Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
13. studenoga 2018.
Balkanski ambasador

ZLATKO DIZDAREVIĆ Iste muke različitih koalicija

foto Reuters
foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 5. kolovoz 2018. u 15:09 2018-08-05T15:09:00+02:00

Međunarodni poredak je rasturen, velikih igrača – čast pojedincima prebrojivim na prste jedne ruke – svakim danom sve je manje

Mnogi bi kazali, osluškujući iole pažljivije krvavu sirijsku priču i najavu njenog navodnog političkog raspleta u Sočiju minulih dana kako se odjednom, odnekud iza ćoška, unutar očito pobjedničke koalicije predvođene Rusijom pojavljuje isti onaj sindrom neslaganja koji je onemogućio ondašnju »zapadnu koaliciju« predvođenju Amerikom, da poentira onako kako je mogla i proglasi uspjeh sa svim nearapskim geostrateškim i posebno energetskim ciljevima. Ili – pobjedu »arapske zime«. Evo sada, na desetom zasjedanju takozvanog »Formata iz Astane« čiji su lideri Rusija, Iran i Turska, umjesto poslova na kojima je trebalo poentirati u okončavanju ratne drame, u fokus dolaze neslaganja partnera koalicije. Ali, kako je krenulo poodavno, to se mogl očekivati.

Najavljeni glavni poslovi za Soči, formiranje tzv. Ustavnog odbora Sirije sa zadatkom da pripremi temelje za novi koncept države, potom rješavanje dramatičnih humanitarnih problema proisteklih iz rata, pa povratak miliona koje je rat otjerao iz njihovih domova – sve je to ustuknulo pred različitim interesima velikih igrača koalicije. A to su Rusija, Irana i posebno Turska koja bi da je uporno na više stolica. A što ne bi kad im za sada to ide. Što se same Sirije tiče, Assadu i njegovima je odavno jasno da bez potpune vojne pobjede i oslobađanja cjelokupne teritorije vlastite zemlje – nema ni pobjede ni slobode.

Ko iole pamti sjetit će se 2011. i vremena početaka razornog »arapskog proljeća«. Kada se na raznim političkim skupovima širom planete, od UN-a pa dalje podržavalo »oslobađanje arapskog svijeta«. Pokazalo se ubrzo, oslobađanje od samostalnosti i neovisnosti, pa od nafte, plina i koječega drugog. U prvim redovima koalicije »osloboditelja« bili su Amerika, Izrael, Saudijske Arabije i opet Turska, u to vrijeme bliža Americi nego Rusiji. Potom i drugi manji igrači i bjelosvjetski poslušnici. Činilo se da Assad nema ni najmanje šansi da preživi, podjednako kao ni njegova država te da će sve završiti blic pobjedom »demokracije i ljudskih prava«. Baš kao u Libiji koji mjesec ranije, ili u Iraku, koju godinu prije, ili kao u Jemenu kako se već tada spremalo... a poslije će se vidjeti gdje i kako dalje i sa drugima. Sve je orkestrirano »objašnjavano« u najviđenijih svjetskim medijima koji su na »pravoj strani«.

I šta se desilo kad je krenula operativa i zamirisala pobjeda? Počeli su interni dogovori koji su ostajali na papiru, pa preračunavanja u hodu, novi apetiti i stari kompleksi za koje je evo, prilika da se izliječe, sumnje u navodno neupitne partnere itd. Sve je dovelo do izgubljenog pravog »timinga« koji se u politici i ratovima ne smije ignorisati. Ispostavilo se da je antiasadovska koalicija sa svojim poslušnicima u svijetu, a posebno u Evropi, propustila taj »timing« za završni udarac, zato što je u zajedničkoj operaciji svako prevashodno igrao neku svoju malu priču, za njega važniju od one zajedničke. Netanyahu je gledao kako prije svega da se ovlada »strateškim okolišem«, Libanom i Sirijom pa onda i dalje, da legalizira aneksiju Golana, da poništi i ono malo što je ostalo od istorijske stvarnosti o Palestini i svetom Jeruzalemu itd. itd. Erdogan nigdje i ništa tamo nije vidio mimo satiranja dovijeka ono Kurda što ih je bilo i sa njegove i sa sirijske strane zajedničke granice, pa da krene i u »dubinu« Sirije, do Idliba i još dalje na zapad prema sirijskim džepovima gdje ima »Turaka«. Frustracija pripadanja poraženim stranama i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, nikada istinski nadigrani Damask, podjednako kao ni Bagdad ili Kairo čak i u periodu kada su Otomani bili najmoćniji, u Stambolu, posebno ovom Erdoganovom nije potisnuta. Za sluđene političke interešdžije u Rijadu, posebno za mlađanog princa prestolonasljednika Muhammeda Bin Salmana, dovoljna crvena krpa bio je i ostao Teheran. Toliko mrzak da im je i Izrael, zakleti neprijatelj Irana, postao mio partner.

Sve je ovo pojačao i Trump čije je prvo predsjedničko putovanje bilo u Rijad, kako bi im objasnio da su mu na Bliskom istoku i šire eto baš oni najvažniji. Zaludio ih je pričom kako je u Teheranu »centar terorizma« pa baš u Rijadu mora biti nova antiteroristička koalicija kojoj je na čelu – Saudijska Arabija! To što je uz ovu šaradu išlo i blizu četiri stotine milijardi dolara oružja za princa, američka je rutina.

Tako je, eto, uz niz drugih nesuglasica, krivih obavještajnih procjena kod kuće i nenamirenih lokalnih igara, tzv.»zapadna koalicija« sa neodlučnim Obamom i saradnicima i sa iznajmljenim istočnim koljačima raznih provenijencija, od školovanih terorista, preko zaluđenih obožavalaca mita o kalifatu, do drogiranih kafanskih budala iz zapadnih metropola – završila evo pred porazom. I to od koga ? Od onih od kojih se poraz ni u snu ne može podnijeti, od Rusa i Iranaca, uz Assada i po snazi tada još ozbiljnog »natovca« Erdogana.

Glasovi iz Sočija ne sugerišu baš istu takvu situaciju, ali slute da kada se pred pobjedu razmišlja o količini i vrsti plijena, veliki partneri nisu uvijek baš blizu starim zakletvama. Danas bi Rusija i da posreduje između Irana i Izraela ma koliko to bilo teško. Netanyahu ne zna kud udara od sile pronašavši u Trumpu i njegoviom zetu Jaredu Kushneru efikasne izvršioce njegovih nikad posustalih prijetnji. Uz to ne shvata da zube može slomiti zube baš na Iranu. Uvučen u tu igru i Trump bi Iranu čas prijetio, čas nudio mirotvorstvo kao Koreji. General Qassam Suleimani, komandant jedinice Quds elitne Revolucionarne garde Irana, cinično mu je poručio: »Prijetite velikom Iranu a nakon dvadeset godina rata u Afganistanu molite Talibane za pregovore. Dođite, spremni smo, možete započeti rat ali mi ćemo ga završiti...«

U tu realnost Rusi se uključuju temeljem svog interesa. Stalo im je da dobrog odnosa sa Izraelom (tamo im je i blizu milion »njihovih«, a ni Izrael više ne potpisuje međunarodne optužbe protiv Rusije) ali i da ne dozvole Teheranu preduboko uranjanje u Siriju. Ipak, nije im ni interes da ulaze u probleme sa njima.
Najsloženije je u trouglu Rusija, Sirija, Turska. Poznato je da se većina teroristi iz Sirije, posebno nakon poraza posljednjih uporišta na jugu zemlje, preselila u Idlib, na sjeveru Sirije. Oslobađanje Idliba za Assada bi značilo konačnu vojnu pobjedu, uz čišćenja zaostalih džepova sa teroristima, ma koliko ih čuvali Amerikanci, Izrael, Saudijci ili Turska. Kao recimo teritorij uz rijeku Jarmuk na granici između Golana i Jordana gdje zaostali teroristi ISIL-a divljaju bez problema, uključujući i nedavno strašni, doslovni pokolj oko dvije stotine civila, bez ikakvog straha od onih što su deklarativno protiv njih a, direktno ih još štite.

Taj i takav Idlib drži Erdogan sa svojim snagama, nadajući se da će mu nakon svega to biti njegov »entitet« u kojem će kompenzirati davne apetite spram komada povjesno moćne Sirije, ali i kao zonu iz koje će pažljivo promatrati da se više nikada na sirijskoj strani ne stvori enklava Kurda (sjećate se Kobanea) sa autonomijom koju su imali uoči ovog rata, pa je prokockali vjerujući naivno Amerikancima i odmaknuvši se od »domaćina« Assada. Zato su evo ovih dana, došli na noge Damasku da pregovaraju o novom savezništvu jer su ih Amerikanci prepustili Turcima kad im više nisu trebali.

Assad je teroristima u Idlibu ponudio varijantu: ili predaja i deaktiviranje, odnosno prebacivanje u redove sirijske vojske ukoliko nisu u pitanju dokumentovani zločinci, ili vojna intervencija na Idlib do konačnog čišćenja tamošnjih terorista. Za civile uoči takve bitke već je otvoren koridor kroz koji mogu izaći. Operacija ove vrste predviđena je nakon oslobađanja juga zemlje. A južni dio Sirije minulih dana je oslobođen...

Problem je, međutim, što sada Rusi poručuju Assadu, i to u Sočiju, da »nema govora, niti smije biti govora o bilo kakvoj velikoj ofanzivi na Idlib«. Ma koliko ruski mediji špekulišu samo hoće li operacia biti sredinom ljeta ili malo kasnije. Izjavom Aleksandra Lavrentijeva, posebnog izaslanika Putina za Siriju o tome »da nema govora o operaciji«, Turci su prezadovoljni. A sam Erdogan je minulih dana jasno poručio na samitu BRICS-a u Južnoj Africi da Turska neće dozvoliti nikakvu vojnu operaciju sirijske vojske u Idlibu. Damask, međutim, ne odustaje. Ambasador Sirije u UN-u Bashar al-Jaafari optužbu protiv Turske i dodatno širi: »Ne samo da su izveli okupaciju i vojnu agresiju već tamo mijenjaju i sirijski identitet turskim identitetom, baš kao Izrael na Golanskoj visoravni.«

Temeljem ovoga mogao bi se izvući zaključak kako nisu rijetke koalicija na svijetu u kojima dolazi do sličnog problema – ukrštanja uz nesuglasja generalnog projekta i partikularnih interesa, bez obzira na to da li je cilj posla osvajački ili oslobodlilački. U vrijeme velikih i konzistentnih politika i posebno političara, takvi su se problemi rješavali na način koji je odgovarao ozbiljnosti glavnih igrača u cijeloj igri. I temeljnim odredbama važećeg i neupitnog međunarodnog poretka. Problem je što danas ni jedna od ovih odrednica nije glavna i dominantna u svjetskoj politici. Vlastiti interes mimo opšteg i generalnog, koji je uvijek postojao pa i bivao presudan nije ni ovdje upitan, već činjenica da se on, taj partikularni interes, nastojao uklapati u onaj širi i zajednički. A ne obratno. Danas je realnost drugačija. Međunarodni poredak je rasturen, velikih igrača – čast pojedincima prebrojivim na prste jedne ruke – svakim danom je sve manje, a vlastiti interesi su sve više najvažniji.

U slučaju Sočija, neka ostane nada da će pored svih malih što su u igri, ipak prevladati mudrost i osjećaj za globalno, makar kod onih što se broje i na manje od prstiju jedne ruke. Nekada je i to znalo biti dovoljno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka