rada iz zadovoljstva, ljubavi i uvjerenja. Ma kako to danas njima izgleda idiotski i za šprdnju. Uostalom, nije taj dekadentni lom spram vrijednosti ovdašnja priča, već planetarna. Naše je zadovoljstvo što imamo šta pamtiti, njihovo što se sa tim našim zadovoljstvom mogu šprdati.

Jesmo li onda mi, onakvi, bili ludi ? Vjerovatno jesmo, ali smo zato i izdržali. I toplo nam oko srca sjećajući se te ludosti danas, samopozvani  na to prisjećanje. I imalo je na šta. A ostalo ? Kao da se već poodavno puno toga odbolovalo.  
 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila