Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 4
Sutra: 15° 15° 4
24. rujna 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Diplomacija nediplomacije

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 25. veljača 2018. u 14:08 2018-02-25T14:08:06+01:00

Sve je do domaće pameti. Stranci neće pomagati dok BiH ne postane njihov ozbiljan problem. Za sada nije. Dokle će biti tako, stvar je kalkulacija, nerealno optimističnih. Lažno diplomatskih

Minulih dana dešavala se u Sarajevu još jedna parlamentarno zaludna zabava koja je prošla onako kako se moglo i očekivati, za zaborav odmah. U Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH »Privremena istražna komisija« podnosila je izvještaj povodom zadatka nazvanog »pribavljanja informacija o vanjskopolitičkom statusu BiH« !?

Ta plaćena istraga trajala je jedanaest mjeseci. Ukupno, tri sjednice Komisije.  

Istražitelje je imenovao pomenuti Dom naroda, da bi nakon svega predložili Zaključke svom osnivaču. Predsjednik Komisije Bariša Čolak (HDZ BiH) pojasnio je da su Zaključci ponuđeni Domu na usvajanje, ali od delegata ovisi šta će sa njima.

Ali, u svakom slučaju Ministarstvo vanjskih poslova pozvano je da se aktivnije uključi u rad  Parlamentarne skupštine BiH...Također je obzanjeno da je »vanjskopolitički status BiH već decenijama označen negativnim konotacijama a konstantne političke nesuglasice posebno su se odrazile na ukupnu ekonomsku situaciju i najvažniji integracioni proces – euroatlanske integracije...«  Mnoge je ushitio i poziv Ministarstvu vanjskih poslova BiH »da intenzivira aktivnosti oko izrade nove Strategije vanjske politike BiH i prijedloga zakona o vanjskim poslovima BiH...«

Posebno, Ministarstvo i ministar Igor Crnadak »pozvani su da pravovremeno reagiraju na sve kritike vezane uz rad Ministarstva, kako bi se u javnosti otklonila slika o eventualnim nepravilnostima u radu te institucije...« Što bi trendi šminkeri unaokolo kazali, wow! Ministar je odmah poručio da je rad Komisije pretvoren u hajku na njega.

Iza  ove Komisije čudna imena, zadataka i ezopovskog jezika u zaključcima, ostaju lukavosti narodnih predstavnika koji bi da kažu kako je vanjska politika, eto, slučajno i mimo njih nekako na lošem glasu, što je, je li, u suprotnosti sa svim ostalim u njihovoj nadležnosti. Ko  išta zna o vanjskoj politici svake zemlje na svijetu i o diplomaciji koja joj služi, razumije da »ona«, vanjska politika, jeste produžena ruka i rezultat unutrašnje politike. A da ova potonja  proističe iz zajedničkih i jasno definiranih interesa pripadajuće suverene države. Sve ono ispod toga je prateći sistem, tehnika, organizacija, pamet, znanje...u  funkciji tog zajedničkog interesa.

Kada  u demokratskim državama najodgovorniji za definiranje zajedničkih interesa – dakle Parlament – krenu da istražnim komisijama pribavlja informacije o državnom, tako i svom vanjskopolitičkom zadatku i statusu, onda nešto jako bitno predstavnicima naroda ili nije jasno, ili imaju neke skrivene, partikularne interesemisle.

Suštinski bitno u ovom slučaju jeste da BiH nema zajedničku, konzistentnu, neovisno  artikuliranu vanjsku politiku, zato što nema zajedničku unutrašnju politiku. U državi postoje i funkcioniraju tri, ne različite, već suprotstavljene  unutrašnje, pa tako i vanjske politike. Zgodno za lokalne profitere i međunarodnu birokraciju opsjednutu osnovnim ciljem u BiH – ne talasaj!              

Vanjska politika i diplomacija uobičajeno su svugdje važno ogledalo države. Od ciljeva i organizacije, do kadrova, postupaka i nivoa na kojem priča funkcionira. U BiH je ono što se ionako svakodnevno srozava dodatno obesmisleno cijepanjem na tri. U konceptu i strategiji, organizaciji, operativi i profilu kadrova. Nad svim tim lebdi neprikosnovenost pojedinaca i imena nad institucijom i sistemom. Izborni izazov dodatno sve dovodi do perverzije: negiranje zajedničke države i njeno dekomponiranje prerasta u uslov za prigrabljanje vlasti u toj istoj državi.

Spoljna politika BiH i njena diplomacija uspješno su utopljeni u ovu realnost. U praksi, to znači puko ispunjavanja formalnih obaveza, protokolarnog trčkaranja okolo i obavljanja samo onih poslova za koje se dobilo zeleno svjetlo od »svojih«, unutrašnjih i vanjskih. Oni gore su na vezi gdje treba: Beograd, Zagreb, Ankara, Moskva ili još dalje, po potrebi dodvoravanja. Elementarni svjetski standardi u diplomaciji su – bivše kategorije.

Jedna od temeljnih »slučajnosti« u svemu  jeste da BiH do danas nema izglasan zakon o vanjskim poslovima. Time i niz drugih podzakonskih akata na temelju kojih funkcionira diplomacija. Znači i 44 diplomatska predstavništva, 6 generalnih konzulata i 6 misija pri najvažnijim međunarodnim organizacijama, od UN-a, EU, NATO-a, itd...Zato tu jeste sve moguće i ništa nije neupitno. Dokument koji se zvao »Opći pravci i prioriteti za sprovođenje vanjske politike« donesen je još 2003. godine i de iure bi se na njega moglo još pozivati kada bi to ikome zatrebalo. Brojni su bili minulih godina pokušaji »oživljavanja« Zakona i svi su završili fijaskom. Red i sistem malo je kome odgovarao.  

I sada su  parlamentarci na krivom putu, ali niko to ne govori. Poziv »istražitelja« MVP-u  da »intenzivira aktivnosti« oko izrade nove Strategije vanjske politike BiH i prijedloga Zakona o vanjskim poslovima deplasiran je. To nije njihov posao. Nije ni Predsjedništva BiH koje bi da kao supervizor »stvari držali pod svojom kontrolom«, interesno-nacionalnom. Ali jeste mnogih u sistemu koji bi time morali da se bave, a ne bave se. Jer, ne smiju institucije mimo važnih pojedinaca i »lidera«. Zato tu nema države, pa tako ni spoljne politike.  

Bizarno je kada državni parlamentarci formiraju istražne komisije drugima a ne sebi, eutanaziranim zakonodavcima i graditeljima sistema. Naprotiv, eno ih i dižu ljutiti glas – uz zadovoljstvo  medija jer eto novog »skandala« – pošto su otkrili u onim Zaključcima koliko nas skandalozno mnogo košta naše nepotrebno prisustvo u raznim poznatim i nepoznatim međunarodnim institucijama, organizacijama, forumima itd. Kad svi znamo da nam to ne treba!

»Poreski obveznici« podignuti su na noge pominjanjem čak pet miliona i kusur maraka (sitniš u dnevnoj državnoj korupciji) koliko godišnje koštaju »ta članstva« u UN-u, Vijeću Evrope, raznim svjetskim organizacijama, savezima itd. Vele neki zajapureni poslanici, »a gdje su nam obećane pare od svega toga...« Pravi jad od straha pred svijetom, od otvaranja i uklapanja u standarde izvan svoje mahale i mentaliteta.

A problem nije kada valja platiti »našeg« diplomatu bez ikakvih kvalifikacija. Neka ga u svijetu ! Posebno ako je otišao »kod naših«. Zna se čiji je ko. Interna trgovina s ambasadorima u Predsjedništvu bezmalo je poništila i princip rotacije kadrova i po nacionalnom osnovu, zamišljene u korist ravnopravnosti u složenoj državi. Danas to više ne važi ni za ambasadora u Beogradu, ni Zagrebu. Uzajamno se istrgovali i Ljubljana, Rim, Amman i mnoga druga mjesta. 

Bošnjaci bacaju pogled prema muslimanskim državama, Srbi pravoslavnima, a Hrvati prema zemljama u kojima su oni »predziđe kršćanstva«. U ovim trgovinama ažurnost Bošnjaka, recimo, tolika je da uskoro neće imati ni jednog ambasadora od tri moguća u SAD (Washington, UN i Generalni konzul), kao i šire na  kontinentu kada se doda Kanada. To im »tamo« ne treba. Kao ni u susjednim državama, u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Podgorici, Skoplju. A u arapskim i ostalim muslimanskim državama ih je deset! U svemu bitan kvalitet ? Vanjska ili unutarnja politika? Groteskno pitanje.  

U ovakvoj situaciji MVP je izgubio poziciju krovne institucije u vanjskoj politici i oni za to nisu krivci broj jedan. Znaju to parlamentarci. Članovi Predsjedništva postupno su samoinicijativno proširili svoje nadležnosti, uz vlastite naknadne ovjere. S terena »učešća u kreiranju vanjske politike« na potpunu kontrolu tokova u ovoj oblasti. Posebno onih kadrovskih. I niko se tu, dogovorno, ne miješa u izbor druge dvojice. To se zove – samozaštita.

Dokaza postupnog pucanja šavova u vanjskoj politici previše je. Od izbora ljudi koji zastupaju tri države pod jednim krovom, do organizacionog nereda, često čudesnih razmjera.  Zakon o vanjskim poslovima, ako ga bude pod nekim pritiskom, legalizirat će trojnost.   »Jednakopravno« odriješene ruke kako bi se moglo činiti ono što odgovara rastakanju države i njene zajedničke politike na domaćem i vanjskom terenju, te vazalskom prislanjanju »svojima« vani – projektovana je sudbina Bosne i Hercegovine. Može li i hoće li biti drugačije nije stvar ni sreće, ni okolnosti ni lažnih zaklinjanja. Sve je do domaće pameti. Stranci neće pomagati dok BiH ne postane njihov ozbiljan problem. Za sada nije. Dokle će biti tako, stvar je kalkulacija, nerealno optimističnih. Lažno diplomatskih.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka