Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 10° 10° 1
14. studenoga 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna U vječnoj sjeni Sykesa i Picota

foto Reuters
foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 25. ožujak 2017. u 11:19 2017-03-25T11:19:00+01:00

Ona temeljna, neporažena logika Sykes-Picota iz 1916. živa je i danas. I aktualizira se opet. Modernije i razornije

Danas će na raznim stranama Starog kontinenta biti obilježeno šezdeset godina od Rimskog sporazuma koji je temeljno odredio smisao i sadržinu Evropske unije kao zajednice prava i vrijednosti. U »oficijelnim strukturama« Unije, kako i spada, bit će svečano i pomalo radno. Puno je razloga – i mimo Brexita, Balkana, forsiranog straha od Rusije, zebnje pred sve provokativnijim Trumpom – da se sjećanja, sentimenti i ponos posvete tim decenijama. Ugovorom iz Rima onda, 1957. s »neograničenim rokom trajanja«, Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija i Njemačka utvrdile su temeljni cilj: ustanoviti zajedničko tržište zasnovano na slobodi kretanja roba, ljudi, kapitala i usluga... Sve zajedno uobličeno je Poveljom o temeljnim pravima poput dostojanstva, slobode, jednakosti, solidarnosti, prava građana, pravde.

Sporazum iz Rima i Povelja ostali su takvi kakvi su, a život je išao svojim putem. I (ne)pridržavajući se uvijek svakog slova tamo zapisanog. Od toga kako je ko shvatao motive Sporazuma i Povelje kada su se pripremali, kojim ciljevima i interesima su se izvorni potpisnici – a kasnije i svi drugi pridruženi rukovodili – ovisi i entuzijazam kojim se velika godišnjica sada doživljava. Ništa nije isto kao nekad, ni Evropa ni ostali svijet. Nisu ni sjećanja, ali ni nove vizije. Zato jer ni ljudi nisu više isti.

Jedan veliki, a skrajnuti region, Bliski istok, po ko zna koji put krvavo razbucan, dijeljen i vještački prekrajan, ponovo unaprijed preslagivan kako drugi hoće, sjeća se Evrope i njenih dominantnih sila uz puno frustracija. Interesi Evrope (da sad zanemarimo druge) koja se uvijek temeljno poigravala sudbinom Bliskog istoka, i interesi ogromne većine tamošnjeg stanovništva, najčešće se nisu ni u putu sreli.

Ova je činjenica važna. Podjednako i zbog Evrope i Bliskog istoka. Sve dok se u tu uzajamnu priču, a ona jeste istorijski, politički, interesno i moralno neupitno uzajamna, ne uključi pitanje »zašto« je to tako, gomilat će se razlozi zbog kojih će uzajamnost raznih trauma postajati sve očiglednija. Dovoljno je prisjetiti se kako je Evropa danas u paničnom bezbjednosno-političkom propitivanju »kako se odbraniti od izbjeglica odande«.

Istovremeno, Bliski istok ne krije svoj košmarni san u kojem će traume »za koje su i oni u Evropi krivi« rješavati hrleći tamo. Zašto su »oni« krivi ? Pa zato, kazat će vam tamo iako nikad direktno i jasno artikulirano, što ni jedan element iz one rimske Povelje o dostojanstvu, slobodi, jednakosti, ljudskim pravima i pravdi...nije primijenjen na njih. Ti principi su vječito formatirani spram potreba Evrope.

Istorija stoljeća iza nas dovoljna je za razumijevanje teme. »Operativci« projekta za tada buduće vladanje svijetom, britanski barun Mark Sykes i Francuz Francois Picot, dobili su zadatak od Londona i Pariza: podijeliti Bliski istok između dvije imperije, nakon poraza treće, Osmanske. Tako je i učinjeno 1916. godine, a ovjereno od Francuske i Engleske nakon završetka Velikog rata. Kasnije se saznalo da je svoje »akcije« u svemu imala i carska Rusija, jedna od pobjednica nad Turskom. Lideri Revolucije su se odrekli ove »imperijalističke« ujdurme Velikog rata, a plan podjele objavila je tadašnja »Pravda«. Pariz i London gurali su svoje – imperijalno dirigovanje carstvima resursa. Nova realnost stvorila je idealnu bazu za zlo što arapskim svijetom hara i danas. Cijela storija je tada, još u ratu, Arapima predstavljena tako da su istinski vjerovali kako se uz pomoć Zapada bore za veliko »Arapsko carstvo«.

Kada su izvarani i izmanipulirani Arapi u svim tadašnjim igrama Evrope s Irakom, Sirijom, Magrebom, Levantom, Hidžazom itd. shvatili da su potpuni gubitnici dok se istovremeno Balfurovom deklaracijom silno pomaže masovnom doseljavanju jevreja u region, bilo je kasno. Čak su i Amerikanci, tada samo početnici i promatrači, poručivali Evropi da bi »nerazumno i neiskreno postupanje s tim ljudima moglo brzo dovesti do opasne situacije, mada postoje velike nade u mir i napredak ako im se pristupi otvoreno i lojalno...«

Evropa nikada nije pristupila Bliskom istoku »otvoreno i lojalno«. Francuzi i Britanci, Italijani, Nijemci i ostali podržavali su i radili ono što je njima trebalo. Raspoređivali su kako im se sviđalo članove porodice Hašemita na tronove Sirije, Iraka, privremenog Hidžaza, izmišljene Transjordanije pa Jordana. Potom su im partneri postali Sauditi i vehabije. Jednim okom se uvijek kontrolirala Turska. U Libanu otrgnutom od Sirije obezbjedili su prostor za kršćane, maronite, ali i za sunite povezane s Rijadom. U Alžir su Francuzi doveli milion građana, a u oslobodilačkom ratu kasnije, šezdesetih godina, poginulo je na desetke hiljada Alžiraca. Rim je »prisvojio« Libiju u koju je došlo nakon 1918. godine više od sto hiljada Italijana što je tada bilo više od deset posto ukupnog broja Libijaca.

Iako su Amerikanci i SSSR ultimativno preuzeli zonu istočnog Mediterana od Britanaca i Francuza koji su s Izraelom pobijedili Nasera u Sueskom ratu '56. godine, pa se morali povući, evropske ambicije tamo nisu splasnule. Decenijama su lažne »inicijative« da se okonča »palestinsko pitanje« jer bi to smirilo region, a to se ne smije. Samo sukobi blokiraju napredak, a onda se lakše vlada. Tako je bilo i spram događanja u Libanu osamdesetih, a posebno u još uvijek lažnim analizama »arapskog proljeća« s početka ove decenije. U zvaničnim dokumentima o »evropskoj politici susjedstva« i »južnim partnerima EU« kaže se kako je EU 2011. godine, »pojačala svoju potporu demokratskim promjenama u regionu...« Šta je to tamo demokratska promjena ! Za Libiju se, recimo, u istom dokumentu kaže kako zemlja, od pada Gadafijeva režima »klizi u građanski rat«. I još, »EU nastoji pomoći Libijcima u uspostavi stabilne i uključive države«. Niti je Gadafi »pao« već su ga krvoločno smaknuli, niti tamo išta »klizi« već je direktno urušeno. A prije nego što su se evropske države silno istakle u avio-bombaškoj realizaciji Rezolucije VS UN-a o uspostavi tzv. »no fly« zone u Libiji, ova zemlja je bila jedna od najstabilnijih i najuključivijih (ma šta to značilo) država u regionu. Nije jedina. I tamo, kao i na mnogim drugim mjestima Bliskog istoka krenulo je novo »rekomponiranje« prostora, društava i političke organizacije. I namjere i igra i ciljevi su poznati.

Da li je sve slučajno? Nije. Da li sve zajedno sluti na novu fazu borbe za jačanje imperija gdje Amerika potiče na slabljenje ostalih, posebno sada i Evrope? Sluti. Budi li se to opet imperijalna ambicija Velike Britanije čak i protiv Evrope s Njemačkom kao liderom. Ko ne vjeruje, eno informacija o novim vojnim ambicijama Londona koji se vraća – nakon naloga Harolda Wilsona 1971. o povlačenju britanskih trupa sa prostora »istočno od Sueza«, u korist EU – natrag na te iste prostore, ovaj put u korist Amerike. Da li je ulazak Rusa na Bliski istok i Mediteran, preko »krimskog« osiguranja Crnog mora tek ljubav prema Assadu. Smiješno. Da li se Erdogan uzjogunio tek onako, ili mu »sultanluk« izviruje iz svake riječi i prijetnji unaokolo. Nikad neću zaboraviti njegovu posjetu Libanu još 2010., i iznenađeno gledao i slušao kako mu na ulici onakvog Bejruta skandiraju »Sultan, Sultan !!!« Samo koju godinu kasnije pročitao sam, bez mnogo iznenađenja, rezultat istraživanja po kojem 11.3 posto Turaka ne doživljava ISIL kao terorističku organizaciju... Preračunato, to je blizu devet miliona ljudi.

Kada se sve sabere i oduzme, ona temeljna, neporažena logika Sykes-Picota iz 1916. živa je i danas. I aktuelizira se opet. Modernije i razornije. Stara Evropa je taj mentalitet uzgajala cijeli jedan vijek razvaljujući i konstruirajući po Bliskom istoku onako kako joj je odgovaralo. Očigledno, s puno grešaka. Ipak, uz slavljeničko obilježavanje 60 godina Rima, ne može se kazati da je rejting Bruxellesa čak i blizu onome prije. Ni onome koliko misle da jeste. Razloga za frustraciju na EU prostorima je mnogo više nego kod mnogih drugih. Ni na potpuno dekomponiranom Bliskom istoku do njih ne drže danas više ni onoliko koliko bi to bilo pristojno, kada bi u politici ikome bilo do pristojnosti. Zapravo, tužno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka