Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 3
Sutra: 7° 7° 3
18. studenoga 2018.
BALKANSKI AMBASADOR Zlatka Dizdarevića

kolumna Pojma mi nemamo

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 1. srpanj 2018. u 20:52 2018-07-01T20:52:00+02:00

Minule sedmice imao sam, činilo se, rutinsku priliku da učestvujem u projektu kakvih je sve više uoči izbora na prostorima »zapadnog Balkana«, vazda zanimljivog područja za sijaset svjetskih organizacija i NGO-a. Svi oni imaju more svojih »specijalista« za nas i sličnu političko-demokratsku nedonoščad unaokolo, po svijetu. Dobro njima i njihovim projektima, korisno izvođačima radova, a ponekad zanimljivo i onima koji su svojevrsni pokusni kunići u »radionicama« od pomoći. »Svi smo tu dobri...« kazao bi jedan politički veteran iz moje generacije, sav udenut u dobru volju, iskustvo i »rad na terenu«.

Iskreno, nisam do sada imao puno prilika da se priključujem nekom od tih projekata, uglavnom iz sasvim praktičnih razloga. Bavio sam se i bavim se drugim poslovima koji su me često vodili okolo po svijetu. Životno iskustvo, pojednostavljeno kazano, određeno je novinarstvom i ipak prevashodno vanjskom politikom. Dramatična domaća realnost, nažlost, sada prevladava iz razloga jasnih svakome ko je odrastao u okolnostima elementarne društvene i političke logike.
Sve ovo pišem evo već nekoliko dana pritisnut djelomičnim prisustvom – činilo se rutinskim – u pomenutim projektima. Storija je, inače, organizirana pod kapom i uz novce povelike i poznate njemačke organizacije. U pitanju je standardna i rutinska djelatnost ovakvih organizacija pa ih nije neophodno imenovati. Naziv projekta je »Građani zahtijevaju odgovore«. Smisao je, lijepo i pozitivno zamišljeno, da se u osam gradova (to se zove »projektna zajednica«) u BiH, na dosta neformalnom skupu i na neformalnom mjestu okupe takozvani obični građani, lokalci, mimo funkcija, pozicija, stranaka itd. i da ih se isprovocira da progovore o svojim (ne)realiziranim potrebama u zajednici u kojoj žive. Šta zamjeraju, predlažu, o čemu razmišljaju i razgovaraju sasvim lično, izvan okvira koje su ciljano ili čak i nesvjesno (sic!) nametnule svekolike životne realnosti. A i da se vidi koliko im je »participiranje u donošenju odluka« i kakvi su »kanali komunikacija prema izabranim zvaničnicima« u svakodnevnoj realnosti. Operativni izvođač projekta je mala, pomalo atipična organizacije mladih ljudi, entuzijasta čija je namjera da ne ostanu samo na onome špto čuju i vide, već i da pomognu da se ta realnost predstavi javnosti.
Ispravno su slutili da valja ići tamo gdje je realnost drugačija od onoga čime nam glave pune uništeni, skrajnuti, ciljano frizirani a zapravo dekomponovani i nemoćni meinstream mediji, na tragu lokalnih politika i njihovih donatora.

Bili smo zajedno u Goraždu i Mostaru. U danima prije toga oni i u Livnu i Drvaru. Ovih dana nastavili su u drugim gradovima, Foči, Kiseljaku, Srebreniku... Završit će sa Sarajevom. Priče iz pomenutih gradova posjećenih do sada, svaka na svoj formalno različit način, de facto su po osnovnom iste. A prvi utisak nas, promatrača sa strane, posebno iz Sarajeva jeste da pojma nemamo o tome šta se doista dešava u gradovima koji su srce i duša postratne Bosne i Hercegovine. Kao što ni oni nemaju pojma šta se doista dešava u ostalim gradovima kobajagi iste države. Jer ta je tvorevina potpuno uništena iznutra, rascjepkana do potpunog gubljenja zajedničke supstance gdje je svaki ćošak potpuna nepoznanica onom drugom, a nekadašnje linije spajanja su naprosto nestale, očigledno ciljano uništavanje i potirane. Pojam zajedničkog, posebno u polovici koja se zove Federacija BiH, kategorija je davno prošlog vremena. I u mentalnom i interesnom smislu. Kod nekih je ostalo od toga samo sjećanje. Pristigla je nova generacija od koje se ciljano i programski sakriva sve ono temeljem čega smo nekada bili zajedno. I interpretira u skladu sa novim ideologijama i lopovskim ciljevima.

Zaključak koji se prevashodno dobija u ovim susretima jeste da je svako, zapravo, potpuno zakovan svojim sudbinama koje određuje apsolutno sve drugo, samo ne istinski interes građana i ono od čega se živi. Ciljani projekt apsolutne podjele svega što diriguje svakodnevnim životom dovršen je i upakiran u svekoliki korupcionaški interes lokalnih vlasti. Njihovo djelovanje je, zapravo, najbliže iživljavaju nad nemoćnim lokalnim stanovnicima. Kriminal je umotan u ekskluzivno patriotski, nacionalni i vjerski interes koji je alibi za lopovluk svaje vrste. Slika o svemu tome svedena je na interpretaciju profesionalno uništenih i naknadno kupljenih lokalnih medija, svedenih na egzistencijalnu milost lokalnih vlasti i preživljavanje od mrvica koje im daju tamošnje firme životno povezane sa mahalskom oligarhijom. Tamo gdje takvih firmi ima. Pojedinci, uglavnom novinarski veterani stasali u drugim vremenima i na drugačijim novinarskim uvjerenjima opstaju poput Don Kihota. Za ponekog od šutljivih i poraženih nostalgičara oni su heroji, za većinu oportunistički savijene kičme tek su »budale« što jurišaju na vjetrenjače.
Nimalo nebitno, jasno je da je svaka nekada postojeća komunikacija između »građanina« (termin još malo pa zabranjen u županijama pod HDZ-om) i »vlasti« pobrisana je. Ono što je nekada bila, recimo, mjesna zajednica sa svojim zadaćama u artikuliranju svakodnevnih potreba stanovnika, eventualno još ponegdje tavori na papiru. Uglavnom jedna od tri pobjedničke političke stranke u svakom mjestu – po snazi odgovarajuća opranom i »humano« etnički očišćenom terenu – logistika je vladajućoj lokalnoj oligarhiji. I to tako bespogovorno funkcionira u gradovima poput Livna, Goražda, Foče, Kiseljaka, i posebno Mostara kao priče za sebe. Ovaj nekada istinski grad, danas je podijeljen na apsolutno svaki način na dva dijela koja kao da se, u elementarnom životnom smislu, ni u putu nisu srela...

Tamo su i u izgradnji gradskog kolektora, recimo, profili cijevi različite i neuklopljive da se Šveđani koji su finansirali projekt hvataju za glave u nevjerici. Ne toliko što niko više ne zna gdje su silni novci koje su dali za projekt, koliko pred ludilom građevinskog i svakog drugog haosa proisteklog iz raznih lopovluka pomnoženih sa dva. Kako se sve trpa u privatne etnički čiste džepove na dva kolosijeka, priča je mostarskih građana za nevjerovanje. Od »sitnica« poput privatnih naplaćivanja egzekucija pasa lutalica mecima iz pištolja, do nepostojeće deponije za smeće pa i decenijama odlaganog hemijskog otpada, do dvostruko i uredno »knjiženih« i naplaćenih PDV-a u tzv. javnom sektoru...
Sve to, kada i ako izbije na vidjelo, ne može u raspravu jer, eto, »nema gradskog vijeća«, ali će ga biti ako ovo i ako ono, pa tako evo deset godina...Šta ćemo, mi bi ali ne da viša sila. Puta ili podijeljena na dva, kako se kome sviđa. Satraše se u toj priči da kobajagi pomognu i EU, Amerika, ambasade, svjetski forumi itd. A izbora za Gradsko vijeće Mostara nema evo deset godina. Jedina vlast je gradonačelnik, isti naravno deceniju.

U percepciji javnosti o Mostaru izvan Mostara jedino što je stalno pod nosom jeste ta groteskna igra o navodnoj »nemogućnosti« tamošnjih vlasti da se slože o tome kako će i šta će sa tom zajedničkom gradskom upravom. A samo jedan ozbiljniji susret sa tamošnjim građanima što su koliko-toliko ostali normalni kazuje o razmjerama ogromne prevare. »Oni« su se odavno složili da se formalno neće složiti jer je time zadovoljen osnovni korupcijski cilj: Uzeti, podijeliti i onemogućiti mehanizme kontrole. I opet, šta da se radi kad nema gradskog vijeća, nema dogovora, istekli rokovi, evo opet raspisani izbori bez nas, a mi zakasnili...

Priča sa Drvarom, recimo, čisti je horor na drugi način. Grad nekada dominantno naseljen srpskim stanovnicima što i nije bio bog zna kako važan podatak u onim vremenima, danas, kažu momci i cure što su ga sada obišli, naprosto umire u jadu i bijedi. Za tamošnje preostale Srbe koji su većina u tri od šest općina ove najveće županije u BiH (Drvar, Bosansko Grahovo i Glamoč), drama je polako, ali sigurno stvorena frustracijom što po Daytonu nisu pripali Republici Srpskoj već Federaciji. I zato su »poraženi«. U istoj toj županiji u preostale tri općine, Livnu, Kupresu i Tomislavgradu, većina su Hrvati...Sa svim što apsolutna većina sa sobom nosi, za sebe i protiv svih ostalih. Politika, napumpavane strasti, daytonski koncept i proizvodnja siromaštva učinili su svoje. Pola županije okrenuto je zato Dodiku u drugom entitetu. A oni odavno već kao država. Druga polovica Čoviću koji već zagovara i inozemna predstavništva »njegovih« županija na tragu »nejednakopravnosti« njegovih u BiH...Milina za suživot.

Na sličan način samo kroz drugačije mehanizme svoj život izvan bilo kakvog »državnog« prostora i vremena živi i Goražde. Tamo etničke traume podjeljenosti nisu na prvom mjestu. Vladanje bez pritiska »konkurencije« stvara privid uspješnosti. U realnosti, voda se ne pije iz česmi, ni jedna kuća u gradu nema grijanje pa se posječe sve što raste unaokolo kako bi se na drvetu ogrijali, za djecu ni približno jaslica i mjesta u obdaništu. Zaposleni u dvije privatne firme na ucjenjivački niskim platama. Ko hoće bujrum, ko neće zbogom. Imalo Goražde sa dvadesetak hiljada stanovnika čak »međunarodni univerzitet«. Obećali im Turci pa zavlačili i slagali. Diplome stečene u par obećavanih godina – danas nevažeće. Ali, neka nama brata Erdogana!.
Sve ovo tek kao usputni promil realnosti ide uz svakodnevno nakićene, prevarantske priče o »uspješnom reformskom BiH putu ka Evropi«. Pojma mi, zapravo, nemamo u kakvoj državi živimo, čija je ona, kome služi i ko na njoj kapitalizira. A »lideri« još ljuti što ih se uznemirava nepoštivanjem njihovih uspjeha. Nadajući se da će i oni što pristižu biološki okrenuti budućnosti sreću potražiti negdje daleko. Da ovdje ne smetaju usrećiteljima što računaju da će ponovo biti »legalno izabrani«. Naravno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka