Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
24. rujna 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Igra može da počne

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 22. siječanj 2017. u 13:16 2017-01-22T13:16:32+01:00

Svijet je opet pred globalnim sukobima, ali lošije organiziran i vođen ljudima manjih formata, nego u vrijeme »pristojnog neprijateljstva« u Hladnom ratu

Kome se kontroverzni Donald Trump sviđa, a ko je frustriran njegovim izborom, šta će biti sa njegovom inauguracijom, ko će doći a ko neće i zašto, šta su poručili ovi ili oni a šta on njima na twiteru, jesu li ga hakirali ili nisu, vole li se on i Putin ili ne, šta će dalje obavještajna zajednica jer im je propao koncept sa sigurnom Hillary i još bezbroj pitanja koja su uveseljavala ili zabrinjavala svijet a izluđivala Ameriku – više ne važe. Trump je predsjednik i igra može da počne. Kako, jasnije će se saznavati već od danas.

Jedna od mega dilema koju im valja interno riješiti kako bi se uopće znalo u kom će pravcu dalje 45. vlasnik Bijele kuće, jeste – vjeruje li još Amerika da je jedina mega sila na svijetu, ili se stvari ubuduće moraju pospremati u paru sa Rusijom, pa i uz učešće drugih. Ni sa vojnog, ni sa ekonomskog a ponajviše sa psihološkog aspekta, za Ameriku to uopće nije jednostavno pitanje. Doktrina »izuzetnosti« i jednostrano podrazumijevajućih prava što su tomu na tragu, uz naviku da se logično i normalno moraju popravljati drugi ako nisu na očekivanom putu, duboko je ukorijenjena u mentalitet velike zemlje i posebno njene političke elite. Trump je u predizbornim pretstavljanjima češće, a u onim postizbornim do inauguracije rjeđe tvrdio da ga »vanjski svijet« neće ubuduće interesirati koliko domaće jačanje Amerike. Uz to su išle i natuknice o svođenju NATO-a na mnogo skromniju mjeru, o smanjenju broja vojnih baza i intervencija po planeti, o popuštanju sa Rusijom umjesto konfrontacije itd. Koliko god bilo logike u ovome iz ugla mega-trgovca uronjenog i u svijet energetike, pa tako i u poslove koji traže stabilnost i mir, ta ogromna ambicija što pritiskuje državu osjećanjem posebnosti i većih pripadajućih prava, limitirat će najavljivanu orjentaciju. A sa druge strane je opasan igrač respektabilnih potencijala i većeg iskustva od konglomerata zapadnih mudraca iz svijeta novog imperijalizma.

Otud i posebna pažnja spram prva dva poziva što ih je već odaslao Putin Trampu. Tema je Bliski istok. Tamo, dva specifična pitanja, Palestina i Sirija. Mimo strateškog značaja pomenutih tema, mnošvo je i prislonjenih a ne malih dilema prevashodno za Ameriku. Recimo, u kom će se pravcu dalje profilirati partnerstvo sa Izraelom, šta sa Turskom i Kurdima koji su objektivno legalizirani i legitimirani a Erdogan za to ni da čuje. Kuda će dalje Iran i šta je taj cijeli Istok u paketu spram Kine, noćne more Amerike već podugo. Iz penzije su izvukli čak i Kissingera, velikog geostrateškog lukavca novijeg doba, da se umiljava Rusiji i Putinu ne bi li ih nekako odmakli od Kine. Amerika sama protiv Rusije i Kine kao partnera bila bi na ogromnim mukama, ako nije već danas, sutra sigurno. A gdje su tu još Iran, Latinska Amerika, Indija...

Bliski istok u ovom kontekstu dobija svoje drugačije obrise a Moskva je već završila puno posla. Iskoristila je paniku »mainstreim Amerike« izazvanu porazom projekta Hillary u kojem su bili i Pentagon i State Department, CIA i Wall Street, vojno-industrijski kompleks i mediji. Potom su profitirali vakumom između dvije administracije. Putin je prethodno lukavo preoteo Erdogana od Amerike i NATO-a te od sve pogubljenije Evrope. Dobio je poslušnog a snažnog partnera dodatno uz siguran bok na Crnom moru i stabilnost prema Mediteranu. Mogao se u kratkom a važnom periodu dodatno posvetiti Siriji uz dva puna dobitka: Oslobođeni Alepo i tamo ojačanu vlastitu poziciju ali i Assada sa sada moćnim pregovaračkim kartama. Značajno je skinuo sa vrata i užasnu orkestriranu propagandu, rijetko viđeno minulih decenija.

U novoj poziciji Putin je mogao obustaviti i kobajagi pregovaranje sa Obamom i njegovom alijansom o zajedničkom djelovanju protiv terorista u Siriji. Obama to očigledno nije htio a nije ni mogao, sputan raznim mrežama koje su mu partneri i okruženje ispleli u Siriji. Rusi i novi saveznik Turska uz Iran su sporazumom o prekidu vatre sa desetak opozicionih grupa u Siriji dobili ono što Amerikanci nikako nisu htjeli: odvojili su značajne vojne potencijale opozicije od klasičnih terorista i napravili tako prvi korak prema pregovorima, ali i vojno istjerali na čistac ISIL, al-Nusru i one sa kojima će u rat »do kraja«.

Tu je započelo prevođenje rata na teren pregovora. Prvi susret zaraćenih i pomagača zakazan je za ponedjeljak, 23. ovog mjeseca u Astanu, u Kazahstanu. Pozvani su Assadovi pregovarači, delegacija opozicije, Rusija, Turska i Iran. Uočljivo, bez Saudijske Arabije i Katara, dovoljno identificiranih kao pomagača tamošnjim najcrnjim destruktivcima. U četvrtak prije podne objavljeno je kako je ruski ministar Lavrov pozvao Amerikance da dođu u Astan i pridruže se mirovnom naporu za okruglim stolom. Pripremnu najavu poslali su Trumpu i ranije, zaobišavši State Departament. Svakako odoše. On je reagirao odmah željom da »surađuje sa Rusijom u vezi sa Sirijom...«

Slično je na svoj način i sa Palestinom. Poznato je kako je Obama koncept »dvije države« promoviran čuvenim govorom u Kairu 2009. godine uvrstio u svoje najvažnije vanjskopolitičke prioritete. Arapske mase su plakale. I nije uspio. Pobijedio ga je opsesivno antipalestinski Netanyahu uz američki lobi, uključujući i Kongres. »Bibi« je sada javni zagovornik koncepta mimo suverene Palestine kraj Izraela, rastakanja povjesne supstance Palestine kroz klasičnu okupaciju njihovih teritorija gradnjom ilegalnih naselja, te radikalnom konfrontacijom sa svime što mu je na tom putu. Palestina se, kao tema, ipak vratila u javnost. Obama se frustriran osvetio u UN-u Netanyahuu time što SAD nisu uložile veto na rezoluciju o zabrani izgradnje naselja na okupiranim teritorijama. U Parizu je potom održana prilično jalova međunarodna konferencija o Bliskom istoku, ali je formalno podržana država Palestina u granicama iz 1967. godine. Netanyahu se narugao ponovivši da podrška državi Palestini nije rješenje! Sada se nada preseljenju ambasade SAD-a u Jeruzalem – što je gest koji delegitimira UN i status Jeruzalema kao grada pod međunarodnom uparvom. Istovremeno, Bibi je dospjeo i pred istražnu komisiju svoje države zbog ozbiljnih sumnji za korupciju.

Ne treba zaboraviti da su zbog sukoba sa zakonom u Izraelu već na izdržavnju kazne jedan bivši predsjednik države (M. Katzav) i jedan premijer (E. Olmert). Ma kako se Tramp zaklinjao na prijateljstvo Izraelu, može se računati u svemu i sa njim kao američkim poslovnim čovjekom. Njegovo pragmatično pitanje – šta je meni Izrael sigurno nije »ideološko« a osvjetljavat će mu ga i vlastiti zet, jevrej, poslan kao izaslanik – u Palestinu. Uostalom, 38 milijardi dolara za naoružavanje u narednih deset godina koliko je Obama potpisao Izraelu, u Trumpovim očima teško se može dugoročno knjižiti kao dobitak.

Pragma će određivati i odnos Putina prema Palestini i to je za Abassa dobro. Putin ima dovoljno razloga da pazi na Izrael i njegovu sigurnost zbog potencijalnih ekonomskih veza, ali i zbog milion Rusa koji tamo žive i krvno su vezani za »Carstvo«. I njima se pomaže stvaranjem Palestine. Bez nje ostaju samo tenzije do krvavih sukoba i agresije. O značaju mira u regionu kao interesu Moskve ostvarivom stabilnom Palestinom i Izraelom, u zoni iz koje Amerikanci odlaze a Rusi dolaze, Putinu i Trumpu ne treba govoriti. Rješenje i za jednog i za drugog jeste davno definirano u UN – dvije države u granicama iz 1967. Male dogovorne korekcije u pregovorima su moguće. Što bi se nedipolmatski kazalo – dušu dalo za dogovor iz vlastitih razloga i interesa.

Izazov je tu. Putin je direktno ili indirektno ponudio Trumpu zajedničku akciju u rješavanju Palestine jer to dosadašnji igrači nisu mogli ili nisu htjeli da dovrše na definiranim i legitimnim principima od prije 70 godina. Ponuda, evo, važi i za Siriju i prvi mirovni korak je u Astanu. Ove ponude imaju najmanje dvije značajne dimenzije i dva moguća odgovora.

Prva je dimenzija – riješila bi se dva ogromna problema. Zaustavilo ubijanje i razaranje, ponižavanje principa i obesmišljavanje politike. Tamo se oduzima svaka perspektiva regionu i u sumnju dovode šanse za bolji svijet. Druga je dimenzija u pozadini, ali važna na poseban način. Eventualni dogovor da Washington i Moskva zajedno krenu u rješavanje ove dvije različite a ogromne drame, značit će prešutni pristanak Trumpa i Amerike na ono što je de facto već realnost – na kraj monocentrizma kojeg Amerikanci ne samo da nisu uspjeli iskoristiti onako kako su mogli zarad mira u svijetu, već su sve vratili na početak: Svijet je opet pred globalnim sukobima, ali lošije organiziran i vođen ljudima manjih formata, nego u vrijeme »pristojnog neprijateljstva« u Hladnom ratu.

Mogući odgovori su: da Trump i njegovo okruženje prihvate, tragom logike interesa na koje se on poziva, da je dugoročno najveći dobitak u zajedničkom rješavanju ova dva glavna problema na Bliskom istoku, uz dosta drugih, kolateralnih. To je veće od svih prepreka što su mu tamo na putu. Ova varijanta neće udariti na obraz građanima države koja je zadužila planetu na razne načine, posebno kada su je vodili racionalni i pragmatični predsjednici rasterećeni bolesnih sujeta i osjećanja »posebnosti«.

Druga mogućnost je da Trump i njegova pragma pokleknu pred pritiskom filozofije o neprikosnovenoj važnosti sile i ekskluzivnih prava kao i »prava« vladanja svima koji im ne odgovaraju. Da mu interesna nacionalna, mitska, nasilnička istorijska megalomanija ne dozvoli da bilo kakav veliki uspjeh u svijetu podijeli sa »neprijateljem koji je Americi najveća opasnost«, kako se utrkuju da mu to kažu za Putina. Ako bude tako, Palestina i Sirija bivat će svakim danom sve veća drama. Veća od njih samih. Njeni kraci širit će se eksplozivno mnogo dalje nego što uobraženi »posebni« misle, njima samima pod prozor. Nije bez veze što se u globaliziranom svijetu dobra i zla onaj okean između Amerike i ovdašnje strane svijeta sve češće pominje tek kao – »bara«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka