Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Balkanski ambasador

kolumna Prijetnja za Netanyahua

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 24. travanj 2016. u 11:19 2016-04-24T11:19:03+02:00

Kako se približava dan odlaska Baracka Obame, počinju unaokolo razne špekulacije o tome šta može biti što do sada nije bilo u američkoj politici prema svijetu. Naravno, mnogi će kazati, s pravom, da nije predsjednik SAD taj koji svojim individualnim gabaritima temeljno određuje ili mijenja filozofiju i glavne ciljeve države. Dugoročni interesi pa i način njihovog dosezanja uglavnom su poznati i davno zakovani na drugim mjestima. Unutar te »filozofije«, naravno, postoje i mehanizmi na koje je moguće u određenoj mjeri utjecati, ili ih manje ili više uspješno koristiti, kako bi konačni legat predsjednika ostao u istoriji države upisan manjim ili većim slovima.

U vrhu liste američkih vanjskopolitičkih konstanti, pa i više od toga, jeste odnos prema Izraelu. Iz mnogih, manje ili više poznatih razloga. Taj je odnos zakovan institucionalno i teško ga predsjednik SAD-a, kao i premijer Izraela, mogu radikalno izmijeniti. Odnosi Obame i Natanyahua od 2009. do danas pokazuju, ipak, i nešto novo.Vidno oslabljena sinergija dvojice lidera na tim mjestima, i njihove različite političke optike spram tzv. palestinsko – izraelskog pitanja mogu da dovedu u sumnju tu mantru o nepromjenjivosti »povijesne ljubavi«. Pad uzajamnog respekta, prepoznatljiv još od priprema obojice za dolazak na čelo svojih država, evo do pred završno polugodište Obaminog mandata, može lako kulminirati u momentu kada se svima bude činilo da je sve gotovo i da se tu više nema šta još pokvariti. Ali, mnogo je signala da itekako može.

Ima više razloga za ovakvo osjećanje. I unutar obje države, i u kolopletu svjetske i regionalne situacije u kojoj narednih mjeseci mnogo toga teško može ostati onako kako je bilo decenijama prije. Crne slutnje su posebno u Netanyahuovim radikaliziranim provokacijama kod kuće, ali i spram Bijele kuće i posebno Evrope. Da se ne zaboravi, i u činjenici da bi Obamin šutljivi odlazak – uz prihvaćeni poraz vlastitih planova s početka mandata u vezi sa Palestinom – bio apsolutno poguban za dužu uspomenu na njega u međunarodnoj povijesti. Bez obzira i na važne poteze s Iranom i Kubom.

Kraj godine, precizno mjesec decembar, za Izrael i Palestinu sudbonosni su dani u kojima je u prošlosti mnogo toga učinjeno. Od obzanjivanja Balfurove deklaracije, odluke UN o podjeli Palestine, priznavanja PLO-a na međunarodnoj sceni, priznavanja Izraela od strane PLO-a, pa do Reganove odluke o priznanju PLO-a kao partnera u mirovnim pregovorima s Izraelom. Ima toga još, ali je i ovo dovoljno za vjerovanje kako je taj mjesec neobično znakovit za cijelu priču o Izraelu i Palestini.

Barack Obama je svoj odnos prema svemu ovome javno odredio na početku mandata 2009. godine, u više nego obećavajućem govoru na Univerzitetu u Kairu. Garantirajući da neće napustiti njihovog najvažnijeg partnera Izrael, jasno je iskazao uvjerenje da ni za koga tamo nema sreće mimo Palestine kao suverene države unutar granica prije 1967. godine. Njegovi tadašnji pogledi spram Izraela zasnivali su se na bliskosti s liberalnim krugovima jevreja Čikaga i stavovima autora poput Davida Grossmana i Amosa Oza, te perjanice New York Timesa Thomasa Friedmana. Za razliku od njih, Netanyhu je iz najtvrđe škole izraelskih »jastrebova«. U političkom »opusu« on je otišao i dalje nego mnogi njegovi prethodnici – svojim postupcima i izjavama direktno vrijeđajući i predsjednika SAD. Na političkom terenu otvorenim replikama da »Palestina neće dobiti državu dok je on premijer«, a na ličnom, dolaskom u Washington da se obrati Kongresu i mimo jasne poruke Bijele kuće da nije dobrodošao.

Indirektno, ali u diplomaciji sasvim jasno, otvorena uvreda je bila i odnos prema potpredsjedniku SAD-a Joe Bidenu 2010. godine u Jeruzalemu. Izaslanik Obamin tada je na sastanku prenio članovima Kneseta sasvim eksplicitno neslaganje s namjerom Netayahua da odobri izgradnju novih naselja na okupiranim teritorijama Palestine. U popodnevnoj pauzi između tog sastanka i svečane večere u Bidenovu čast, Netanyahuov kabinet je donio odluku o izgradnji tih naselja! Obama i Biden progutali su tu ponižavajuću gorku pilulu ali, stvar nije zaboravljena.

Bez obzira na dubinski karakter i smisao odnosa između Amerike i Izraela kao i sve mehanizme osiguranja tih odnosa, prije svega u Washingtonu, naivno bi bilo vjerovati da bilo kakvi sentimenti, odnos prema ogromnoj tragediji jevreja u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, ili značaj moćnog lobiranja i utjecaja na unutrašnju i vanjsku politiku SAD mogu anulirati vječiti temelj ove politike. A on je prije svega interes, naravno na prvom mjestu većih i jačih.

U svakoj racionalnoj analizi pokazat će se da je jedina istinski slaba tačka izraelskih lidera u odnosu na veze sa SAD-om, mogući momenat u kojem će Washington procijeniti da »neko i nešto« tamo u Izraelu, šteti američkom interesu. Danas je podosta signala koji govore da Netanyahu (ne Izrael kao država), u mnogo čemu postaje neprijatni kamičak u cipeli Amerike.

Izraelski premijer dobro zna da u »redovnim okolnostima« taj kamičak mora postati izrazito veći i bolniji da bi se isprovocirao radikalniji pokušaj mijenjanja odnosa. Mnogo je onih u sistemu SAD-a koji niti mogu nti žele da diraju u postojeći odnos konstituiran do mita. Skoro pa da nema te sile koja bi natjerala većinu kongresmena, senatora i drugih moćnika, bankarskih, korporacijskih i inih da krenu uznos američko-izraelskoj simbiozi. »Izdaja« mora uključivati i direktno zadiranje u geostrateške interese Amerike, onako kako ih je definirala vladajuća ekipa u SAD sa Obamom na čelu. A Netanyahu jeste zašao na teren ometanja normalizacije odnosa sa Iranom, opstruira smirivanje Bliskog istoka i Sirije što je u očiglednom dosluhu Obame sa Putinom, sve do približavanja Erdoanu koji je od Washingtona sve dalje. Uznemirujući i provocirajući potez Netanyahu je povukao i sazivajući sjednicu kabineta na sirijskom Golanu, hladno izjavivši da su okupirane teritorije, uključujući i 1200 kvadratnih kilometara Golana, »zauvijek aneksirane«. Iznenađujuće, odgovor otužno »fleksibilne« evropske diplomacije u vezi s ovim je bio da »EU ne priznaje nikakvu promjenu granica mimo onih prije 1967. dok se ne postigne konačni sporazum...«

Uoči završne faze svog mandata Obama se, izgleda, priprema za svojevrsni »odgovor« iritantnim provokacijama Netanyhua prema Bijeloj kući. Kroz minulih sedam godina premijera Izraela ponijelo je što je s dosta sigurnosti računao na činjenicu da je tačno ono što je poodavno, na vrhuncu svoje moći, izjavio Ariel Sharon: »Amerikanci moraju znati da smo od njih utjecajniji i u – Americi!«

U pripremi za završni potez prema Netanyahuu koji doista može biti donekle motiviran i ličnom potrebom za očuvanje obraza, ali i želje da se obećanja iz Kaira baš ne izvrgnu u potpuni poraz, Obama je najavio bitku. Ponovo je u vatru poslao Bidena, također silno motiviranog da bar neutralizira uvredu doživljenu više puta od Izraela, a posebno u Jeruzalemu 2010. godine. Ma koliko Biden sebe javno deklarirao kao cionistu. Njegov sastanak minulog ponedjeljka s predstavnicima moćne jevrejske lobističke organizacije »J Street« u Washingtonu ostaje upamćen kao rijedak i po tonu i po sadržaju upozorenja – Izraelu. Ali i kao slutnja šta Obama može uraditi ako se Netanyahu ogluši na ta upozrenja, ili odreagira prkosno i »kontraški« kako mu se očigledno do sada jako sviđalo.

Ukratko, Biden je uz ostalo jasno poručio da svojom politikom Netanyahu izaziva velike frustracije, a zemlju približava opasnoj realnosti koja se naziva »jedna država«, umjesto suverene i nezavisne - dvije. Ta jedna, upozorio je Biden, neće biti ni jevrejska ni demokratska, kako je zapisano u vrijeme kada su se snovi o budućem Izraelu pretvarali u zbilju. Neće biti jevrejska jer će demografija u državi jevreja i Palestinaca prevagnuti vrlo brzo na stranu ovih drugih. A neće biti demokratska – što već sada de facto ne može biti jer drži pod okupacijom drugi narod i silom mu onemogućava uživanje bezbroj puta potvrđivanih prava. Uz ove dvije komponente, posebno, nema ni mira ni sigurnosti u takvoj državi.

Logično je pitanje, šta ako zahtjev da se stvari ovako rješavaju, dođe pred Kongres u Washingtonu. Očekivano je da će tamo, kao uvijek, i Republikanci i mnogi Demokrati podržati Netanyahua. No, tajna cijele priče jeste u tome. Obama može realizirati svoje zahtjeve, a da Kongres tu neće moći ništa preglasavanjima. U danima nakon izbora novog Predsjednika (novembar) i njegove inauguracije (januar), Obama je predsjednik sa svim ovlaštenjima, i bez straha od reakcije Kongresa na ono što može da učini. Znači da realizira najveću noćnu moru Netanyahua: Da se uzdrži od veta u Vijeću sigurnosti UN-a kada se bude glasalo o priznavanju Palestinu u granicama od prije '67. Ili o zabrani dalje izgradnje naselja na okupiranim teritorijama.

Nakon ovih rezolucija, ma kako UN bile danas tužno sterilne, puno toga neće biti isto ni za Palestinu, ni za Netanyahua. Ironija bi u takvom slučaju bila potpuna. Ono što nije moglo da se riješi temeljem istine, poretka, rezolucijama, konferencijama i principima, eto može nečim što je zapravo svojevrsno lukavstvo zasnovano na zakonu, ali smišljenom iz drugih razloga. Ovu istu »prazninu« je, da se ne zaboravi, 1988. godine iskoristio i tada odlazeći Ronald Regan, odlučujući da uradi ono što mu u redovnom postupku kod kuće ne bi dali. Priznao je PLO kao legitimnog pregovarača s Izraelom u tzv. mirovnom procesu koji je do sada ostao – proces ničega.

Tako su i Regan i Obama uspjeli da se kroz sistem približe pravdi za koju nisu mogli da nađu prostora – u sistemu! Naravno, ako Obama ovo bude htio. Preko Bidena je poručio da hoće. Sačekajmo zimu njegovog odlaska. Narednog proljeća tog prostora ponovo zadugo neće biti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka