Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 6
Sutra: 6° 6° 6
19. prosinca 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Planeta u ritmu cajki

Snimio Silvano JEŽINA
Snimio Silvano JEŽINA
Autor:
Objavljeno: 19. lipanj 2016. u 10:18 2016-06-19T10:18:31+02:00

Klinci što su netolerantni i što ne vole knjigu ni jazz, ni kazalište a vole cajke, nisu sami odabrali život u kojem su im mjerila ova što jesu. Univerzum sazdan na sahrani sad već zaboravljanog sistema vrijednosti uglavnom se čak i nesvjesno prihvata

Prije neki dan moj drug Zlatko Gall napisao je odličan tekst u »Slobodnoj Dalmaciji«, objavljen na stranicama Mozaika pod naslovom »Zašto je Dalmacija u ritmu cajki?« Stari vuk iz onih novinarskih vremena. Umije on to na svoj način, mudro.

Sve je kao kultura, u cehovskom smislu, a onda priča otkliže mnogo dalje, do onoga što je uopšte sadržaj naših života unaokolo. U ovom slučaju, povodom samog naslova, proradio mi je čitalački čip isprovociran  baš tim »unaokolo«.

Pomislio sam na prvu loptu, dragi moj imenjače, nije samo u Dalmaciji, pa čitava je planeta u ritmu cajki. Naravno, svekolikih, mentalnih, duhovnih, kulturoloških cjelovito socioloških sve do onih najgorih, političkih. Ništa tu nije slučajno i nije samo »kultura«. Živimo u ritmu najprizemnijeg turbo kiča.

Galla su zaintrigirali rezultati jednog skorašnjeg istraživanja koji su pokazali da je »mlađa dalmatinska populacija netolerantna, nesklona knjigama, kazalištu i koncertima rocka i jazza te da na rang-listi interesa i dalje veoma visoko stoji pseudonarodnjačka glazba  cajki, odnosno hibridnog turbo-folka...« Nakon lociranja fenomena, autor s razlogom kaže: »No, umjesto zgražanja zbog brutalno točne slike stanja u urbanom parteru, daleko je uputnije pokušati odgovoriti na pitanje zašto je tome tako«.

Pomenuti tekst koji mi je pobudio reakciju na prvu loptu, kreće dalje svojim tokom. Zlatko ga nakon sasvim validnih konstatacija iz šireg konteksta ovog fenomena, vodi svojim putem dalje, na muzički teren. Za ovu priliku ću skrenuti malo u stranu u odnosu na njega pritisnut, priznajem, i mnogim dodatnim aspektima epidemije duhovnog osiromašenja pomenute generacije.

Mnogo mi toga ovim povodom padne  na pamet. Za početak, i to da fenomen nije od jučer. Riječ je o logičnom nastavku galopirajuće transformacije i odricanja od dominantno pozitivnog, svjetskog  naboja, od entuzijazma i zagledanosti u budućnost iz perioda odmah nakon pobjede nad fašizam i dekadencijom. Iz vremena kada se vjerovalo da su zlo i projekat dehumanizacije poraženi.

Sasvim pojednostavljeno kazano, pokazalo se, nažalost, da je optimizam bio kratka vijeka jer je cjelokupni sistem pozitivnih vrijednosti žrtvovan nezajažljivosti krajnje egoističnih interesa po svaku cijenu.

Svi mehanizmi neophodni za realizaciju interesa jačeg danas su legalizirani, protežirani i uklopljeni u tzv. međunarodni poredak. Sila ima za cilj teritoriju i resurse, a zdrava društva i pozitivne vrijednosti percipirani su kao neprijatelj. Nove generacije odgajane na »reprogamiranim« vrijednostima duhovno su osiromašene, najblaže kazano. Istinske humane vrijednosti izvrgnute su ruglu i svakodnevno sahranjivane.

  Otud i ona činjenica o dramatičnom porastu netolerantnosti, ne samo kod mladog svijeta. Duhovna »mekoća« i sposobnost razumijevanja drugog čitaju se danas u prosudjivanju ljudskih karaktera kao slabost ili čak glupost. Knjiga je poražena od karikaturalno pojednostavljenih »istina« u kojima nema prostora ni potrebe za pitanjem zašto, kako, odakle...Za emociju, dušu i razum sve je manje nema mjesta.

Svijetom ovakvih gabarita drmaju dojučerašnji drugokategornici, u svakom pogledu. Strastima se daje oduška bez limita i mjere. Na razvalinama jedne civilizacije stvorena je nova realnost, sasvim drugačija. Ko to ne vidi i ne razumije, a nije u stanju da se uklopi u »novi svijet«, postaje žrtva. Čak i vlastitog nemirenja sa novom zbiljom. Unutrašnji košmari proističu svakodnevno iz nevjerice »šta nam se to dešava i kako je to moguće«.

Rock, jazz ili soul nisu bili najomiljeniji za uho naših roditelja šezdesetih, ali poklonici te muzike nisu imali ambiciju da vladaju svijetom niti da razaraju postojeće  vrijednosti. I nisu, recimo, ponižavali sevdalinku.
Klinci što su netolerantni i što ne vole knjigu ni jazz, ni kazalište a vole cajke, nisu sami odabrali život u kojem su im mjerila ova što jesu. Univerzum sazdan na sahrani sad već zaboravljanog sistema vrijednosti uglavnom se čak i nesvjesno prihvata.

Mala je ali znakovita priča od prije neki dan iz mog komšiluka kako je mlad, jednostavan i skroman momak odjednom označen u raji kao »lud i nenormalan«. Ismijalo ga do poniženja jer je potrčao da vrati novčanik čovjeku što ga je zaboravio u granapu. Kaže jedan komšija, eto ti, takvi smo mi...Mislim se, nije, dobri i pošteni komšija, sve to baš izolirano, i bez veze sa onim temeljnim, dokle smo došli.

Veća a bezmalo prešućena priča, da nije Jurice Pavičića, spominje kako je sa Trećeg programa HTV »skinuta« emisija »Treća povijest«. Gledao sam je kada god mi se ukazala prilika i doživljavao kao nešto lijepo, korisno, čudno »široko« i nezatrovano korumpiranim istinama o prošlosti. I minulih mjeseci pomislio u nekoliko navrata kako je sve to neuobičajeno spram nove realnosti.

Slutnja se obistinila. U ovoj novoj demokraciji što je pritisla Hrvatsku minulih mjeseci »Treća povijest« nije preživjela jer su bili normalni, bavili se doista povješću kroz otvoreni prozor i prema drugim svijetovima. Neko će kazati, kakve to sad veze ima sa onim o čemu piše Gall. Eto to pitanje, samo po sebi, ugrađeno je temeljno u onaj fakat o knjizi, netoleranciji i cajkama.

Naravno, naoko male priče najčešće ne govore samo o sebi, već znaju imati i mnogo šira značenja. U mjesecima što prolaze, kao velika, svjetska, »kontekstualna« priča često mi se vraća storija o Donaldu Trumpu. Neko će kazati kakve to on veze ima sa cajkama. Nema, osim što mu priča jeste vrhunski politički turbo – folk,  savršeno osmišljen i odigravan. Čovjek je naprosto shvatio da je potencijal novih degradiranih socijalnih »vrijednosti« toliki da na njega valja odigravati.

Njegova nedavna izjava kako obožava neobrazovani američki sloj, za uglađene manipulatore manipuliranima bila je navodno šokantna. Ali oni na koje je Trump ciljao, odjednom oslobođeni kompleksa inferiornosti, shvativši da nisu malobrojni i da mogu biti moć, postaju za lukavca čisti dobitak.

Ovi, čak i među nama na Balkanu, koji temeljem navodne građanske provenijencije i političkog lažnog šminkeraja navijaju za Hillari Clinton kao spas, istinski vjeruju kako će dotična slijediti »Obaminu politiku maksimalne tolerancije...«

Valjda u duhu onog javnog pobjedničkog cerekanja kada je politika koju ona i njeni rigidno zastupaju ubila Gadafija, dalje histerično gurajući  rušenje Bliskog istoka nazivajući to »proljećem«. Ne znam šta o tome sada misli direktor CIA John Brenan koji je doslovce prije tri dana izjavio kako je »Libija postala najopasnije i najveće uporište ISIL-a danas u svijetu«.

A Hillari će tu politiku u ime vojne industrije i bolesne ambicije provoditi i dalje ako i kada porazi »ludog« Trumpa.  Kao što je porazila i Kofi Annana zato što je kao posrednik UN-a pomislio da bi ista sudbina namijenjena Assadu dovela na vlast u Damasku čiste koljače. Pa mu na samom početku rata minirala misiju posredništva.

Trump je, naravno, podjednako tipičan promotor  političkog cajka populizma koji ne voli ni toleranciju, ni knjige ni jazz. I kao takav opasan. Ali, nije on taj koji je srušio toleranciju, duhovnost, društvene vrijednosti kojima smo se ponosili. To su uradili prije njega i tamo i ovdje. On odigrava utakmicu na terenu koji je već pripremljen, zaliven i potšišan. Potpuno isto kao i ovdje, ako hoćete evo baš sada, u ovom času. Sa pažljivo odabranim igračima, istreniranom publikom i odabranim tv i internet »reporterima«.  

Tu se negdje krug zatvara, od one studije koja je pokazala kako je mlađa populacija u Dalmaciji netolerantna, ne voli knjige ni jazz...preko nakane da se ljudi svedu na populističku masu kojom se može manipulirati jer ne vide dalje od nosa, pa sve do »ludog« Trumpa i  još opasnije »tolerantne« Clintonice, tamo daleko, a zapravo toliko blizu.

Samo što to ne znamo jer bez knjiga, »Treće povijesti«, bez tolerancije i puno toga sličnog – ali  uz Tompsona kojeg kao sentimentalnu patriotsku vertikalu i danas promovira  Predsjednica države, uz predsjednika HNS – to se ne može ni znati. »Duhovne  vrijednosti«, kao i sve drugo, moraju biti u funkciji izbornih uspjeha do kojih se dolazi zahvaljujući svakojakim zaluđivanjima i manipulacijama.

Zalkuđeni, naravno, ne smiju biti nio obrazovani  ni toleratntni. Ta je škola univerzalna. Zato cajka i kao model  podilaženja kolektivističkim i populističkim strastima postaje himna za svijet kojem su, zapravo, uskraćene mnoge duhovne vrijednosti. Ne slučajno.  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka