Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 25° 2
Sutra: 25° 25° 2
20. rujna 2018.
Komentar Zlatka Dizdarevića

kolumna Nostalgija za Silvanom

Ilustracija: web
Ilustracija: web
Autor:
Objavljeno: 18. veljača 2018. u 22:05 2018-02-18T22:05:24+01:00

Izazivanja međunacionalnih animoziteta i straha, kao strateškog cilja oligarhija, uz medije sa političkim obavezama, ponovo su na sceni na svim stranama. Veći napor u medijskoj odbrani nacije mimo svega drugog dokaz je većeg patriotizma. Zato je nada u onima koji ovih dana kažu: »medije ovdje treba pratiti isključivo uz čaj od majčine dušice da bi smanjili rizik od srčanog udara...«

Uzeo prošli broj »Globusa« da vidim o čemu se to zapravo radi u »Bakirovoj Bosni«. Uz razne druge ratne i medijske nestašluke, ta priča ovdje je podigla prašinu. Kažu da je u Hercegovini ovoj tiskovini podiglo i tiraž. Nakon što mi je puno toga bilo jasno samim izborom Bakirove fotografije i ratnih mu jarana na naslovnici, posvetio sam se prvo nekim drugim, zanimljivijim tekstovima o Hrvatskoj. Prije svega onom Pavičićevom pod naslovom »Hrvatska je izvukla najveću dobit iz Jugoslavije...« Sjajno, mada vjerovatno nekom greškom, šta bi drugo bilo, taj uz Gligorova najinteresantniji tekst, nije naveden u sadržaju broja na uvodnoj, trećoj stranici. Sve je pomenuto, uvodnik, politika, biznis, svijet, kultura...samo nema ono o onim uspjesima u onoj državi. Potom sam vidio simpatičan tekst posvećen Peri Zlataru, legendi. I tu shvatio koliko se, zapravo, u novinarstvu kao biznisu bez obzira na režime, nešto ipak ne mijenja.

Sjeća se tako Pero Zlatar vemena kada je bio i glavni urednik tjednika »Studio« i kada je naklada dosegnula rekordnih 373.200 primjeraka. Pa veli: »...čim bi malo pala ispod 360 tisuća, stavio bih na naslovnicu Silvanu Armenulić s dubokim dekolteom i prodaja bi odmah skočila...« Evo tako je i danas, čim naklada počne padati – nije važno u odnosu na koji broj – staviš na naslovnicu Ivu Lučića i storiju o mrskom neprijatelju iz susjedstva i prodaja uz pripadajući patriotski adrenalin, odmah skače...Takva vremena došla. Nekad ljudi uzdisali nad dubokim dekolteima, danas, erotski, nad strasnom mržnjom.

Razlika je, doduše, u tome što bi dekoltiranu Armenulićku u onoj zemlji, onda, svako mogao gledati iz broja u broj, a tekst o Bosni iz pera Ive Lučića, zloglasnog šefa ratnog SIS-a, normalni i informirani ljudi i u BiH, i u Hrvatskoj, imaju živaca pročitati jednom, i nikad više..! Sa tekstom Mirjane Kasapović iz istog bloka, o izbornom zakonu i »nigerijskom eksperimentu«, evropskim građanskim vrijednostima i bh faktima moglo bi se polemizirati na drugoj osnovi, ali takva vrsta komunikacije u ovakvom ozračju kod nas očigledno više ne vrijedi. Istina je uvijek jedna, onoga ko je zastupa.

Onako zanatski, novinarski, kada stvar ne bi već izvjesno ličila na godine uoči minulog rata, čudio bih se »Globusu« na izboru I. Lučića za tumača povijesti i »najnovijih tenzija u Bosni i Hercegovini«, kao što se čudim i zajapurenima u Bosni tim povodom. Onda smo bar znali o čemu je riječ, dok ovo danas polako, ali sigurno postaje u nekim aspektima i gore. Svjetska laganja sa medijskim proizvodnjama mržnji mučna su. Priče na domaćim terenima, nadali smo se, nešto su drugo.

Izazivanja međunacionalnih animoziteta i straha, kao strateškog cilja oligarhija, uz medije sa političkim obavezama, ponovo su na sceni na svim stranama. Veći napor u medijskoj odbrani nacije mimo svega drugog dokaz je većeg patriotizma. Zato je nada u onima koji ovih dana kažu: »medije ovdje treba pratiti isključivo uz čaj od majčine dušice da bi smanjili rizik od srčanog udara...«

Sa ovakvim narajcavanjem jednih na druge i treće u BiH, i tako stalno u krug, rat je zapravo već počeo. U odnosu na prošli razlika je samo u tome što se ovaj za sada vodi drugim sredstvima. Ciljevi sve sličnijim »onima«. Odlika je čistog kolektivnog idiotluka, domaćeg i međunarodnog, ulaziti ponovo u sve ono što se već jednom, na najkrvaviji način, desilo. I to u istoj generaciji, uz istu priču da »to nije moguće«. A svjetske ambasade, uredi EU, UN-a, OHR-a, OSCE-a itd. opet šalju ista saopštenja o »zabrinutosti«.

Ovdje je »sve jasno« u medijskim pričama o potajnom formiranju paravojnih formacija u Republici Srpskoj za koje u Banjaluci kažu da su glupost, a u Sarajevu da su čista istina. Eto i Čović koji sada voli Dodika, pa zato i Ruse, ne vjeruje »istinama« muslimana. Tako je i sa novim kampom specijalaca RS-a gdje će ih trenirati Rusi oružjem čiji kalibar nije po NATO standardu. Naručeno je i još 1.500 automatskih pušaka MO5EI plus 1.000 automata M92. Sve iz Kragujevca. Pikantno! Ali bezmalo niko da objavi na početku priče da je ta nabavka »tajnog oružja za rat« iz Banjaluke prošla sve zakonske procedure i da je odobrena od Ministarstava vanjskih poslova BiH, odbrane BiH, sigurnosti BiH i Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH. Tek uz ratne slutnje, eto vjestice o ovome. Stari novinari znaju storiju o pernatom jastuku bačenom sa prozora, i potom o sakupljanju perja po ulici...

Slična je priča i o »askerima«, kažu mladim islamistima koje treniraju za budući rat za »Bakirovu Bosnu«. Doduše, tu postoji mali nesklad među izvorima informacije. Prema jednima riječ je članovima airsoft kluba Asker koji su »u srbijanskim medijima predstavljeni kao selefijska grupa kojom upravlja Naser Orić iz Srebrenice«. Ovaj to javno negirao. Lučić ih smješta kod Tešnja, tik uz »Usoru sa većinskim hrvatskim stanovništvom«. Znakovito. U priči sa predsjednikom Saveza airsoft klubova Federacije BiH, Dž. Imamović kaže da na njihovim javnim treninzima – uvijek najavljenim MUP-u, često učestvuju i članovi kluba »Asker« koji su »odlični momci, akademski obrazovani i nemaju nikakve veze s tim sa čime ih povezuju...«

Otkriće Ive Lučića zanimljivo je u kontekstu sudbine cjelovite Bosne i Hercegovine kao države tri ravnopravna konstitutivna naroda i svih njenih građana. Valjda i na tragu koncepta i Strategije EU. Čuveni pravdoljubac hvata Bosnu u povijesno poznatim i zlim strastima: »Zna li Bakir Izetbegović tko je svaki put na Balkanu počeo konflikt ? Evo povijesnih činjenica: Muslimani iz BiH vodili su 241 bitku protiv kršćanskih naroda, i to 67 protiv Hrvata !«

Eto, konačno, ko je otvorio vrata Huntingtonu i njegovoj kapitaloj teoriji o sukobu civilizacija. I dotukao Fukuyamu i »Kraj povijesti«. Sve iz Sarajeva, vazda.

Simbioza je uspostavljena. Profesionalci u poslu podizanja »naroda« na noge znaju kako se to radi i za koga se radi. Njihovi mediji su tu uglavnom egzekutori. Čast izuzecima, a ima ih. Vremena Bernsteina i Woodwarda iz Votergeita i Posta su zaboravljena. U novinama u Sarajevu evo vrve »komentari čitalaca« (sjećate li se »Odjeka i reagovanja« u Politici pred rat) u kojima se sada ponavlja: »Bošnjaci naoružavajte se...« Komentari onih trezvenih su uz pitanje: »Braniti Bosnu? Koju? Onu što nas je ponizila, osiromašila, protjerala...Važi i za Bošnjake i Hrvate i Srbe, ma gdje živjeli«. Tih trezvenih prema kojima su smo svi zajedno već poraženi, uočljivo je manje.

Mediji su mali i jadni kada nisu svoji. To nije specijalitet samo sa ovdašnjih prostora. Svjetsko novinarstvo poodavno je savilo kičmu raznim gazdama. Ali oni znaju da je moguće promicati laži za koje na daljinu ne postoje svjedoci i dokazi. Ista žrtva lako se pokaže na tri mjesta u isto vrijeme. U nas je priča drugačija. Teže je lagati o onome što se vidi. Mržnja prekriva um i oči čestim ponavljanjem optužbi drugih, za vlastita iznevjerena obećanja. Nesposobnost traži opravdanja. Kao ono da je novinarstvo ubijeno »novim tehnologijama« i da matematika tiraža po svaku cijenu sve opravdava.

Za dizanje naroda na noge i guranje u sukob sa drugima čak i povodom nepravdi koje se mogu hladne glave i uz zajednički napor smiriti, trebaju odluka i plan. Realnost ne vide ni stranci zvučnih pozicija poručujući uporno: »Ako su vaši političari spremni da krenu naprijed, mi ćemo im pomoći...« Kako mu kazati da povjeruje: a šta ako neće, kao što neće. Za njih je profitabilna budućnost ovdje i sada i ni makac dalje. To oni, naravno, ne žele kazati, ali imaju poslušne medije koji će to pokazati na razne načine. Posebno uporno sabirajući i oduzimajući bitke i grobove, brojeći, naravno, samo one koji njihovoj matematici trebaju. Uz zadovoljstvo kada sa druge strane stigne usklik: »Naoružavajmo se !«

Za budalu, to je uspjeh. Za normalnog čovjeka, to je idiotizam. Na svim stranama. A da može biti dobar biznis, znamo.

Sretna Silvanina vremena. Eno o tome i u »Globusu«. Baš nostalgično. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka