Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
18. studenoga 2018.
BALKANSKI AMBASADOR Zlatka Dizdarevića

kolumna Nedemokratska demokracija izbora

Nedemokratska demokracija izbora
Nedemokratska demokracija izbora
Autor:
Objavljeno: 11. rujan 2016. u 11:53 2016-09-11T11:53:23+02:00

Evo nas ponovo pred izborima, i u Hrvatskoj pa za koju sedmicu u Bosni i Hercegovini, nedavno u Srbiji... Kod jednih parlamentarni, kod drugih lokalni... Samo oni koji se time ozbiljno bave znaju koji su po redu ovdje, a koji ondje. Stvar postala rutinska. Svi kažu, demokratski. To mu ga nekako dođe po automatizmu, kada smo već, eto, svi postali parlamentarne demokracije na razvalinama »one« nedemokratske Jugoslavije. Nova demokracija se više i ne propituje. Bilo bi to bogohuljenje. A da li je baš sve doista i suštinski, demokratski. Čak i po formi. Iskazuju li ljudi evo sad, pred pred biračkim kutijama, svoja doista slobodna stajališta formirana temeljem ličnih uvjerenja i potreba, sa onima u koje vjeruju kao u lidere tog boljitka.

Puno je tu pitanja na koja ne samo da nema odgovora, već malo ko za njima i traga. Da ne pominjemo kako se i knjiženje mnogih odgovora koji direktno slute na lošije odavno smatraju demokracijom. Objašnjenja su u povijesnim zbivanjima kojima je žrtvovana demokratska forma postala neupitno pokriće za nedemokratski sadržaj. U Bosni i Hercegovini, recimo, pojedine »ustavne« forme direktno stimuliraju nedemokratsku realnost. Nije isto u Hrvatskoj jer je okvir za izbore temeljen na obaveznim principima EU. U BiH nije. Naprotiv, porazan je rezultat ustupaka što su ih nametnuli bjelosvjetski mirovnjaci pregovaračkim »zavrtanjem ruke« u Daytonu, dodvoravanjem »geostrategijama«, politici, vanjskim interesima u »regionu« itd. Partijski lideri vodeće nacionalne stranke Hrvata u BiH, recimo, i danas uporno ponavljaju da su »nejednakopravni u odnosu na druga dva naroda«, što je rezultiralo svojevremeno izborom člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda »glasovima Bošnjaka«. To ponavljaju i danas iako je na toj poziciji već poodavno »njihov Hrvat«, predsjednik HDZ-a u BiH. Praktično, ta mogućnost postoji u izbornom sistemu države sastavljene od dva asimetrična entiteta. Dakle, svi iz entiteta koji se zove Federacija BiH, »skrojenom« od Bošnjaka i Hrvata, mogli su da glasaju kako hoće, ali se biraju samo Bošnjak i Hrvat. U drugom, srpskom entitetu kako mu i ime kaže, građani su također formalno mogli da glasaju za koga hoće ali je u Predsjedništvo biran samo Srbin. Formalno, oba entiteta su »upisana« kao multinacionalna. Znam mnoge Bošnjake koji su tada glasali za Željka Komšića, Hrvata kojeg su percipirali kao ljevičara, a ne zato da bi otimali kandidata Hrvatima. Među Hrvatima većinski HDZ od tada do danas to ne može oprostiti. Kome, Bošnjacima ili Ustavu ?

Ni tada, ni danas, međutim, taj problem na drugom terenu nije percipiran kao nejednakopravnost a jeste baš to: Glasovi Bošnjaka i Hrvata u RS de facto ne važe, kao ni glasovi Srba u Federaciji. I sve to skupa u državi na izborima organiziranim na prema općim principima demokracije. Uz saglasnost EU i SAD.

Ništa manji »demokratski« nonsens nije ni slučaj Sejdić-Finci koji je presuđen na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali se ta presuda od prije skoro šest godina može »okačiti mačku o rep«, kako voli kazati predsjednik RS-a Milorad Dodik za sve sudske presude koje mu se ne sviđaju. Smisao »slučaja« je u tome što oni koji nisu deklarirani pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda u BiH (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) ne mogu biti kandidirani za funkciju člana Predsjedništva BiH, uz ostalo. Demokrtaski ? Ne zna se šta je tu »nedemokratskije«, mehanizam koji legalizira neravnopravnost svih građana BiH do segregacije pa Sud u Strasbourgu to obori i onda ništa, ili realnost u kojoj za to ne haju ni domaća ni evropska politika. Ovi prvi sa time računaju jer im je odavno jasno da ovi drugi svjesno na to pristajati. Ovaj put to im nije ni važno jer su izbori – samo lokalni.

Sličnih »demokratskih« farsi u BiH ima još. No, sve se guraju pod tepih dok se govori o demokraciji kao dostignutoj vrijednosti. I šta se dobilo. Pa to da svjedočimo realnosti u kojoj se mnogo toga u životu i svakodnevnici naporosto ni u prolazu ne susreće sa notornim preduslovima za demokratske izbore: demokratskom realnošću, sviješću, funkcioniranjem i poštivanjem demokratskih institucija, posebno pravosuđa, organizacije društva i prakse, slobodnim medijima i javnim mnijenjem... U uočljivom odsustvu svega ovoga, pa čak i kroz šprdnju na račun toga, demokracija postaje surogat, uz opravdanje koje nije netačno: jeste, tako je, ali je bolje nego je bilo. To mu ga dođe kao kada nam nakon dvadeset godina dođu stranci u Sarajevo i kažu: »Što ste nezadovoljni, pa ne puca se više!«

Ne otkriva se topla voda kada se kaže da manjkavosti suštinski demokratske realnosti u kontekstu demokratskih izbora, daje suprotne efekte. Škola za učenje demokracije, od osnovne do visoke, jeste normalna, potrebna i prihvatljiva. Ona je i objašnjenje da »sve baš odmah, od početka, ne može da bude idealno«. Ali kada se ta škola sa svim posljedicama pretvara u stalno ponavljanje razreda, zbog neznanja ili ciljane nespremnosti da se uči, onda je to muka.

U BiH je, recimo, porazno po demokraciju bilo prerano nametanje i danas postojećeg ustavnog okvira koji je služio okolnostima rata a ne vizijama budućnosti. To je, temeljeno na podjelama, razorilo »nedemokratsku« ekonomiju koja je preživjela rat i mogla služiti oporavku. Taj je ustav ohrabrivao dalji raspad društva već zatrovanog ratom. Posebno su apsurdni bili tzv. demokratski izbori u danima u kojima je još tinjala vatra rata i podjela. Neko ko je znao šta je demokracija, morao je barem naslutiti razornost dvije činjenice. Jedna je da će ta »demokratizacija« favorizirati u BiH za rat zaslužne, a ne za razvoj sposobne i što će nastojati da tri konstitutivna naroda, podijeljena, funkcioniraju po principu pobjednika nad poraženim – ma kako se ko tu osjećao pripadnikom jednih ili drugih ili trećih. Zato nitko, do danas, još nije spreman da dijeli ni pobjedu ni poraz u ime cjeline. A sve je demokratski. I šta sad. Hajdemo u nove razdore i nove mržnje, sve po ustavu. Onom u kojem u državi BiH nisu konstitutivni jedino oni koji su »Bosanci i Hercegovci«, već ih se svrstava u »ostale«.

Navikavanje na, de facto, nedemokratsko je rasprostranjen fenomen. Posebno na terenu spoznavanja realnosti uz pomoć medija. Cilj širenja njihovih konačnih istina je doseglo nivo pranja uma. Zato je prepoznatljiv i grubi obračun sa istinskim, zanatskim profesionalizmom medija kreiranih bezmalo isključivo temeljem neupitnih naloga profitnih organizacija, političkih grupacija i vlasnika medija konektovanih sa bankama i kojekavim »fondovima«. Marketing i broj »lajkova« su smisao svega. To, doduše, nije specifikum naših prostora. Mi smo tek loše klonirana praksa velikih propagandno-medijskih mehanizama koji su temeljna poluga u prepariranju javnog mnjenja kako bi se promicali različiti interesi, pa i oni najkrvaviji. Populus, naprosto, vjeruje »demokratskoj manipulaciji«. Milozvučni su i najcrnji propagatori projekata koji mogu biti, zapravo, i zločinački.

Ljudima se danas serviraju teorije o »totalnim slobodama«, bez ograničenja. Hvali se i šprdanje sa mrtvima u zemljotresu u Italiji, kao što je demokracija sloboda i pravo da pljuneš koga hoćeš, javno i anonimno, onako. »Istine« su zakovane i teško je sresti nekoga tko je temeljno vjerovao u stranku, pojedinca, politiku pa tragom toga čitao povijest, a onda povodom notornih činjenica direktno suprotnih svemu tome, promijenio glas na izborima. Čast rijetkima. Politička sljepila diktirana su logikom projekata iza kojih stoje maheri medijske manipulacije. I veliki i moćni sistemi poput korporacija, crkava, inozemnih modelara naših realnosti, podstrekači mržnje čija je proizvodnja osmišljena politika. Da li je lični izbor pod takvom sistemskom presijom nedemokratski. Kazat će teoretičari – nije. Demokratsko je i pravo na vlastitu glupost. Ta realnost nije od jučer. Da se ne vraćamo na Hitlera, također »demokratski izabranog«.

Situacija je danas nekako bizarnija. Na međunarodnoj sceni legitimirana je realnost da moćni određuju čiji su izbori u svijetu legalni i legitimni, a čiji nisu. Zato nije čudo kada se u zemljama koje su udžbenički primjer nedemokracije izabrane vlasti priznaju, ne diraju i tretiraju kao partneri. »Naši su«. U drugima, ako interes nalaže, nakon izbora gdje je većina rekla jasno svoje a strani promatrači čak i potvrdili validnost izbornog procesa, izabrani lider proglašava se totalitaristom i skida ga se avionima iz inozemstva, u ime demokracije i ljudskih prava.

Ovi su primjeri dobro poznati i odomaćeni. Šta sa nama gdje se često upitna demokratska forma, pa i sadržaj, knjiže kao neupitna demokracija i validni temelj »slobodnih« izbora. U današnjoj situaciji, kao da je deplasirano tražiti smislen i poučan odgovor. Čini se da treba još čekati vremena u kojima se o ovome može suvislo razgovarati. I nešto tim povodom mijenjati. Da se zapravo, izbori omeđenih slobioda ne provode zadovoljno u ime demokracije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka