Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 3
Sutra: 11° 11° 3
16. studenoga 2018.
Prijem za praznik poraza
Prijem za praznik poraza
Autor:
Objavljeno: 25. studeni 2017. u 22:23 2017-11-25T22:23:00+01:00

Haški sud nije donio ni pomirenje ni smiraj, a kamo li okretanje budućnosti. Naprosto zato što bolja budućnost nije politički projekt glavešina u BiH. I ne samo njih

Danas je za neke u Bosni i Hercegovini Dan državnosti BiH. Za neke nije. Onima kojima jeste, tako je temeljem Zakona. Oni kojima nije, taj zakon nemaju. Poodavno već postoje i oni koji Zakon imaju, ali neće da priznaju njegov osnov – postojanje bh državnosti. Priznaju jedino da se taj dan ne radi.

Tog 25. novembra 1943. godine, prije 74 godine, u Mrkonjić Gradu je održano prvo zasjedanje Antifašističkog Vijeća narodnog oslobođenja BiH. Odlučeno je da nastaje narodna BiH. Potvrđeno je i napisano ono što je ušlo u istoriju, nekima trajno, nekima samo za neko vrijeme, a nekima za nikada: »...Narodi hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude slobodna zemlja, zbratimljena Bosna i Hercegovina...« Onda je došla pobjeda nad okupatorima i domaćim izdajicama, a taj 25. je u BiH, uz jugoslovenski 29. novembar, bio neupitni praznik za sve, ma kako se ko osjećao. Neka drugačija osjećanja su se krila u očekivanju novih vremena.

Pola stoljeća kasnije Jugoslavije se raspala i mnogi praznici su otišli u istoriju. Posebno Dan Republike. Ni skrivanja više nije bilo. I mnogi dotadašnji »Jugosloveni« pronašli su se kao bivše žrtve sile što ih je tjerala da slave ono što mrze. Oni koji nisu tako mislili mogli su da kažu šta hoće, ali bez ikakvog efekta.

Bosna i Hercegovina »dinamično se razvijala« u vezi sa tim. Jedno vrijeme bio je i Zakon o proglašenju 25. novembra, Dana državnosti Republike Bosne i Hercegovine. Prema Službenom listu broj 9/95. Dakle, one BiH s tri »i«, umjesto tri »ni«. I opet da toga dana niko ne radi. Čak i ako praznik padne u nedjelju, nerad se prebacuje na ponedjeljak, kao u najsretnijim vremenima (za neke). U zbilji, ionako se već generalno prestalo raditi jer samo što nisu pristigle one obećane »zlatne kašike«.

Ovaj »dinamizam u razvoju«, uglavnom unazad, išao je dalje. Prvo, BiH je ubrzo prestala biti Republika. Oduzelo joj taj opasan i za neke uznemirujući atribut. Ta gola država postala je mnogo manje cijela, a mnogo više – iz dva dijela. Dijelovi su se zvali entiteti. Jedan s pogrešnim prefiksom, »Federacija BiH«, iako je riječ samo o polovici države. A drugi s preciznom odrednicom, »Republika Srpska«. Inozemni tvorci ove mudrosti kazali su da to nema veze s odlukom da su »oba entiteta multietnička« (sic!). Potom u Republici Srpskoj odlučuju demokratski, kako bi drugačije, da ne priznaju onaj Mrkonjić i ZAVNOBiH iz '43. kao povod za državotvornost. Tako ni za Dan državnosti. Nema veze ni što je legendarni Mrkonjić ucrtan u »multietničku« nacionalnu Republiku Srpsku. Ta pripadanja trgovana su u mjestu Dayton, vazduhoplovna baza, USA. U »Srpskoj«, kako se najrađe zovu, najviše vole vojničku izvornost. Naravno, mimo one '43.

U daljem dinamičnom napretku raspada BiH termin »država«, kao odrednica za cijelu BiH, polako ali sigurno odumire kao što odumire i pridjev »cijela«. Smisao ta dva pojma polako, ali sigurno prebacuje se na entitet. U početku samo u Republici Srpskoj, a minulih godina i u mahom južnim dijelovima Federacije BiH. Taj teren (još) nije formalno ucrtan u geografske karte, ali samo slijepci i zaostali u lokalnom političkom razvoju ne vide na šta se ta zbilja odnosi. Umjesto ZAVNOBiH-a, Republika Srpska kao dan svoje »državnosti« priznaje, obilježava i ne radi 21. novembra. Tada je, prije 22 godine, potpisan Daytonski sporazum. Četiri dana kasnije, i ovog 25. novembra, znakovito se ignorira Dan državnosti u drugom dijelu BiH. Dodik doduše uz rijetko i tiho mrmljanje Bosne i Hercegovine insistira na pridjevu »ovakva«. Ovaj dodatak služi samo za lažno prezentiranje pred ljutim, ali pravednim čimbenicima tzv. međunarodne zajednice. Da se ne sekiraju previše. Eto, u Federaciji BiH oni što bi trebalo da rade danas, u subotu, neće raditi. Treba li kazati da državne institucije svakako ne rade subotom, a oni što rade kod privatnika dirinče uglavnom na crno svaki dan.

Evolucija BiH i posebno njenih entiteta, međutim, praznički ne miruje. Ovo s 25. novembrom kao Danom državnosti i nerada u Federaciji BiH, dijelu BiH, te s neradom 21. novembra, danom Daytona u RS, nastavlja se iza zavjese. Pod Federacijom BiH se donedavno podrazumijevala kobajagi multinacionalna zajednica svih, kako veli Dayton, a zapravo samo većinskih Bošnjaka i manjinskih Hrvata. Političkim liderima HDZ-a u nejednakopravnih Hrvata u BiH odavno se počeo sviđati Dodikov recept: bolje je u Bosni imati temeljno »dva dijela« nego da je »Bosna cijela«. To je, jasno, samo prelazna faza do dana kada će skroz odvojena dva, preći u cijela odvojena tri.

U (r)evoluciji o 25. novembru, važna je nova epizoda: sve do ove godine Dan državosti BiH, zapisan i obilježavan kao praznik BiH u pola države, okupljao je na svečanom prijemu u Sarajevu viđenije predstavnike političkog, privrednog, kulturnog i drugih života Federacije. Dakle, većine Bošnjaka i Hrvata uz pokojeg Srbina i nekoga ko još nije »konstitutivni« pa se vodi kao »ostali«. Ove godine, tvrdeći da je uvrijeđen što je kolega Izetbegović iz Predsjedništva BiH sam odlučio (Ivanića se to svakako ne tiče jer njemu nije praznik) da svečani prijem povodom 25. novembra bude baš toga dana, a ne koji dan prije ili poslije, Čović odbija da učestvuje u obilježavanju onoga što je do sada obilježavao. Za njega i njegove, naravno, danas praznika nema, jer iz nekih razloga nije na prijem mogao doći danas, a Izetbegović nije htio pomjeriti datum fešte na dan kada praznik nije.

Komplicirano? Bože sačuvaj! Ništa u BiH nije komplicirano, samo ako se prihvati osnovna činjenica: sve je ovdje ciljano mimo logike i pameti, mudrosti i želje da se muka rješava a ne dalje umnožava, iza leđa...Poraz proistekao iz toga postao je veliki. Većina se na to se navikla kao da je normalno.

A šta je normalno, evo vidimo i prije današnjeg dana, prije nepostojećeg praznika državnosti, na prijemu na kojem predstavnika polovice države nema jer ne priznaju ni državu pa tako ni njene praznike, a polovica druge polovice neće da dođe na ono što kao priznaje, ali de facto ne priznaje, jer se praznuje na praznik, a ne nekog drugog dana. O čemu je odlučivao jedan, mimo drugog od tri člana Predsjedništva. Trećeg se i nije ticalo.

Sve se ovo dešava u državi u čijoj samo jednoj polovici, Federaciji BiH, ima 142 ministra, 142 sekretara ministarstava, tri stotine pomoćnika ministara, preko 300 savjetnika ministara, 11 premijera, nekoliko stotina odlično plaćenih skupštinskih zastupnika, a skupštine imaju više od hiljadu plaćenih komisija i odbora uz još 35 nebudžetskih fondova itd. itd... Kako to slaviti kao Državu. Za sada je najlakše ukinuti slavlje. Onda će lakše biti i s podjelom države – na tri dijela. I biti na evropskom putu.

No, suštinski i ozbiljniji osnov za doista dramatična pitanja o budućnosti »državnosti« je isplivao evo samo koji sat nakon saopštavanja presude Ratku Mladiću u Den Haagu. Kako tu izgleda »država«? Na jednoj strani je lavina reakcija onih koji presuđenom po deset od jedanaest tačaka teške optužnice, uključujući i za genocid, uzvikuju po RS-u kako zločinac ostaje za njih legenda, heroj, mučenik, »orao kojeg ste nam uzeli, ali je gnijezdo ostalo«, »heroj koji je ušao u srpske pjesme a to je naše najjače oružje...« Predsjednik Republike Srpske za kojeg kažu da će se kandidovati i za člana Predsjedništva BiH »da bi to tamo rasturao« veli hladno da je »za Mladića odavno rezervisano mjesto heroja...« Mogo je gradova i sela što su se zbog osuđenog »heroja« digli na noge. Na drugoj strani su porodice žrtava iz šest općina povodom kojih nije prošla optužnica za genocid. Potpuno su istraumatizirani tim povodom i od njih bi traženje razumijevanja i zadovoljštine povodom kazne bilo iluzorno. Od sada pa do vječnosti...Iz Banjaluke kažu da Dodiku stižu i prijetnje u kojima navodno stoji da »Srbe treba istrijebiti...« U takvoj atmosferi nestvarno zvuče riječi Izetbegovića: »Presuda Mladiću, kukavici, može garantovati bolju budućnost...« Kome?

Na kraju svega puno je glasova prema kojima Haški tribunal, nažalost, nije ispunio svoju osnovnu funkciju – nije donio ni pomirenje ni smiraj, a kamo li okretanje budućnosti. Naprosto zato što bolja budućnost nije politički projekt glavešina u BiH. I ne samo njih. Ne zato što ne znaju, već zato što neće. Jer dobro u miru su prijetnja agresivnim i bolesnim ambicijama, političkoj i svakoj drugoj nezajažljivosti. Gdje je tu država i šta je državotvornost ? Iluzija svedena na svečani prijem kobajagi prave države. U zbilji, oni što su tamo došli prave se ludi. To ludilo, polako zahvata i narod.

Oni koji na ovo ne pristaju, ili su već otišli, ili se pakuju za odlazak. Istinski poraz je doista pobijedio.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka