Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 4n
Sutra: 16° 16° 4n
19. listopada 2019.
Balkanski ambasador

ZLATKO DIZDAREVIĆ Lukavštine oko Sirije

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 3. veljača 2019. u 11:28 2019-02-03T11:28:57+01:00

Assad ne samo da nije pao s vlasti kako su se svi mogući okupatori, domaći izdajnici i inozemni plaćenici kleli, već je izvjesno da će i prve buduće izbore kod kuće dobiti nadmoćno

Zaigrali se razni lukavci povodom Sirije i oko nje. Nigdje kraja. Amerikanci su tamo poraženi iako bez borbi »prsa u prsa«, već globalno pomažući haos pa se preigrali. Onda najavili odlazak, pa im se evo baš i ne ide. Oni bi nekako pobjednički poraz. Partneri što se za njih drže zubima, prije svih Izrael i Saudijska Arabija, ne daju sili nebeskoj da ih ostavi nezaštićene. A i naučili da odlučuju unaokolo. Najuporniji u lukavstvima su Erdoganovi, vjerujući da će vječno sjediti na dvije stolice i zamazivati oči i Amerikancima i Rusima. Ali, došla su druga su vremena.

Otomanska lukavost nije dovoljna, posebno kad ambicija nadvlada realnost. Ima tu i drugih kolateralnih igrača – Iran sa Hezbollahom i Hamas, Jemen, žilavi teroristi raznih boja i naručilaca, pa raznim nesnalaženjima blokirana Evropska unija. Sve to promatra Kina, svoju brigu brine opet i Latinska Amerika sa Venezuelom pritisnuta američko-evropskom otimačkom »demokracijom«. Gdje su Afrika, Indija, izbjeglice...

U svemu ovome i dalje je posebna igra sa Sirijom, zamršena a ipak jednostavna. Damask i Moskva s partnerima su pobijedili, Amerika, Izrael i zaigrani Arapi unaokolo kao njihovi poslušnici su izgubili. Turci bi da se očešu o pobjedu, ali da se ne rastaju s poraženima. Za obični svijet, priča odande postaje čak i pomalo dosadna, dugo traje. Interesantniji je Trump s nestašlucima kod kuće koje mu planira društvo iz »zapadnog krila Bijele kuće«. Čak ih već i ozbiljni komentatori nazivaju »idiotima«. S takvima se, međutim, nije igrati. Svi misle da su u toj igri lukavi a salda pokazuju drugačije rezultate.

Bilo kako bilo, kao najupečatljivija činjenica koja ostaje u razorenoj Siriji jeste – opstanak Sirije! Eno im se vraćaju i inozemni ambasadori s raznih strana. Rusi su se vratili na veliku svjetsku scenu, ne samo vojnu već i kao jaki faktor novih planetarnih koalicija Istoka, sutra Afrike pa i Latinske Amerike. Uz mogućnost dodatnih kljucanja i nerviranja Zapada u njihovoj kući, u Evropi i na Balkanu.

Netanyahu je pomalo u šoku jer ne može više svojim avionima kud hoće i kada hoće. Eno mu se čak i obično uljudni Hassan Nasrallah s juga Libanona počinje javno smijuljiti uz pominjanje »tepiha raketa kojima Hezbollah može prekriti sve što je okupirano«, misleći na cijeli Izrael, a posebno Al-Jalil, kako oni zovu Galileju. Arapski »proljećari« iz vansirijskih kancelarija kao da su zaboravili da im je operativni cilj bila Assadova glava, a on ne samo da nije pao s vlasti kako su se svi mogući okupatori, domaći izdajnici i inozemni plaćenici kleli, već je izvjesno da će i prve buduće izbore kod kuće dobiti nadmoćno. To se zove, ma kako ko bio spreman da prihvati ili ne – pobjeda Sirije i njega samog. Svoj dio te pobjede, naravno, na razne će načine sebi uknjižiti već pomenuti partneri.

Samo Turska još mjerka u kojoj mjeri joj poraženi blok može biti od koristi. U Siriji se, podjednako tako, zatvara i jedan planetarni ciklus započet okončanjem hladnog rata. Amerika nije iskoristila novonastalu scenu na kojoj je bila jedina svjetska istinska sila. A nisu spremni da to prihvate. Opasnost je što taj mentalni sklop može biti poguban za ostatak svijeta.

No, vratimo se interesantnoj Turskoj koja uz svoje igre »veže« mnoge. I dalje je uporna u svoje dvije vječite opsesije. Prva je da zapravo zbrišu s lica zemlje sve one Kurde koji im se ne sviđaju, a takvi su u velikoj većini, uglavnom unutar sirijske države. Tu Erdoganu ništa ne znači ni sirijska granica ni tamošnja teritorija. Druga je opsesija još od Sporazuma iz Lausanne 1923. o kraju Otomanske imperije, da nekako namire ono što im je nekad pripadalo pa im više ne pripada. Ide se dotle da je čak rođena i teorija po kojoj taj međunarodni sporazum vrijedi sto godina, a to eto ističe za 4 godine, pa se sve bivše »otomansko« ponovo otvara kao tema, i eto Turskoj opet apetita prema Siriji, pa sutra i prema Iraku. Sve ovo može ličiti na vic, ali nove stvarnosti u svijetu su čudo jedno. Ova prva turska ambicija, kako Kurde svesti na najmanju moguću mjeru pa onda oni prekoračiti na sirijsku stranu, dobila je konkurenciju u Washingtonu, nakon Trumpove najave da će se pobjednički odatle povući.

Trumpovi stratezi zamislili su da će njihov interes, a zapravo interes mnogih ekstremista, uz vjerne Kurde, namiriti odlazeći odande tzv. tampon zonom uz sjevernu granicu Sirije prema Turskoj. »Zona« bi bila kao cijeli Libanon, 490 km po dužini i 32 po širini. Dovoljno za bezmalo novu malu državu sa arapima – uglavnom teroristima koji su se borili za njihove interese pa sad nemaju kud, bar dok gazdama opet ne zatrebaju. Kao i za Kurde koji su u Amerikance gledali kao u spasitelje, ispadajući tako naivni pa i politički nezreli po ko zna koji put. A kada su se uzdigli u uvjerenju da su im Amerikanci vjerni prijatelji, malo su se i grublje zaigrali sa ostalim autohtonim arapskim stanovništvom tamo i to im se sada ne zaboravlja lako. Ova »tampon zona« nije nimalo zanemariva i zbog velikih naftnih polja, najznačajnijih na sjeveroistoku Sirije.

Erdogan je odgovor na ovo ciljao prema svom interesu. To više nije Idlib ni približno onoliko koliko zona uz granicu Turske i Sirije, i to unutar Sirije. Ukratko, pomenuta »tampon zona« u koju će se iz Turske ulaziti kako požele. Ideja o razmjeni Idliba za sjever Sirije tražila je novo Erdoganovo približavanje Americi. Smisao Washingtona za trgovinu tuđim teritorijama opet je pobijedio jer – Turska je velika, moćna, NATO koji čuva Mediteran, i svako njihovo približavanje Rusima je velika muka za Zapad. Počele su zato stizati vijesti da su Amerikanci pristali da turska vojska čuva »tampon zonu«. Ankara je naumila kapitalizirati lukavost sa »demilitarizovanom zonom« koju su nametnuli Rusiji i Iranu u momentu kada se spremala velika ofanziva na teroriste zatvorene u i oko Idliba, a trebalo ih je zaštititi od te ofanzive. Idlib više nije važan, a ionako su ga izgubili.

Priča je ipak ispala kao račun bez krčmara. Sirija – uz interese Rusije, Irana i Hezbolaha – nije ratovala da bi joj se oduzeo cijeli jedan »Libanon« na sjeveru zemlje. Pa još i s najvažnijim naftnim poljima. Pa se sve predalo u naručje Turske. Ankara se u početku preoptimistično ponadala da će američki prijedlog biti u stanju da anulira prisustvo sirijske vojske na vlastitoj zemlji, a »tampon zonu« bi kao čuvala turska vojska.

Kontranapad je stigao iz Moskve. Iz Damaska je ovih dana o tome došla interna potvrda. Putin je, kažu, uz osmijeh predložio Erdoganu da se vrati Ugovoru iz Adane potpisanom 1998. godine koji turskoj vojsci daje mogućnost da pod striktnim uvjetima uđe na sirijski teritorij najviše do 5 kilometara po dubini. Prema Rusima, tih pet kilometara je, za sada, dovoljno da se Ankara ne brine za bezbjednost svoje granice od »terorista Kurda«. Mnogo je tu još tačaka koje reguliraju granicu, ali su tri činjenice najvažnije: Amerikanci ne bi ostavili iza sebe »tampon zonu« kako su naumili kupujući Erdogana koji im se otuđio. Nema ni one teritorije veličine Libanona na kojoj bi se baškarile islamističke proturske milicije s turskom vojskom u Siriji. Konačno, Kurdima ne ostaje ni traga od one od Amerikanaca obećane zemlje na kojoj će, kao, biti još i zaštićeni od Turaka.

Idejom o Adani moraju se zadovoljiti za sada i Turci, Sirija se obavezuje da Ocalanov PKK i njihove najbliže partnere ugovorno tretira kao teroriste na svojoj zemlji. Kurdima ostaje da se »vrate« Damasku gdje bi oni sad nešto tu i trgovali onom naftom na »njihovoj teritoriji«, uz ostalo. No, oni su sami za sebe ovdje posebna i velika priča. Amerikance interesira kako bi se »pobjednički« izvukli, imaju druge planove a u veliki rat s Rusima svakako neće pa ni zbog Izraela a kamo li nekog drugog. Netanyahu ionako ima problema s optužbama za korupciju i sudstvom, a i izborima. Saudijci su sebi zapucali podosta auto-golova i nisu više baš kakav partner. Samo im pare treba uzimati. Oči i apetiti svih skupa okreću se ogromnom poslu obnove Sirije. Malih i velikih lukavština i igara povodom i oko njih bit će još, noge će se podmetati na razne načine, a novi veliki ratovi sve više ostaju stvar neočekivanih idiotluka. Nažalost, idiota je unaokolo podosta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.