Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 3n
Sutra: 8° 8° 3n
17. studenoga 2018.
BALKANSKI AMBASADOR

kolumna Nesnošljiva lakoća varanja

Foto D. Lovrović
Foto D. Lovrović
Autor:
Objavljeno: 8. svibanj 2016. u 13:49 2016-05-08T13:49:02+02:00

Sa sasvim malo cinizma moram kazati – desilo se prije deset dana ono čega se trebalo pribojavati: Tayyip Erdogan i Kolinda Grabar Kitarović saopštili su na konferenciji za medije u Zagrebu, nakon istorijski uspješnih bilateralnih pregovora, kako su odlučili da »rade na stvaranju trilateralne saradnje BiH, Turske i Hrvatske, koja će pomoći BiH na putu pune političke emancipacije...i napretku BiH kao države...«

Od svake ovakve odluke u Bosni mnoge trnci prođu. Kad god je neko odlučio bilateralno da nas uključi u trilateralu kako bismo se politički emancipirali, i usput nas pomilkio po glavi, loše nam se pisalo. Jer je vazda taj neko iz bilaterale Bosnu i Hercegovinu trilateralno shvatao kao sponzorsko-patronski dobitak. Posebno u ovom kontekstu kada dvoje predsjednika otvoreno kažu da »Hrvatska i Turska imaju u BiH podudarne interese«.

Mediji, istini za volju, javljaju kako se kratkom susretu Erdogana i Izetbegovića nakon svečane akademije u HNK povodom glamurozne proslave »100 godina institucionalnog islama u RH« pridružio i drugi član Predsjedništva BiH Dragan Čović, pa je tako »trilaterala« u kratkom a uzvišenom blic trenutku – legitimirana. Izetbegović je to dodatno zakovao izjavom kako je »dobro kad prijatelji pričaju o BiH«, a »pridruživanje« Čovića njemu i Erdoganu nagradio je konstatacijom da treba konačno »pomoći i Hercegovini«. Da se potvrdi šta je čije, valjda.

Što se Turske i trećeg dijela Bosne tiče, to je jasno odavno. Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ne tako davno otklonio je svaku sumnju o tome, ako je i bilo, javno egzaltirano čestitajući Erdoganu na predsjedničkoj pobjedi kod kuće uzvicima »Vi ste naš vođa« i »Vi ste naš predsjednik...« Ono o »vođi« još nekako, svako ima patrona kojeg hoće i privatno odabere, posebno i ako »vođa« njega hoće. Ali ovo s »predsjednikom« u najmanju ruku je dubiozno, opasno i eksplozivno jer je onih kojima se u Bosni i Hercegovini hoće vaninstitucionalno predsjednikovati podosta i nisu svi iste krvne grupe. No, Bosna vam je čudo jedno pa smo sasvim blizu onoj već šeretskoj – tamo je sve moguće.

Pozicija Hrvatske u odjednom spektakularnoj političkoj simbiozi s Turskom, još je dubioznija. Sjajno je to detektirao minulih dana na portalu forum.tm Dejan Jović, pikantno skrećući pažnju na grotesknu izjavu Mate Granića, bivšeg šefa hrvatske vanjske politike, sada savjetnika Predsjednice. Znakovito. Dotični je, naime, kazao kako je »posjeta turskog predsjednika Erdogana doprinos daljoj integraciji muslimana u cjelinu hrvatskog društva«. Granić je ovom čudovišnom mišlju direktno negirao sve ono što je u istom trenutku tako lijepo, a znači neiskreno proslavljeno – sto godina integracije muslimana u hrvatsku državu. Koje, eto, Turska kao valjda patron islamskog identiteta, kako misle u Stambolu a evo i u Zagrebu, treba da pogurava unutra. E doista, kako se zapitao Jović, gdje je tu Turska i kakve veze ona ima sa muslimanima kao nacionalnom zajednicom u Hrvatskoj. I hrvatskim muslimanima kao autohtonom vjerskom zajednicom u toj istoj Hrvatskoj.

Reklo bi se, na prvi pogled, da je zbrka ogromna ali, zapravo, i nije. Kad je vjera u pitanju, u interpretaciji islama koja se čita sve agresivnije od »Muslimanske braće« naovamo, nema mjesta ni za državu ni za naciju. Samo svi zajedno, pod istom zastavom, ma gdje bili. Toliko o identitetu, i »našim vođama«. Neka se zna se ko je čiji, ili ako još nije, morat će da bude. Ta priča o Turskoj kao »vlasniku« muslimana na Balkanu, zahtijeva da se ista logika protegne i na Hrvatsku i BiH. A čiji su »drugi«, ostaje pitanje za te druge. Trećima za treće, valjda. Zato su poruke bilateralnih »partnera« u odnosu na plijen iz tri dijela dugoročno čitljive i jednostavnije nego što se misli. Političke emancipacije i zajedničke države, kao plana i cilja, tu nema ni na vidiku. Naprotiv.

Na stranu u ovom slučaju logična »operativna« pitanja na koja javnost nema odgovor. Ako se Erdogan u »trilaterali« obraćao Izetbegoviću i njegovom jatu, a Grabar Kitarović Čoviću i onim Hrvatima za koje on skrbi u dijelu BiH, pa sve to još i u ime »napretka BiH kao države«, šta je s državom bez Ivanića i RS-a. Dejtonskog kojeg treba također podržati. Ko treba da se brine za njih i njihove građane i vjernike. Rusija ? Tako je po onoj logici naprijed. Da li je o bilateralnim planovima za trilateralu uopšte obaviješten treći član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić koji se nije ni na trenutak pridružio prijateljima u Zagrebu što pričaju o BiH. Malo je sumnjiva pretpostavka da će on i njegovi biti sretni ovakvom dobrohotnošću pomenutih igrača. Ili hoće, ako je i to plan, da se svako prislanja svojima u nemogućoj misiji tako smišljene političke emancipacije i pravljenja države.

Neke sasvim transparentne istine u cijelom ovom poslu su mnogo upečatljivije od svakog teoretiziranja i analitike. Čak i mimo tzv. realpolitike koja je, između ostalog, ovakvu Tursku dovela u sami vrh evropskih prioriteta. Valjda u skladu sa temeljnim principima EU na terenu demokracije i ljudska prava, slobode govora i svekolike tolerancije. I površna analiza onoga što se u bilateralnim odnosima između BiH i Hrvatske zove otvorenim pitanjima, pokazat će koliko je napora uloženo minulih pertnaestak godina među prijateljskim političkim elitama da se, praktično, ne uradi bezmalo ništa. I koliko je ta lista neučinjenog začinjena kroz sve ove godine egzaltiranim uvjeravanjima da se eto radi, ili upravo razmatra, dogovara, zacrtava, dovršava evo samo što nije, ubacuje u agende, kratkoročne i dugoročne planove, studira, priprema za ratifikaciju...

Još prije petnaestak godina – da se ne priča na pamet, partnerski je usaglašena lista »otvorenih pitanja« između dvije države. Na listi je, uz ostalo, bilo slijedeće, ma kako možda ne tehnički precizno formulirano: Ratifikacija Ugovora o državnoj granici (Potpisali ga još Tuđman i Izetbegović odmah iza rata); Ugovor o uređenju imovinsko-pravnih odnosa; Tranzit kroz Neum; Granični prelazi sa svim inspekcijskim službama (BIP); Slobodan pristup Luci Ploče; Naftni terminali FBiH u Luci Ploče; Prekogranični okolišni utjecaj (ESPOO konvencija); Raspodjela energije u slivu rijeke Trebišnice i tzv.Gornji horizonti; Provedba Ugovora o socijalnom osiguranju; Prava otpuštenih radnika iz BiH u Hrvatskoj; Sukcesija imovine; Pitanje Pelješkog mosta; Pristup otvorenom moru u skladu sa Konvencijom UN o pravu mora; Pitanje stjecanja prava na nekretnine itd. itd.

Do danas je od svih ovih i drugih nepobrojanih a postojećih »otvorenih pitanja«, uglavnom pod pritiskom činjenice o ulasku Hrvatske u EU, rješeno pitanje prolaska roba u i iz Luke Ploče i kroz Neum. Sve drugo je samo vječito obnavljana prilika da se putuje, sastaje, dogovara, ističe prijateljstvo, prigodno kune u »specijalne odnose između susjeda«, obećava ljudima ono što neće biti, jer ne smije da bude. Jer ako bude, eto velikog koraka »emancipacije države« što nije dobro ni za »našeg predsjednika« Erdogana. Tada bi se BiH možda približila Evropi i izašla iz njegovog novosultanskog atara gdje su dobre Bošnje čuvari granica i »krajina«, podjednako kao i Albanci na jugu na koje se silno računa. Na drugoj strani povjesni a aktuelni nostalgičari u Hrvatskoj ne bi profitirali jakom »državom« za koju se bilateralno zalažu u korist trilaterale. Ovako je lakše, jer onda baš umilno zvuče izjave poput one nedavno Borjane Krišto, predsjednice Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, koja je postojeću situaciju amnestirala konstatacijom da »dvije zemlje imaju puno više onoga što ih veže nego što je problema...« Otud i svako malo pa padanje u zagrljaj jednih drugima kako neko ne bi posumnjao u tu istinu. Da bi tako ostalo, ne diraj ni slučajno u probleme, da ih se pregovorima ne probudi kao noćnu moru.

Ruku na srce, malo je nemira u ovu idilu unio i doista nesmotreni novopečeni potpredsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner koji je priču lucidno začinio džentlmenskom izjavom da se »otvorena pitanja mogu riješiti dobrom voljom«. Pa pošto to nije netačno, a ništa nije riješeno evo duže od decenije, logičan zaključak je da – nema dobre volje !

Dobru volju sada će, dakle, donijeti emancipator Erdogan, »naš vođa« koji je to postao na krilima izjava, ne tako daleke 1997. godine, kao gradonačelnik Istanbula, da su »džamije naše kasarne, minareti naši bajoneti a vjernici naši vojnici...« I bio zbog toga osuđen od tada još uvijek pravosuđa sekularne Turske. Dobra volja u Hrvatskoj, po običaju, probudit će se u vrijeme hrvatskih izbora, raznih. Rezervno biračko tijelo za to postoji, i vazda čeka. Samo se u međuvremenu mora emancipirati od potrebe da se rješavaju međudržavna otvorena pitanja, da ne bi postali nešto drugo. Recimo jednakopravni konstitutivni narod suverene države Bosne i Hercegovine, na cijeloj teritoriji te države. A ne puka dijaspora, inozemni dio »matice«. Eto zato razne ponude »emancipacija« Bosni i Hercegovini, na način na koji se to radi od početka, narodu uglavnom liče na ludom radovanje, a ponuđačima kao dobitak. Kako se sve to u konačnici završava, istorija je pokazala. Više puta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka