Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 4
Sutra: 22° 22° 4
22. rujna 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Iranska ''proljeća''

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 7. siječanj 2018. u 14:45 2018-01-07T14:45:14+01:00

Način na koji se stvari u svijetu krvavo ponavljaju bile bi već pomalo smiješan da nije riječ o ljudskim dramama, smrtima i lažima što ruše malo po malo sve ono što se koliko jučer podvodilo pod međunarodni poredak i pravo. Nekada neprikosnovenost suvereniteta država, nepovredivost međunarodno priznatih granica, nemiješanje u unutrašnje stvari država i sve to čak i relativizirano naknadno u ime ljudskih prava sa kojima se svaka sila već i otvoreno sprda – sve je to postalo groteskno u onome što je današnja svjetska realnost.

Jedno kobajagi »proljeće«, izmanipulirano unaprijed sve dok se i posljednji pupoljak nije osušio – uprkos školi koja je na tu temu traje evo sedmu godinu, pokušava se vratiti ponovo na bizarno isti način: Odredi cilj rušenja, proizvedi ili organizirano iznutra poguraj »demokratske snage« rušenja, medijski omađijaj svijet unaokolo – to bar danas tehnika dozvoljava do savršenstva – i dovedi na vlast onoga ko će sutra realizirati ciljane interese što su u osnovi cijele storije. Kraj. Idemo dalje. Pri tome mira ne smije biti, jer odavno nije profitabilan. Imperija zahtijeva rat i obnove arsenala prije obnova porušenog. Rat zahtjeva prethodno proizvodnju straha, mržnje i patetične priče o ljudskim pravima u UN-u : UN treba čuti kako Iranci traže slobodu...Međunarodna zajednica treba odigrati određenu ulogu u prosvjedima koji se odvijaju u Iranu...UN moraju poduzeti proaktivne mjere kako bi se pomoglo ljudima u Iranu u protuvladinim prosvjedima...Ne možemo šutjeti, iranski narod traži slobodu a međunarodna zajednica u tome mora igrati određenu ulogu...

Tako je minulih dana govorila u UN-u Nikki Haley, stalna predstavnica US u Svjetskoj organizaciji. Ona ista koja je samo dvije sedmiceu ranije zaprijetila svim članicama UN da će njena zemlja »zapamtiti« da su glasali za odluku koja legitimira minimum međunarodno priznatih prava Palestinaca, a protiv stava njene države o tome. Gdje je poziv UN da »čuju kako Palestinci traže slobodu«, ili da se ne šuti«, »jer palestinski narod traži slobodu a međunarodna zajednica u tome mora igrati određenu ulogu...« itd. itd.

Nije samo drskost ovako se ponašati na međunarodnoj sceni. To je u minulih godinu dana pretočeno u rijetko viđeno siledžijstvo koje već uzdrmava i same temelje američke političke, liderske i demokratske genetike. Taj problem Amerikanci moraju sami riješiti. Ali ono što žrtve raznih razarajućih »proljeća«, aktuelnih i najavljivanih iz te kuhinje doista već vrijeđa – ma kako neko bio spreman to da prizna, a neko iz vlastitog straha i oportunizma ne – jeste brutalno ponižavanje silom nametanim uvjerenjem kako moraš vjerovati toj kuhinji, a ne ni vlastitoj pameti, logici i očima.
Najnovija priča o Iranu, makar samo u fragmentima ispričana ali na nivou fakata ima dvije komponente. Domaću i vanjsku. Obadvije, svaka iz svog ugla, sluti »proljeću«, ali na potpuno različit način i sa potpuno drugačijim ciljevima. Jasno, u svijetu pogubljenih standarda te priče mogu biti ispričane na različite načine. Onome kome je, ipak, do fakata ako ta kategorija uopšte još igra, evo nekih elemenata.

Ko se iole interesirao za stanje u toj zemlji minulih nekoliko godina nije iznenađen tenzijama koje su se tamo pojavile. Riječ je o sve očiglednijem sudaru dvije postojeće stvarnosti – one stare koju određuje teokratski sistem institucionaliziran, moćan i do nedavno neupitan, izrastao na temeljima Homenijeve revolucije i otpora prethodno bezdušnoj zapadnoj eksploataciji Irana. Mnogo se toga od tada, uz pozivanja na revoluciju, transformisalo u dekadenciju poznatu u postrevolucionarnim periodima. Paralelna, a zapravo vodeća teokratska vlast izgradila je svoje institucije, strukture, moć sve bliže ekskluzivno vlastitim interesima, a sve dalje od interesa naroda. Nije tajna da je ogromna većina finansijskih institucija, poslovnih centara, proizvodnih firmi i pripadajućeg sloja vlasti na tom nivou pod direktnom kontrolom vjerske vertikale legalizirane i u Ustavu zemlje.

Moćni dijelovi klerikalne elite nisu spremni prihvatiti aktivnu političku, a ponekad i ekonomsku, konkurenciju reformističkih snaga. Pri tome vrhovni lider Ali Hamenei nastoji očuvati neku vrstu političkog balansa među suprotstavljenim grupama. Tako je, uprkos uvriježenom mišljenju kako on uglavnom drži stranu konzervativnim klericima, uporavo Hamenei dao saglasnost na imenovanje Zarifa na mjesto ministra vanjskih poslova. On, naime, odobrava imenovanje ministara vanjskih, unutrašnjih poslova, odbrane, obavještajnih poslova i sigurnosti. Naravno, na prijedlog izabranog predsjednika i uz asistenciju vrlo širokog administrativnog i savjetničkog aparata kojim raspolaže. Jedan od centara moći konzervativnih klerika svakako je Mashad, grad u kojem su izbile »spontane demonstracije iz ekonomskih razloga« protiv predsjednika Rouhanija, sjedište ogromne »Vakufske zadužbine«, vjerske institucije, čija se vrijednost imovine u bankama, fabrikama i raznim posjedima mjeri desetinama milijardi dolara. Jedna »revolucionarna« vertikala potpuno institucionalizirane vjerske provenijencije očigledno na mnogim frontovima, posebno poslovnom, političkom i bezbjednosnom pokušava preuzeti moć u svoje ruku. Ta »akcija« proizvela je i reakciju.

U Iranu je minulih godina sazrela i drugačija svijest o tome u kom pravcu zemlja mora i može da ide. Reformisti formirani na temeljima ideja dvojice bivših lidera, Khatamija i prethodno Mousavija, ali i nove realnosti koju stvara mlada obrazovana generacija modernijih pogleda na zemlju i društvo, polako ali sigurno postaju nezaobilazna snaga Irana. To su pokazali i prošli, i izbori prije njih. Danas je izvjesno da predsjednik Rouhani, pritisnut konzervativnim, pa i ekstremno radikalnim snagama »bivših vremena«, ima podršku reformista. Oni u Iranu nisu prolazna činjenica, već koncept koji baštini drugačiju kulturu i civilizaciju, mentalitet i energiju naspram onoga što iskazuju vlasnici prigrabljenih »post-revolucionarnih dobara« poput, recimo, Ahmedinedžada i sličnih.

Svoju transformaciju Iran je na ovom terenu započeo putem koji odgovara realnosti: Izborima, političkim borbama, parlamentarizmom i političkim pluralizmom, šarenilom medija, snažnom kulturnom scenom i pokretima koji računaju sa mladima, ženama, liberalima. Nije lako, ali ni trusno onoliko koliko je to odgovaralo mnogima iznutra i izvana. Nije slučajno što je domaće »nezadovoljstvo« krenulo baš iz onog Mashada, sjedišta Vakufa na čijem je čelu klerik Alamolhoda, punac moćnog konzervativnog Raisia, poraženog kontrakandidata Rohanija na izborima, ujedno i prvog čovjeka iranskog klerikalnog Suda. »Slučajno«, protesti se dešavaju i nakon obznane Vlade da pomenuti Vakuf po prvi put u istoriji mora da plati porez državi na svoja dobra i profite, u iznosu od oko milijardu dolara...Time je za vlasnike vjersko-finansijske moći u Iranu otvoren proces na koji očigledno ne žele pristati.

Tu negdje dolazi se i do »vanjske« priče o tome kako treba »poduzeti proaktivne mjere kako bi se pomoglo ljudima Irana u protiv-vladinim prosvjedima...« I pomoći im da zaborave Iran u akcijama u Siriji, u vezama sa Hezbollahom, Gazom itd. – sve na dobrobit Iranaca...
Fakti kažu sljedeće, da se ne ide predaleko u prošlost: Trumpovo zaključak da je »Obama kriv što se nije adekvatno pomoglo demonstrantima u Iranu 2009. i rušenju režima...« uz ostalo je pretočen 12. novembra u sastanak delegacija SAD i Izraela, sastavljenim od funkcionera iz odbrambenog i obavještajnog sektora dvije države. Predvodili su savjetnici za nacionalnu sigurnost, gen. Herbert McMaster i Meir Ben Shabbat. Zaključci su u »Memorandumu o razumjevanju u vezi sa iranskim pitanjem«. Četiri formirane radne grupe – prema izraelskom TV Kanalu 10 i naknadnoj potvrdi iz Bijele kuće – bavit će se tim »iranskim pitanjem« specificiranim na slijedeći način: Prvo, »Tajnim i diplomatskim radom na ukidanju iranskog nuklearnog programa«. Drugo, »ograničavanjem prisustva Irana u regionu, prije svega u Siriji i Libanonu«. Treće, »obuzdavanjem balističkog programa Irana« i četvrto, »širenjem napetosti u regionu u koje bi mogao da bude umiješan Iran...«

Kratko i jasno. I »spontano« od strane Nikki koja kaže kako »ne možemo šutjeti jer iranski narod traži slobodu«. Trump bi dodao, »veliki iranski narod«, onaj isti samo koji mjesec ranije proglašen – kao narod, a ne kao država – terorističkim, kada je trebalo odbraniti odluku o zabrani ulazaka Iranaca u Ameriku!

Puno toga do karikaturalnosti podsjeća na ono »proljeće« kojim se nije u arapskom svijetu uskočilo u toplo ljeto već, mimo svih prirodnih zakona, direktno u ledenu zimu. I »foto obrada« vijesti odande gdje je nemoguće bilo vidjeti te »hiljade demonstranata«, jer kamera zna da se mora hvatati gro plan sa prednjim linijama iza kojih se ne mogu vidjeti hiljade. Kao i vijest da su civili pregaženi kamionom što su ga gurnuli nizbrdo demonstranti – »civilne žrtve u obračunu sa policijom...« Tu školu je bilo lako naučiti u »proljeću« koje sam pratio na Al Jazeeri i preko Al Arabie prije šest godina tamo, na licu mjesta. Poznata je i priča iz Sirije u kojoj su »demokratsku podršku« izvana davali revolucionari, pa su odjednom pretočeni u ISIL i Al Qaedu. U Iranu su to teroristi grupe »Mudžahedin Halk«, poznati i kao MEK, koji su svojevremeno ubijali i po Iranu, ali i po Americi. Sada su potrebni u novoj revoluciji, pa su partneri. Vojno sjedište im u Tirani a političko u Parizu, sa »šeficom« Maryam Rajavi. O MEK-u kao »spavačima« koje treba aktivirati kada dođe vrijeme za rušenje Irana opširno je pisao još 2008. u New Yorkeru poznati američki novinar, dobitnik Pulitzera Seymour Hersh. Britanski Daily Mail je svojevremeno objavio tekst o tome kako ih Izrael direktno naoružava, obučava i finansira. Na ovim prostorima o tome je opširno ljetos pisao Osman Softić iz Sarajeva pozivajući se i na dokumenat stručnjaka za Iran američkog instituta »Brookings« i njihovu stratešku studiju iz 2009. pod naslovom »Kojim putem u Perziju«.

U svakoj od ovih tačaka jasno se prepoznaje transparentni interesi alijanse SAD – Izrael – Saudijska Arabija... Ko hoće da gleda, ima šta da vidi. Ko neće, niko mu ne može pomoći. Sila je pobijedila u mjeri u kojoj se njome prijeti čak i u Ujedinjenim narodima. Ta sila poraz ne priznaje, niti razmišlja o posljedicama siledžijstva, pa i po sebe same. O poslušnicima što su joj pod nogama, još manje. Tu »proljeća« ni za koga nema. A zime su sve surovije. Iran će naći svoj put, veliki je, civilizacijski mudar, a po potencijalima mlad. Neko se tu, i kod kuće, a posebno vani dobro preigrao.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila