Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. siječnja 2020.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Otvara li Rijad novu Pandorinu kutiju?

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 10. travanj 2016. u 10:40 2016-04-10T10:40:58+02:00

Zajapureni Saudijci i omađijani poštivaoci njihovih petro-dolara, zapadnjaci, ustvrdili su da im je »Hezbollah ukrao Libanon«. Panika se pretače u pripreme za novi rat. To se uklapa i u poželjan tajming – sluti se kraj rušilačkog profiterstva u Siriji, pa valja otvarati novi posao te vrste. Rat je i dalje najveći zapadni posao na istoku

Vijesti objavljene tokom minule sedmice kažu: U Kairu je satelitski provajder Nilesat obustavio emitiranje libanonskog TV kanala Al Manar koji slovi kao Hezbollahov.  Al Manar je optužen da je »kršio ugovor o neširenju razdora i nepotstrekivanju na nasilje u svojim programima...« Lideri Hezbollaha odmah su odgovorili da je u pitanju potpuna neistina, već se radi o »isključivo političkim motivima«. 

Politički analitičari u regionu odluku iz Kaira dovode u vezu s »uzajamnim interesima Rijada i Kaira«. Bez obzira na to što se sada lansiraju i priče kako je »Tel Aviv pritisnuo Kairo da obustave iransku propagandu«. Ipak, priča ove vrste o Al Manaru nije prva. Prst se upire na drugu stranu. 

Prije devet dana, prvog travnja, saudijska Al Arabia TV je zatvorila svoje urede u Bejrutu i raspustila zaposlene jer su, navodno »bili u opasnosti od terorističkog napada«. Istog dana, list koji izlazi u Bejrutu, a u vlasništvu je saudijskog kapitala, Asharq al-Awsat objavio je karikaturu sa potpisom: »Libanonska država – prvoaprilska šala«. Demonstranti su napali redakciju, i list je prestao da izlazi. Saudijci tvrde da je libanonska država šprdnja jer njome vlada Hezbollah u koaliciji s kršćanima, pod presijom Irana...Nešto ranije, potkraj 2015. godine Arabsat, također u saudijskom vlasništvu, zaustavio je emitiranje libanonske Al-Mayadeen TV, nakon izvještaja o tragediji u Mini, u vrijeme hodočašća u Saudijskoj Arabiji.  

Problem, naravno, nije uopšte samo u medijima. Gašenje tv ekrana i novina samo je još jedan dokaz o novoj, sve eksplozivnijoj krizi na Bliskom istoku. Uvod u ono što je Libanonu dobro poznato.    

Sve najbolje u životu i trajanju Bejruta dešava se jer su ljudi tamo takvi kakvi su, odrasli na nestašnim navikama stare trgovačke mediteranske civilizacije. Istina je i da im se kroz vjekove sve najgore dešavalo jer im je sudbinama vazda manipulirao neko izvana, iz bližeg ili daljeg okruženja. Slađi a luđi tuđi teren za uzajamne obračune raznih sila i apetita – teško će se naći. 

I evo, opet je tako. Direktni protivnici su Saudijci izvana i domaći Hezbollah. Svi sa svojim  partnerima. Na strani Hezbollaha su libanonski šiiti i većina kršćana, a na strani Saudijaca su njihovi novci u Libanonu bez kojih tamošnji eksplozivni business i pripadajući hedonizam ne mogu preživjeti. Plus suniti u širokom spektru, od umjerenih poslovnih ljudi do ekstremista svih boja, uključujući i ogranke ISIL-a, posebno u i oko sjeverne luke Tripoli.

Isti krojači drama

U pozadini direktno eksponiranih su poznati, vječito isti krojači bliskoistočnih drama: interes i kapital najvećih, Amerikanaca, zemalja Golfa, Rusa, Izraela, Irana. To se zove geostrategija. Tome se dodaju stare i nove storije poput Sirije, Palestine, terorizam, izbjeglice...Reklo bi se, sve je isto kao prije, samo su igrači na novi način pozicionirani. Nažalost, ono što jeste doista apsolutno isto, je nevjerovatno odsustvo pogleda malo dalje, ili barem unazad da se shvati kako se ovakve priče završavaju. Na istim greškama što su ranije dovodile do poraza, ne može se ni danas pobjeđivati.

Zajapureni Saudijci i omađijani poštivaoci njihovih petro-dolara, zapadnjaci, ustvrdili su da im je »Hezbollah ukrao Libanon«. I sada bi da ga vrate silom, pošto nije bilo mudrosti, kada je trebalo, da to urade putem kojim su čak i krenuli. Panika da su »izgubili Libanon« pretače se u pripreme za novi rat. To se uklapa i u poželjan tajming – sluti se kraj rušilačkog profiterstva u Siriji, pa valja otvarati novi posao te vrste. Rat i razaranje i dalje su najveći zapadni posao na istoku.

O čemu se sada radi ? Saudijska Arabija, otkako postoji, a posebno nakon kralja Abdullaha, svoje strasti usmjerava krajnje nervozno protiv Irana. Konkurencija je u liderstvu i patnja za potpunim vlasništvom nad tumačenjem vjere. Pri tome su im nedostatak osjećanja za državu i diplomaciju velika muka. To više nije politika, već poprilična politička pogubljenost koja se prelijeva preko najmanje dva razloga: dio su iranske vjerske, ideološke i političke doktrine, i pripadaju istoj šiitskoj denominaciji. Prije desetak godina bilo je drugačije. Saudijska Arabija igrala je ulogu u Libanonu participirajući u okončanju građanskog rata (1975-1990.). Protežirali su silno sunije i Rafica Haririja, ubijenog u atentatu 2005. godine. Kasnije i njegovog sina i premijera Libanona, Saada Haririja. Milioni dolara slivali su se tada prema Bejrutu iz zalivskih monarhija, poslušnih saudijskih saveznika. Pustinjski bogatuni harali su »Parizom Istoka«, njegovim barovima i kockarnicama. Rijad je potom pokušao da zakuje svoje prisustvo u Libanonu s tri milijarde dolara za podršku vojsci koja je bila formalno odvojena od Hezbollaha, ali u dovoljnoj koordinaciji s njom, što se nije sviđalo Saudijcima. Dodatna milijarda je trebala ojačati sigurnosni sistem i službe. Saad Hariri je sa svojom partijom 8. Mart u kojoj su bili i mnogi kršćani, imao i više nego punu podršku Rijada. Puno toga se potom istopilo.

Povratak Irana

Došao je povratak Irana na političku scenu, promjena odnosa snaga nakon pet godina rata u Siriji uz poraze onih na koje je Rijad računao u rušenju Assada. Uz probleme zbog dramatičnog pada cijene nafte, na što nisu navikli, sve mučniju realnost u Jemenu, potencijalne nemire u pretežno šiitskom Bahreinu itd. – jačanje Hezbollaha u Libanonu za njih je »pobjeda Irana«. Savršeno dovoljno za uzbunu. Kontraproduktivni potezi počeli su da se nadovezuju. Ne vidi se ili ne želi da vidi ni u Rijadu ni u Washingtonu da politika »batine« u ovom slučaju daje  samo suprotne rezultate. Posebno ako se ne pokuša shvatiti pragmatski i trgovački mentalitet samih Libanaca. Oni tamo, u većini, doživljavaju Hezbollah kao snagu koja je ozbiljan stabilizirajući parlamentarni faktor samim tim što su u koaliciji s Michelom Aounom, karizmatičnim kršćanskim liderom. Ne plaše se da Hezbollah ima ambicije »miješanja« u unutrašnje stvari »zapadnog Bejruta«. Svijest o njihovoj snazi za Bejrut znači mnogo. Pobjeda »Božjih ratnika« nad Izraelom 2006. godine u Libanonu je mitska. 

Tamo će vam, uz sve drugo, kazati ono najvažnije što Zapad nije znao ili nije htio da prepozna u slučaju Sirije i Assada: ne može se tražiti skidanje autokrate, ni diktatora, koji vodi državu organizirajući je na efikasan način – ako umjesto njega nudite koljače, teroriste i njima slične! A to se baš tako čita tamo. Prvo je to učinjeno u Siriji, a sada to osjećaju i Libanonci, prije svega kršćani, u slučaju ambicija Saudijske Arabije jer, »zna se« koga sve oni podržavaju. Sayyed Hassan Nasrallah u koaliciji s Michelom Aounom za Libanonce su dobitna kombinacija. Pogotovo što ni Saada Haririja, lidera sunita nema u Bejrutu već pet godina. Razgranate poslovne konce vuče iz inozemstva. Boji se da ga ne zadesi sudbina oca Rafica. Ljudski jeste, ali se to lideru ne prašta.

JAKI PRITISAK SAD-a NA LIBANONSKU EKONOMIJU

Karakterističan je gorki komentar evropskog diplomate u Bejrutu: »Prepustili smo Libanon Iranu...« Na vrijeme su se sjetili, po običaju. Kako i zašto? Zato što im nikad nije palo na pamet da taj način vladanja Bliskim istokom i arapskim svijetom nije ni prihvaćen, ni dugoročno moguć. Amerikanci već nekoliko godina čine sve da potkopaju funkcionirajući Libanon zbog svojih saveznika i njihovih interesa. Naravno, i svojih s njima. Prvo Izraela, a sada Saudijske Arabije. Hezbollah drže uporno na listi terorističkih organizacija, ali ovi nisu tako percipirani kod većine stanovnika, Arapa. Zvanično ni u Evropi. Posebno nakon Sirije. SAD ipak i dalje vrši ogroman pritisak na libanonsku ekonomiju zahtijevajući i jačanje bankarskih restrikcija. Barack Obama je lani potpisao Zakon o preveniranju međunarodnog finansiranja Hezbollaha čime se već tada ciljalo i na TV Al Manar. Iako je Hezbollah u Libanonu godinama ozbiljna parlamentarna stranka, kažu u Bejrutu i veoma konstruktivna, optužuje ih se vani i kao »kriminalnu organizaciju«. Za trgovinu drogom, pranje novca itd. Direktan pritisak vrši se i na Središnju banku Libanona. Ako ne funkcionirate prema našim nalozima, slijedi vam »crna lista«. 

Otvoreni napad Saudijske Arabije na Libanon krenuo je, zapravo, od trenutka kada se od Bejruta zatražilo odustajanje od osude Rijada zbog smaknuća šiitskog klerika Šeika Nimr al-Nimra. Potom da osude napad na ambasadu Saudijske Arabije u Teheranu. Ako to ne učine, povući će se obećanih 4 milijarde dolara za opremu vojske i sigurnosnih službi. Ministar vanjskih poslova Libanona Gibran Bassil je ovu ucjenu odbio. Obaviješteni krugovi znaju da je u igru upetljan i zahtjev Rijada da se oslobodi član kraljevske familije Abdul-Mohsen Al Saud uhapšen nedavno u Bejrutu kada je privatnim avionom pokušao da prokrijumčari dvije tone tableta »Captagon«, najrasprostranjenije droge  kojom se kljukaju džihadisti na ratištima u Siriji.

Sve su ovo samo signali za značajniju priču. Mnogi krugovi na Zapadu, i među pustinjskim vladarima, i pored »nuklearnog« sporazuma najjačih u svijetu s Teheranom, ne mogu da se pomire sa povratkom Irana na veliku scenu. Ne shvata se da se Bliski istok nakon Sirije i farsičnog »proljeća« preslaguje na drugačiji način nego što to zahtijevaju prevaziđene šeme Zapada. U slučaju Irana, Saudijska Arabija im sa svojom blagokazano arhaičnom  logikom i politikom jeste poželjni igrač u starinskim igrama na koje su navikli. Tu je, zapravo, i uzrok mnogih zala na svijetu, od ekonomskih sunovrata do socio-patoloških poremećaja, urušavanja međunarodnog poretka, terorizma i pokretanja ljudi u do sada neviđenim razmjerama. Tragičan je primjer kako nečija bahatost, sujeta i nedostatak osjećanja za realnost mogu otvoriti novu Pandorinu kutiju kao što to sluti sa nezajažljivim i opsesivnim Rijadom spram malog Libanona. 

Nerealizirane ambicije

Gašenje tv ekrana nasilnom kontrolom satelita na nebu notorna je glupost jer pomenute tv stanice emitiraju i dalje svoje programe preko drugih satelita. Nažalost, nije glupost činjenica da razni politički amateri velikih finansijskih i vojnih moći mogu da gase i pale svijet unaokolo kako im padne na pamet. I misle da će to tako dovijeka. I onda iznenađeni kako su »izgubili« ovu ili onu zemlju. Sve dok mrak ne dođe do pred njihova vrata. 

Što se Saudijaca i Hezbollaha tiče, neka se raspitaju kod raznih novih prijatelja u regionu, kako ide kada ih se napadne – bez razloga i potrebe. Rijad podriva kakvu-takvu stabilnost Libanona jer uz ostalo misli da će time zaliječiti rane od nerealiziranih ambicija u Siriji i oslabiti Iran, te izigravati regionalnu silu u sistemu odnosa koji više ne važe. U takvom razvoju situacije, oni će na kraju biti samo gubitnici. Reakcija ih čeka kod kuće. Ovakvi kakvi su i s partnerima koje imaju Saudijci ovo, očigledno, ne shvataju.

I to je, zapravo, najveća opasnost  po »opet Bejrut«. I mnoge unaokolo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.