Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Razarajuća ''stabilnost''

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 24. rujan 2017. u 19:25 2017-09-24T19:25:33+02:00

Prostorima takozvanog Zapadnog Balkana već se izvjesno vrijeme u političkom žargonu raje valja termin »stabilokracija« umjesto »demokracije«. U jednom nedavnom tekstu u sedmičniku »Das Parlament« što ga izdaje Bundestag, napisano je tim povodom kako je riječ o »posprdnom definiranju postojećeg stanja na Balkanu«. Uz priznanje za činjenicu da je autor teksta prepoznao značajnu činjenicu što definira ovdašnje stanje, ostaje i mala zamjerka: uopšte se ne radi o posprdnom definiranju stanja, već, nažalost, o izuzetno značajnoj činjenici vezanoj uz grubu realnost »na terenu«, i još grubljoj zabludi institucija Evropske Unije u vezi sa svojom strategijom i taktikom spram zaključka na koji način treba dosezati dugoročne ciljeve na Balkanu.

Pomenuti pojam »stabilokracije« definira temeljito etabliranu zabludu EU prema kojoj u ime »stabilnosti« po svaku cijenu treba u daleki ćošak odgurnuti sve proklamirane demokratske vrijednosti i razmijeniti ih za ono što se zove »realpolitika«. Pa makar ta realpolitika značila svjesno žrtvovanje većine vrijednosti na kojima počiva i sama Unija.

Ovo, naravno, ovako kazano zvuči veoma grubo i politički bogohulno. Većina ljudi sa tzv. Zapadnog Balkana, vještački konstruirane, ali nezaobilazne formule za bijeg od ružne stvarnosti, postavit će kontra-pitanje tim povodom: šta je to što politika uporne razmjene elementarnih vrijednosti boljeg i pravednijeg društva, za kobajagi stabilnost regiona, donosi običnim ljudima u svakodnevnom životu? I odmah odgovoriti: donosi zaštitu hohštaplera koji su shvatili igru pa svakodnevnim raznim prijetnjama stabilnosti i sigurnosti, sitnim i krupnijim, drže u šahu evropske činovnike koji na ucjene odgovaraju novim i novim popuštanjima zaigranim ucjenjivačima. Igra se igra ukrug.

Rezultat je, recimo, da se Bosna i Hercegovina doslovce raspada u već nebrojenim odstupanjima od elementarnih i nezaobilaznih zakona i standarda bez kojih nema ni bilo kakve države, a kamo li demokratske zajednice pripadajuće evropskom sistemu institucija i vrijednosti. Izvršna vlast ne poštuje ni zakonodavnu ni sudsku, ova potonja je potpuno u kandžama politike, zajednička unutrašnja politika ne postoji na državnom nivou ni u tragovima, vanjska je u tom kontekstu čista iluzija dovedena do nepostojanja, unutrašnje uređenje zemlje je asimetrično i nefunkcionirajuće, moći pojedinaca su iznad svakog zakona, »država« je bez unutrašnjeg zajedničkog suvereniteta... U Parlamentu samo u nekoliko minulih dana ne mogu da prođu ni notorne »sitnice« poput promjene u Zakonu o saobraćaju u kojem »rotacija« automobila funkcionera ima prednost nad kolima hitne pomoći, ili zahtjev da osuđeni ratni zločinci ne mogu da budu birani na političke funkcije, ili zahtjev za utvrđivanjem porijekla imovine poslanika i političkih funkcionera itd. itd. Ali, svi oni koji ovakve i mnogo gore stvari ne daju, moraju se čuvati. Oni su garanti »stabilnosti«.

Gdje je apsurd? U činjenici da se sve ovo zna u EU. Zahtjev za prijem u Uniju gura se pod tepih, proces reformi proglašava impresivnim, a umjesto uslovljavanja prijema istinskim rezultatima u svakodnevnom životu, priča se gura pod tepih, a jedino što mora da funkcionira jeste – »stabilnost« koju ne smije da uznemirava nikakva nestašna i pulsirajuća demokracija. Rezultat je zatvori oči, sakrij, ne popravljaj ništa ako će to otvoriti stare probleme ili stvoriti nove uz nervozu, štiti one koji se svega ovoga pridržavaju, a priču bez pogovora proglašavaj uspješnom na putu prema EU.

Naravno, teško je povjerovati kako iole normalniji ljudi u evropskoj krovnoj administraciji ne vide sve ovo, pa možda o tome pomalo i razmišljaju. Muka je u pomisli da se kao rezultat takvih razmišljanja očigledno nametnuo zaključak kako je sahranjivanje elementarnih evropskih pa i šire demokratskih vrijednosti važnije i produktivnije od »unemiravanja« vlastodržaca koji se sadistički rugaju demokraciji i tim vrijednostima, a za uzvrat kao milost »Evropi« poklanjaju stabilnost koju oni, eto ako odluče, sutra mogu zamijeniti za novo pucanje.

Na takozvanom Zapadnom Balkanu – u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i Srbiji danas živi oko 18 miliona stanovnika. To je manje nego u Rumuniji, balkanskoj zemlji koja je u Evropskoj Uniji. Neke vjerodostojne statistike kažu, da tih 18 miliona ljudi privređuje manje nego sama Slovačka čiji je bruto-nacionalni dohodak po glavi stanovnika tri puta veći nego u ovih šest zemalja. Da li je to doista snaga u ime koje treba žrtvovati vrijednosti i principe. I da li se baš mora. Zar nema alternative ucjenjivačima.

Tačno je da je pomenutih šest država »napadnuto« interesima Rusije, Turske, u novije vrijeme i Saudijske Arabije pa i Kine. Povodom te činjenice mudraci u Uniji su se zabrinuli skoro isključivo time kako se odbraniti od vanjskog svijeta zatvaranjima, žicama, koridorima itd. Pri tome kao da malo kome pada na pamet da bi poniženi i pokradeni ljudi s ovih prostora vjerovatno snažnije stali uz bok Unije i njenih vrijednosti i interesa i manje bacali poglede na Rusiju, Tursku ili Saudiju kada bi bili doista tretirani onako i onoliko koliko bi im to omogućavale istinske demokratske vrijednosti i standard postignuti radom, znanjem, ljudskim pravima i slobodama, umjesto što im sve to kradu lokalne lukave siledžije u kojima briselska administracija vidi čuvare lažnog mira.

U zanosu potrage za »stabilnošću« Evropa je, recimo, dekomponirana unutrašnjom krizom, Brexitom, »plinskim« pritiskom Amerike, izbjeglicama, ofanzivom desnih populista do neofašista, pronašla svog novog »lidera« za Zapadni Balkan – u Vučiću. Gledano izvana, i ima logike koja odvajkada vlada u doktrini što ju je kreirala još poodavno imperijalna Velika Britanija: među plemenima u zoni tvog interesa, najvažniji ti je partner koji je najveći i najjači. Samo korak dalje u ovome konceptu, jeste ovo što imamo, čuvaj i pripazi najveće i najjače. Dobro, Vučić je to shvatio kao i drugi pojedinačno najjači među malima, pa odigravaju igru koja prolazi. Ali, ono što jeste važnija tema sadržano je u pitanju: kako je moguće misliti, u zajednici sazdanoj na vrijednostima na kojima je nastala EU, da na žrtvovanju demokracije, ignoriranju pa i nepostojanju institucija pravne države, prava opozicije, medija i svega onoga što su elementi građanske slobode, može da se obezbjeđuje dugoročna stabilnost i osposobljava bilo koje novo društvo za Uniju.

Neko je, recimo, ustanovio kako je u Srbiji (nije bitno drugačije ni i u većini drugih država tzv. Zapadnog Balkana), samo oko trideset posto stanovnika ubijeđeno da je demokracija najbolja forma vladavine. Eto opravdanja, ali i plodova »stabilokracije«, nelegalizirane ali realizirane floskule koja trampi demokraciju za navodno obezbjeđivanje EU interesa koji se moraju očuvati na Balkanu. Otud i jadne odluke prema kojima je evidentno povlačenje kočnica i u suportu organizacijama civilnog društva, nevladinim organizacijama i pokretima koji uznemiruju vladare od kojih ovisi »stabilnost«. Jer njih se ne smije uznemiravati ni njihove odluke propitivati. Tamo gdje se mora nešto učiniti radi »demokratske javnosti«, intervencije se zasnivaju na ispraznim priopćenjima, kominikeima i zamjerkama bez ikakvog smisla i snage.

U međuvremenu dva centralna elementa na kojima se bazirala budućnost regiona, ispuhala su se kao balon. Perspektiva članstva u EU doživljava krah. On je logično pročitan izvan Evrope kao poziv za ubacivanje u igru pomenutih »alternativaca«. Uz to, Amerikanci koji su imali interesa da se bave Balkanom dok im je trebalo, svoje planove su uglavnom realizirali: približili Kosovo cilju, zaustavili pucanje, ali ne i sukob u Bosni, zatvorili Rusima prilaz Jadranu u Crnoj Gori kroz odjednom NATO, sada utrpavaju južnoj Evropi i preko NLG-a u Hrvatskoj (uz Poljsku) svoj skuplji plin iz škriljaca, umjesto tečnog ruskog plina...Ostaje još da »tri mora« razdvoje dva golema povijesna carstva, rusko i njemačko, pa da sve bude kako istorijski anglo-američki interesi traže.

A Zapadni Balkan ? To će tavoriti temeljem »stabilokracije«, na račun demokracije i velike vrijednosti sloboda. To je mnogo više od šprdanja. Frustrirana raja na Balkanu to već savršeno dobro zna.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka