Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 3
Sutra: 10° 10° 3
26. rujna 2018.
BALKANSKI AMBASADOR Zlatka Dizdarevića

kolumna Kraj Bliskog istoka kakvog smo poznavali

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 15. svibanj 2016. u 17:32 2016-05-15T17:32:23+02:00

Istorija se po ko zna koji put grubo poigrala s Bliskim istokom. Ovaj put i na više nego znakovit način: stogodišnjica tog prostora, od Mediterana do Persijskog zaljeva, onakvog kakvog smo poznavali, poklapa se skoro sasvim precizno s nestankom »geografije« Bliskog istoka u granicama koje su obilježile minulo stoljeće i početak ovog. I zbog kojih je, velikim dijelom, do tog raspada dolazilo od samog početka, evo do konačne sahrane.

Priča sa čerupanjem Otomanske imperije kao plijena prigrabljenog u Velikom ratu, usaglašena je 17. maja 1916. godine. U tajnom dogovaranju o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku, naravno između Britanaca i Francuza, operativci-diplomate bili su do tada ne baš previše poznati kao najveći specijalisti za Istok u njihovim ministarstvima vanjskih poslova, Britanac Sir Mark Sykes i Francuz Francois Georges-Picot. No, zadatak im je bio jednostavan, a finese nebitne. Ovo prvo se lako prepoznalo u činjenici da su Bliski istok poklopile samo te dvije imperije. Ono drugo, odsustvo finesa, jasno je bilo vidljivo i letimičnim pogledom na mapu podjele. Granice su ucrtane lenjirom, pravolinijski, skoro pa bez ikakve veze s istorijskom, geografskom, etničkom, civilizacijskom, vjerskom i ko zna kakvom drugom bitnom životnom realnošću. Naravno i bez znanja i pitanja onih koji su tako smješteni u »njihove« nove države. Da bi se do toga došlo, naravno, morala su biti pogažena prethodno data obećanja o »neovisnosti i suverenosti« onima koje je trebalo privući na svoju stranu uoči rata sa Turskom, koja je već bila ciljani neprijatelj što ga valja rušiti. Mnogi su »Lorensi od Arabije« u tim godinama obećavanja odigrali svoju ulogu, ponekad čak i vjerujući da London i Pariz doista žele istinske prijatelje na Bliskom istoku.

Tako je u povijest ušao čuveni Sykes-Picotov sporazum, temeljem kojeg ništa više tamo nije bilo kao nekad. Nacrtano je, međutim, ono što se evo opet raspada, što je posadilo sjeme zla, baš onako kako je bilo i potrebno na početku da bi se ogromna riznica resursa mogla pljačkati dok su »lokalna plemena« zabavljena sobom i uzajamnim trvenjima. Linija razdvajanja išla je donjim rubom Otomanske imperije, od Mediterana do Perzije.

Francuzima su pripali tzv. Velika Sirija uz Libanon i sjeverni dio Iraka do Perzije. Južno od te linije Britanci dobivaju od Sinaja i stare Palestine, preko današnjeg Jordana i Iraka do Perzijskog zaljeva. Igre se potom nastavljaju unutar tih prostora. Valjalo je podmiriti neke stare dugove, uz manipulacije koje odgovaraju interesima kolonizatora. U Arabiji se podižu Sauditi i Vahabiti koji stvaraju današnju Saudijsku Arabiju. Među Hashemitima, porodicom što nastavlja lozu Poslanika Muhameda, izdvajaju se braća Fejsal, kralj Velike Sirije i Abdulah, kralj »izmišljene« Transjordanije potom transformirane u Jordan. Okus prevare u odnosu na velika obećanja o stvaranju velike neovisne kraljevine na tim prostorima osjetio je i Šerif Mekke Husein Ibn Ali kao i mnogi drugi.

U vrijeme najvećih, a lažnih obećanja tamošnjim narodima i vladarima, naravno ne slučajno, kao dio dugoročnog plana vladanja prebogatim resursima, Britanci samo godinu dana nakon Sykes-Picotove »pravolinijske« podjele prostora i interesa, Balfourovom deklaracijom 1917. uvode Izrael na mapu Bliskog istoka. Time je stvoren još jedan vječiti upaljač nestabilnosti koji sjajno funkcionira do današnjeg dana. Za tu traumu rješenja su bila formalno davno ponuđena, samo što je već i vrapcima na krovu jasno da se ta rješenja - ne smiju realizirati. Bar ne u okviru postojećeg koncepta međunarodnih odnosa kojim je, de facto, dovršeno postojanje stare imperijalne geostrategije za Bliski istok. U ime nove koja je, opet, u velikom skladu s aktualnim interesima. A što se nove realnosti tiče, ona se stvara silom i terorizmom. Otud tako krvavo dovršavanje onoga što više ne funkcionira.

Više je razloga zašto na stoti rođendan Sykes – Picotovog sporazuma, ima mnogo razloga da se kaže kako taj sporazum, de facto, više ne egzistira. Da paradoks bude potpun, prvi koji su glasno i jasno to kazali u ljeto 2014. i podebljali konstataciju buldožerima što su nanijeli ogromne naslage pijeska tvoreći novu granicu između Iraka i Sirije, bili su ciljano stvoreni koljači ISIL-a. I o svemu su lijepo i profesionalno snimili film, pa ga prikazali gdje su god mogli u svijetu. »Kraj Sykes – Picota« bio je naziv uratka, jasan da jasniji ne može biti. Bradati komentator kazao je u kameru na odličnom engleskom jeziku: »Inshallah, ovo nije jedina granica koju ćemo stvoriti...«

Britansko- francuski sporazum od prije sto godina imao je u samoj osnovi više »konstruktivnih grešaka«. Prva je bila da su njegovi tvorci u startu »zaboravili« dva naroda kao dvije notorne postojeće istorijske realnosti tih prostora, Kurde i Palestince. Prve kao vjerovatno najveći narod bez države na svijetu, druge kao jedan od najstarijih. Podjednako kao što se nije uložilo ni minimum mudrosti da se shvati suština povijesnih odnosa između sunita i šiita na Bliskom istoku. Druga je greška, zapravo, kumovala i ovoj prvoj. Nije se vodilo računa čak i o notornim razlikama i specifičnostima naroda i prostora, pa ni onoliko koliko je to bilo važno za samu realizaciju njihovog, imperijalnog interesa. Osjećaj izgubljenog digniteta i poniženja tinjao je od početka da bi se tokom decenija pretvarao u nepremostiv problem za ono što se globalno naziva imperijalnim interesom Zapada na Istoku.

Treći faktor koji je determinirao veliku promjenu – pored one da su Amerikanci i Rusi (tada Sovjeti), nakon Sueskog rata 1956. zapravo preuzeli od Britanaca i Francuza kontrolu nad obalama Mediterana i dalje po dubini, jeste redefiniranje mnogih eksploatatorskih interesa i geostrategije u regionu. Nafta polako ustupa mjesto drugim gorivima, prije svega plinu, jeftinijem i lakšem za transport. Samim tim i ključni putevi energenata, ali i drugim strateških roba od Istoka na Zapad, prema Evropi kao glavnom potrošaču, znakovito se mijenjaju.

Megaprojektom novih transportnih koridora, morskih, cestovnih i željezničkih, poznatim kao »Sjever-Jug«, na pravcu od Rusije preko Irana, Azerbejdžana, kraj Perzijskog mora do Indije zaobilazeći Mediteran, Suez, Gibraltar i cijelu obalu Zapadne Evrope, smanjuje se putovanje sa 40 na 14 dana. Ogromna investicija koja je već dogovorena a projekt dijelom i realiziran može da se isplati već u petoj godini eksploatacije. Što je zanimljivo, ova trasa zaobilazi Tursku, a uz Rusiju, Iran, Azerbejdžan i mnoge druge zemlje i Kina pokazuje ogroman interes za trasu. Zaigrana je igra koja mijenja dosadašnju šemu globalnih savezništava na Istoku. Trag na aktuelnim zbivanjima na Bliskom istoku vidljiv je, i tek će dodatno biti. Rađaju se nova savezništva i nestaje interes za nekim starim. Geostrategija energije i prostora sve diktira. Humana priča o demokraciji i ljudskim pravima, kao osnovnim razlozima za intervencije unaokolo, priča je za naivne, nažalost. U vrijeme Sykes-Picota time se nisu obmanjivali.

U svemu ovome, očigledno sljepilo za dugoročna zbivanja i pomjeranje interesa, brutalna sebičnost velikih i zanemarivanje interesa »malih«, uz nedostatak mudrosti i fleksibilnosti u prilagođavanju stvarnosti, dovelo je do velikih lomova u kojima granice nacrtane prije sto godina zapravo više ne važe. Ma koliko ko na njima insistirao, politički i vojno. Međunarodni poredak koji je insistirao na suverenitetu, nepovredivosti granica i nemiješanju u unutrašnje stvari država, polako je, ali vidljivo odumro. Volja da se brani nije postojala jer su moćni zaključili da je bolje dopustiti raspadanja onih što su postajali jaki u svojoj autoritarnosti. I pomoći u tome gdje zatreba.

Tako se i navodno »Arapsko proljeće«, ma šta ko htio njime, ispostavilo kao jedan od posljednjih eksera u mrtvački sanduk Bliskog istoka skrojenog ekskluzivno po mjeri imperijalnog interesa. Ništa nije bilo slučajno. Zaboravilo se i na »Veliku šahovsku ploču« Zbigniewa Brzezinskog kao i na ne tako davni intervju Petera Galbraitha »Globusu« u kojem je sasvim jasno i hladno kazao kako ne vidi nikakav problem u tome što će se Irak raspasti na sunitsku, šiitsku i kurdsku državu... Evo rat u Siriji nije ni gotov, a već se potura rješenje kao u Daytonu za BiH. Takva interesna logika. Na sjeveru Sirije već postoji kurdska Rojava koja je prošlog mjeseca proglasila autonomiju. Mada im za sada ne pada na pamet da proglašavaju neovisnost jer znaju koliko su im Turci blizu a Erdogan se kune svom svojom silom da to »ni mrtav neće dozvoliti«. Znaju u Rojavi da ni Assadu to, tek tako, neće biti snošljivo. Kurdi Rojave zaziru čak i od Barzania iz Iraka, koji je obećavao referendum za osamostaljenje i to ovih dana, na stotu godišnjicu Syks-Picotovog sporazuma. Sirijski Kurdi zato šuruju i s Amerikancima i s Rusima kao sa zaleđem znajući da ih hoće progutati sa mnogih strana. Sve može samo novi zaborav na njih kao prije sto godina, ne može.

Te granice ne važe ni za Hezbollah koji ima i teritoriju, i vojsku, i institucije iako su parlamentarna činjenica u zajedničkom Libanonu i ne zaskakuju se baš na državu u kojoj su – država. Nije li, u drugačijim okolnostima i Gaza država u državi s Hamasom koji tamo vlada. Podjednako i daleka i ovisna i od Palestine na Zapadnoj obali i od Izraela. Palestina, opet, ima zastavu ispred zgrade UN-a u New Yorku, ali joj se na teritorij ne može mimo Izraela. Ipak, svi oni na svoj način pozivat će se na Quebec, Scotland ili Cataloniju. Veliko je pitanje koliko danas i Egipat kontrolira Sinaj, poluotok što ga je Morsi, predsjednik pod skutima tzv. arapskog proljeća »prodavao« Izraelu za 8 milijardi dolara da ovi tamo »riješe palestinsko pitanje«. A i Hamas iz zabravljenog susjedstva bio je spreman na taj deal. Morsija, naravno, više nema, a sjeverni dio poluotoka pod kontrolom je ISIL-a, kojeg svi već rutinski nazivaju »Islamskom državom«. Baš onako kako oni sami sebe nazivaju, mimo bilo kakvog drugog osnova sem oružja dobačenog sa strane.

Ukratko, ni granice nisu što su nekad bile. Uz izuzetak istine da ove ovakve na Bliskom istoku uglavnom nisu ni bile ništa drugo, do rezultata sile, interesa i dogovora jačih. Uostalom, i mnoge evropske prije sto godina nisu bile ove današnje. Znam ozbiljnog ambasadora iz velike evropske zemlje koji mi je rekao – ni današnje, evropske granice nisu dovršene. I njih će uređivati »život«.

Temeljem svega što se na Bliskom istoku dešavalo i dešava, razlika je velika prvenstveno u tome što je ove granice na Bliskom istoku, od Sayks-Picota do danas, mnogo više uređivala smrt, nego život. Pa i kad ih više nikako ne bude ovako ravnih i bez veze s realnošću, ništa neće biti gotovo. Samo će se Amerika i Evropa i dalje čuditi, otkud opet to. Na Bliskom istoku odavno se čude sve manje. Vjerujte mi na riječ. O tome, odande, iduće subote.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka