Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 1
Sutra: 15° 15° 1
13. studenoga 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna O čagljima i divljim svinjama

Čagalj / NL arhiva
Čagalj / NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 20. kolovoz 2017. u 14:33 2017-08-20T14:33:27+02:00

Divlja svinja je autoritet za poštovanja. Niko joj neće ništa jer je takva, pa je i zakon štiti. I kad štetu pravi, posebno. Čagalj je mali, šugav i odvratan, kobajagi »utjeruje strah u kosti« zavijanjem i valja ga trijebiti. I kad ispotiha korist donosi

Nisam se baš ubio čitajući novine ovih »morskih« dana koliko me zapalo nekakvog odmora. TV dnevnike, zapravo bilo šta na malim ekranima ne gledam. Nije odluka već naprosto zamor od  proizvedenih politika, raznih, tokom cijele godine.

Uz to, i onoliko koliko vidim od svih tih nasilja unaokolo, ogroman je dio proizvedeni ćorak, namijenjen poslovima raznih vrsta.  Te Koreja će atomsku na  Guam, pa Amerika na Koreju a onda evo »ja tebi vojvodo a ti meni serdare...«  Potom  kju-kluks-klanovski haos u Americi, svi odjednom kao iznenađeni a priča ode u očekivanom pravcu: Znali smo kakav je Trump... sramota za zemlju što je uzor demokracije..!

Na domaćem terenu  sijaset sličnih medijskih zgražanja. Te ne da Bakir, kao, da se gradi Pelješki most, te iznenađeni u Zagrebu otkud on to sad... A u Bosni i Hercegovini izbori iza ćoška, Bakir poznati borac za »suverenitet cijele BiH«, posebno na  komadu mora do kojeg u dvije ipo decenije nisu bili u stanju običnu cestu napraviti. Kao što se uoči minulih lokalnih izbora »odjednom« uz očigledno zakašnjenje pojavilo pitanje nove tužbe protiv Srbije u Den Haagu. Na to smo u Bosni već poodavno navikli, pa postalo i zamorno.

Minulih dana, eto, glavni hit odjednom je pljuvanje po Oliveru Stoneu (i onima što su koju lijepu o njemu napisali) i to nakon što je pozvan u Sarajevo na Film festival i dobio priznanje »Srce Sarajeva«. Ideološko-vjerski čistunci mu se majke majčine naspominjali iz kobajagi niza razloga, a zapravo samo zato što mu je, pod jedan, uopšte na pamet palo da pravi intervju sa Putinom (tim notornim zlikovcem), pod dva jer je time uvrijedio Ameriku, i pod broj tri jer je nekim čudnim zaključkom sve to zajedno protiv onih što »brane« islam tamo po  svijetu.  

E, kad to  čovjek uporedi sa ljetnim »top« temama  koje haraju  po portalima, onoliko koliko uspijem da vidim uz ljetnu fjaku, bude mu nekako jasno kako je u najmanju ruku pomalo iluzorno očekivati da je pažnja onih na plaži kojima su prethodno koncesionari prekopali torbe, ili onima u nekoj ljetnoj bašti uz pivo – skoncentrirana na politiku.

Ili na nepostojeće atomske ratove, pa neki tamo »politički« hoće-neće most, ili ideološko-zatucani aspekt trovača Film Festivala u Sarajevu gdje se utrkuju sjajni filmovi, nestašne toalete i vanredne građansko-kafanske slobode, inače poprilično limitirane u Sarajevu mimo ovih desetak dana Festivala... Ljudi sada pričaju naprosto o drugim stvarima.

Ovdje na Pelješcu, moram priznati, u društvu starih mačaka kojima politika inače nije mrska, na moje iznenađenje čak ni Josipović kontra badbiskupa Barišića nije bog zna kako »in« tema. Kažu mudraci, korisna igra za obojicu. Trump je kao tema za većinu passe, a iz drugih razloga i Merkelova je »sve manje naša«. Ćuj protiv američkog LNG-a, u korist onog Rusa!

Kada se u ovakvoj suši kobajagi ozbiljnih tema pogleda o čemu se najviše priča, koji se tekstovi najviše lajkaju unaokolo i zauzimaju vodeća mjesta na listama popularnih objava, onda je jasno da uredništva tu velikog izbora nemaju.

Priče o starom novinarstvu postaju  šprdnja, a jedini čip koji se može uklopiti u ono što je već izgrađena realnost  je tu pod nosom. Tako je kako je i blesavo bi bilo nad tim moralizirati.

Uostalom ta kategorija više ne igra. Priča  ljepotice kako se zgražavala nekada nad svojim nogama, ili kakva je žena muškarcu najprivlačnija, šta »on« voli u seksu a šta »ona«, pa impresivni izgled te i te, onda istina supruge nogometaša od koje zastaje dah, naravno i fantastična linija Nede Ukraden (duša draga) u 67. godini...čine se dominantnim temama u ljetnim razgovorima »nacije«.

Eto u tom tonu i uz ozbiljne dogodovštine pripovjedača vezanih uz temu, minulih dana  razgovaralo je društvance pomenutih pelješačkih matoraca, mora se kazati uz poprilično znakovite akcente, o ovdašnjoj »kapitalnoj« storiji – nestanku legendarnih sirotana čagalja i najezdi bahatih silnika, divljih svinja! Kada se sve pomnije razgrne, tema zapravo i nije bila o njima takvima, koliko o nama spram njih i njihovih osnovnih statusnih karakteristika.

Prvo je neko ispravno konstatirao tragom ležerne primjedbe drugara koji se vratio sa sjevera Pelješca, kako je tamo, oko Drača, nesnošljivo mnogo tih malih, zlih, olinjalih, opasnih zvijeri od čijih se noćnih urlika »krv ledila u žilama«. Onda je jedan od domaćih ustvrdio kako je istina da smo ovdje, na jugu poluotoka, evo već par godina, primjetili da tih »zlih čagalja« skoro pa više nema.

Malo se ko sjetio kada ih je unatrag dvije-tri godine čuo i vidio. Dvojica nešto mlađih u društvu konstatiraše zadovoljno kako je to, zapravo, jako dobro. Jedan stariji, pomorac i ribar, šutke ali bez odobravanja na to odmahnu rukom. Drugi reče da je priča o zloći tih životinja oduvijek bila mit i neistina, da su poznati bili kao plašljivci pred ljudima...Treći, mirno i u skladu sa godinama i mudrošću, samo dodade: »Glupost, bili su najbolji čistači smeća i strvina...sjećat ćemo se mi njih s nostalgijom...«

Nastavi se onda priča o njima, odakle su došli, kakvi su bili i šta se od njih moglo očekivati a šta ne, o njihovim »zvjerskim urlicima i dozivanjima noću« na koje smo se navikli, o tome kako nikome nije padalo na pamet »u državi« da ih zaštiti na bilo kakav način. Ukratko o tim malim, zlim i prljavim zvijerima koje su nam služile mnogo, mnogo više nego što su nam štete nanosile.

Pridružio sam se priči uspomenom na »mog« čaglja kojeg sam na ovom mjestu pomenuo prije par godina s razlogom.  O tome kako je uvijek, nekako u isto vrijeme, dolazio iz šikare iznad kuće do mjesta na koje smo bacali organski otpad znajući da će on doći i sve to pojesti.

Trajalo je to nekoliko godina, sa pauzama kada nas nije bivalo tu. Pojavio bi se nakon dan dva po našem dolasku, uvijek. Govorili su mi domaćini iz sela kako je to neuobičajeno, kako je čudo da se navikao na nas kao i mi na njega. Čak je znao da zastane u susretu na daljinu, da se gledamo kratko vrijeme prije nego što bi se okrenuo i nestao u šipražju. Ipak, neko se povjerenje uspostavilo. Bilo mi je drago.

Onda je nestao, malo nakon što su nestali i svi drugi njegova roda unaokolo. Kontejneri su postali puniji nego prije ali se moglo naići i na smrdljive strvine.

Tako smo, eto, pronašli tih dana zanimljivu domaću ljetnu temu o prirodnim čistačima  smeća. Umjesto onih tema o političkom smeću koje nam se stalno nameće, a malo ga ko čisti. Pogotovo ne tako brzo i efikasno kao što to na rade čaglji.

Nije na tome ostalo. Prije dva-tri dana, priča o čagljima se vratila u igru kroz pominjanje divljih svinja. Neko je iznebuha pomenuo napast divljih svinja na svakom koraku, ne samo na lokalnim cestama već i oko kuća, po vrtovima. Više ih je nego ikada. Čujem ih oko kuće skoro svako veče kako grokću, frkću, pušu lomeći sve pred sobom.

Nije bilo teško ustvrditi odakle se spuštaju, kuda prolaze pored kuće i idu dalje prema selu... Svaki put istim putem, oko ponoći. Kada  pokušaš da sa distance nekako potjeraš, kobajagi uplašiš, samo se umire, sačekaju malo i potom nastave lomnjavom nizbdo. Jedne noći su izronile iz mraka blizu mene, dvije velike i tri mala. Frktanje je bilo posebno agresivno a »borbeni položaj« jasan. Zatvorio sam se u kuću.

Takvih priča razmijenili smo puno. O tome kako su borbene, kako su agresivne i važne pa imponuju, kako noću na cesti čak neće da se pomaknu ispred auta. Napast su i stalno pristižu nove. Razbaškarile se okolo. I sve u vezi s njima postade normalno, one su u prirodi »face«, respekt. Uz sjećanje na čaglje kojih više nema, koje su svi uglavnom mrzili tjerajući ih od sebe, a oni bježali, sakrivali se i radili koristan posao, u laganim ljetnim pričama bez politike postade jasno kako to biva u prirodi. Divlja svinja je autoritet za poštovanje. Niko joj neće ništa jer je takva, pa je i zakon štiti. I kad štetu pravi, posebno.

Čagalj je mali, šugav i odvratan, kobajagi »utjeruje strah u kosti« zavijanjem i valja ga trijebiti. I kad ispotiha korist donosi. Nismo nastavili tu priču o jednima i drugima. Mogla bi početi da liči na političku priču pa ne bi valjalo. Nije joj vrijeme.        
                

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka