Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 3
Sutra: 8° 8° 3
17. studenoga 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Obnavljanje neuspjeha

Foto arhiva NL
Foto arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 5. veljača 2017. u 10:27 2017-02-05T10:27:47+01:00

Navodno seriozna dilema bošnjačkih političkih lidera hoće li biti revizije tužbe Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (MSP) protiv Srbije, doista se uklapa u staru floskulu kojoj, na žalost, često ima mjesta: da nije tužno, bilo bi smiješno. Jer ovo sada jeste (pre)tužno s obzirom na temu, jer otvara iznova bolne rane povodom drame koju je Bosna preživjela, posebno u Srebrenici. A smiješno je kada se shvati i površnim uvidom u dosje prethodne tužbe i svega što se nakon toga dešavalo evo deset godina – koliko je jadan bio odnos tog istog rukovodstva spram cijele ove priče dok ima nije zatrebala ponovo sada, u spašavanju od urušavanja što unaokolo sluti.

Radi podsjećanja: tužbu je u ime BiH podnio davne 1993. godine Francis Boyle, Amerikanac, tada savjetnik Alije Izetbegovića. Boyle je renomirani pravnik i profesor Univerziteta u Illinoisu. Tužbom se Srbija teretila da je direktno odgovorna za genocid počinjen na čitavoj teritoriji BiH i u okviru toga posebno da je »isplanirala, pripremila, skovala zavjeru, podsticala, ohrabrivala, pomagala, podstrekavala i počinila genocid«. Nakon relativno brzog procesa u odnosu na slične - počelo je 2006. a presuda donesena 26. februara 2007. – Srbija je proglašena odgovornom jer je prekršila Konvenciju o genocidu iz 1948. godine time da nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid i nije kaznila, niti predala Haškom tribunalu počinioce zločina. Međutim, stoji u presudi, Srbija ne može biti smatrana odgovornom za genocid počinjen u Srebrenici od strane snaga Republike Srpske jer »nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika...«

Srbija je tako postala prva zemlja koja je po ocjeni MSP prekršila Konvenciju o genocidu koji nije spriječen »uprkos saznanjima koja su vlasti u Beogradu imale«. Ko se sjeća, dokazi o tim saznanjima nalazili su se u zapisnicima Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (VSO) koje sud iz susjedstva u Haagu – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nije htio da pruži na uvid tužiocima 2006. godine kada su izvodili ključne dokaze protiv Srbije.

Florence Hartmann koja je tih godina radila u ICTY-u kao glasnogovornica tužilaštva, razotkrila je ovu pravnu prljavštinu i bila »pokazno« osuđena na sedam dana zatvora (ili 7.000 eura )! Trebalo je poslati poruku svima kojima padne na pamet da otkrivaju tajne u »utvrđivanju pravde«. Florance se nije odazvala sudu nakon presude, ali je uhapšena kasnije u Haagu u martu 2016. Groteska je nastavljena nakon pet dana u zatvoru s kriminalcima, i puštanja na slobodu »nakon dvije trećine izdržane kazne, zbog dobrog vladanja«. Nakon presude Srbiji i obrazloženja predsjednice petnaestočlanog sudskog Vijeća Rosalyn Higgins, inače zastupnice Britanske advokatske komore, stvari su počele da padaju u zaborav. Opći utisak u BiH i ne samo tu je kako je predmet od strane tužilaca bio nedovoljno pripremljen, u mnogim elementima čak i traljav. Što je gore, mnogo je razloga za tvrdnju o svojevrsnoj neozbiljnosti i sada, povodom najave revizije te tužbe protiv Srbije. I sam Francis Boyle, čuvši za to, postavio je korektno, ali suštinski ispravno i optužujuće pitanje: šta ste radili minulih deset godina... Ili, zašto vjerujete da će temeljem do sada otkrivenih dokaza, ali neupotrijebljenih u jasno utvrđenim zakonskim rokovima, MSP donijeti drugačiju odluku i skakati sebi u usta...Da se ne pominje nezaobilazni politički kontekst koji se od početka nadvija nad »slučaj Balkan«, sada dodatno podvučen vidnim naporima međunarodne zajednice da se Srbiju kao i BiH uvuče po svaku cijenu pod okrilje EU i tako odvoji od »strateških neprijatelja«, Srbiju od Rusije a Bosnu od radikalnog islama. Zvuči uznemirujuće ali, ko nije spreman da uključuje te elemente u prosuđivanja o međunarodnoj politici, čija je poluga i MSP, ima ozbiljan problem u nastojanju da pronikne u sve što se dešava u svijetu.

Ipak, mimo »politizacije« potencijalne revizije tužbe protiv Srbije, stoje i druge istine i činjenice. Prvo, rok za tužbu nakon presude u Hagu, nakon deset godina ničega, ističe za manje od mjesec dana. Drugo, BiH je imala zakonsku mogućnost u minuloj deceniji, da pokrene reviziju temeljem činjenica koje su postale poznate nakon izricanja presude, februara 2007. Uslov je da to bude unutar šest mjeseci od trenutka saznavanja novih a relevantnih činjenica. Najmanje dva puta, prema mišljenju eksperata, ta je mogućnost prokockana: jednom kada je Momčilo Perišić, svojevremeno načelnik Generalštaba Vojske SRJ priznao da su logistički direktno pomagali Mladićevu vojsku. Drugi put kada su famozni zapisnici VSO SRJ koje ICTY nije htio da stavi sudijama MSP na uvid prije prvostepene presude, a imao ih je, objelodanjeni čak i u medijima. Pametnom koji razmišlja o tome koliko je tada »političarima u Bošnjaka« bilo važno istjerivati istinu o Srebrenici do kraja, sve je jasno.

Konačno, da se ne ide dalje, i u ovom času kada je desetogodišnjica od presude na pragu pa je nekome palo na pamet da je vakat priču aktuelizirati, teret odluke o reviziji tužbe vrlo lukavo je prebačen na bh. agenta pred Sudom u Hagu Sakiba Softića. Veli mudri Softić da je počašćen povjerenjem što mu ga je ukazao Bakir Izetbegović u jednom ovako pravno i politički delikatnom pitanju. Ali, kaže on, neka konačnu odluku o (ne)pokretanju novog postupka protiv Srbije donese »grupa istaknutih predstavnika bošnjačkog i drugih naroda iz političkog i javnog života, a on im stoji na raspolaganju u pojašnjenju kako stvari pravno stoje...« Eto i suštine, neka političari odluče a pravnici će da sufliraju.

Bez igranja na razumljive emocije i efekte kod nas i u svijetu, na patriotizam ili neprijateljstvo, da vidimo kako stvari de facto stoje: zašto je presuda MSP bila takva kakva je bila pa se smatra da ima razloga za reviziju tužbe o čemu, eto, treba da odluči Sakib Softić (verzija Izetbegovića), ili ljudi iz »političkog i javnog života» (verzija Sakiba Softića).

Poznato je da ni onda kada je svjetska javnost bila mnogo naklonjenija presudi protiv Srbije, ona nije bila rigoroznija. Procjena eksperata je sugerirala da za to nije bilo dovoljno snažnih argumenata stranim sudijama, često različitih pogleda na događanja nakon raspada Jugoslavije i rata u BiH. Zaboravlja se, ne samo u BiH, da se svaka istina interesno čita na više načina. Tako ni ono sakrivanje mogućeg krunskog dokaza o učešću SRJ protiv BiH (zapisnici sa VSO SRJ) nije tek nečiji usputni pasjaluk ili lična odluka. Da li su političke, sigurnosne, diplomatske i druge strukture u BiH tokom minule decenije otkrile o čemu se tu radilo? Nisu. Da li je nakon ovoliko vremena makar malo jasnije koliko je Tribunal u Hagu politika pa i geostrategija u kojoj, uz ostalo, važi i podjela na velike i male, gdje veći bolje prolaze? Izgleda da nije. Nude li se nove pravne činjenice, dokazi i ocjene kojima nije »istekao rok« kao u slučaju Perišića ili zapisnika VSO SRJ ? Po svemu poznatom nije. Analizira li neko činjenicu da se EU nasadila na glavu da uvuče Srbiju u svoje redove kako bi ih »pacificirali« (interni izraz u strukturama EU), proširili utjecaj na Balkan i odvojili od Rusije. Vučić im je tu mnogo prihvatljiviji od Tome Nikolića, i zašto ga sada oslabiti ovakvom tužbom u predmetu završenom prije deset godina. Bez pravnički neoborivih novih momenata koje nudi oštećeni. Šta je tu onda razlog da MSP presuđuje protiv sebe? Pada li na pamet ikom živom da pozivanje na kategorije istine i pravde u međunarodnoj politici karakterizira još samo naivne, a kod profesionalaca neznalice. To s moralom i patriotizmom nema veze, ma kako bolno zvuči. Naprotiv, moralnije je postaviti pitanje zašto politika i profesija nisu bili na visini zadatka kada je to trebalo, i bilo više uslova za to, nego navijati sada za nešto unaprijed osuđeno na poraz i za narod i za zemlju. Sa posljedicama koje mogu da budu, i pored svega, teže nego što su bile 26. februara 2007. godine.

Ako je sve to tako, pitanje je ko, zašto i s kakvim argumentima i motivima ulazi u ovu priču. Moguća su dva odgovora, oba jako znakovita. Prvi, »blaži«, jeste da je to zato jer nije u igri kadar dovoljnih profesionalnih, pravničkih i političkog kapaciteta da se dobije ovakva bitka protiv svih sa druge strane. A takvi postoje, samo nisu svi »podobni«. Mnogi nisu u igri jer se ne bave zanatom temeljem ekskluzivno stranačkih, familijarnih i ideoloških »kapaciteta«, uvjereni u »našu neupitnu pravdu« i merhametluk svijeta. Nije riječ samo o ovom slučaju. Profesionalci su zato branili privatno pojedince, optuženike u Haagu i uglavnom dobivali, ali znanjima koja do kraja uvažavaju profesiju i sve nijanse realnosti. Njih je aktuelni sistem otjerao, kao što danas tjera frontalno drugu generaciju obrazovanih i svjetski orijentiranih. Oni su opasnost grabežima, manipulacijama i nedostatku osnovnog osjećanja za državotvornost. Oni svojim kapacitetom pokazuju koliko nema kapaciteta u vlasti.

Drugi je odgovor suroviji, ali poznat. Ma kako se sve ovo završilo, već je pročitana igra koja, nažalost, i dalje prolazi. Društvo je podjeljeno na tri, sve više linijom proizvedene mržnje. Čak i institucionalno postaje validno samo ono što razdvaja. Taj koncept mora da ima stalni razlog za animozitet. To održava u igri proizvođače te mržnje, vlast. I prekriva realne muke svakodnevnice koja je protiv njih. Čim se stiša jedan skandal što pojačava bijes do prijetnji oružjem, eto novog. Strasti vazda u nekom dijelu države ključaju. To je važno, i uspješno. To se hoće.

Tragično je, naravno, što se sve ovo dešava, kao što je pomalo deprimirajuće gledati kako je ogromna većina presuda za ratne zločine u minulom ratu raspoređena, uz male izuzetke, na zločince sa prostora BiH. To je politički usud nevažne zemlje u velikim politikama. Ali, zanat je i to znati. Iritirajuće je i gledati što stalna igra hranjenja mržnje uz alibi »da se ne može pristati na trgovinu žrtvama« opet sluti na manipulaciju jer će ponovo ubrzo neki izbori. Najtragičnije je, ipak, što je definitivno prevladala logika da se ti izbori ne mogu dobiti onim dogovorom kakav je bio minulih dana u Beogradu gdje su dvije delegacije na nivou premijera i pripadajućih ministara konačno i uspješno razgovarale o izgradnji, recimo, autoputa Sarajevo – Beograd, o obnovi brze pruge na toj relaciji, o zajedničkim investicijama uz interes stranih ulagača itd. itd. Ta priča, pa i ti projekti, eto, nemaju nikakvu šansu mimo perverzne računice da je dobro opasno, i donosi zlo. Takozvanim liderima i njihovim »familijama« na vlasti. Koje nema ko da tuži.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka