Minulih dana u turskom list Yenisafak objavljena je vijest kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan planira da 20. maja u Sarajevu održi predizborni skup! Dakle, da ne bude zabune, zvanični skup njegove »Partije pravde i razvoja« (AKP). Vijest kaže da se u Istanbulu računa kako u BiH ima deset hiljada državljana Turske pa je to zato. U Njemačkoj, Holandiji i Austriji ih je više miliona, pa su vlasti ovih država zabranile iste skupove kod njih. Valjda zato što ovdje stvar nije samo u broju građana strane države već i u raznim elementima, principijelno i državotvorno, važnijim od tog broja.

U Bosni i Hercegovini, nakon objave vijesti odreagirala je odmah tek »Naša stranka« koju čine uglavnom mladi i obrazovani ljudi. U saopštenju se kaže kako je najavljeni događaj nemoguće posmatrati izvan konteksta oktobarskih izbora u BiH. Znajući ko je temeljni partner Erdoganu u BiH, u saopštenju ističu: »Ne možemo da vjerujemo da rukovodstvo SDA stranke ne sagledava katastrofalne političke posljedice održavanja najavljenog skupa koji se ne može shvatiti drugačije nego kao provociranje Evropske unije i nekih političkih snaga u našoj zemlji. Njihov pristanak značit će da nemaju više načina da se izvuku iz stiska Erdogana...«

Sve što se nekad pusti u javnost kao probni balon, pa u početku kobajagi bude nevjerovatno, na ovim se prostorima najčešće brzo vrati kao istina. Tako je početkom januara 2016. godine kao grom iz vedra neba pristigla vijest o tome da AKP ima namjeru u Sarajevu otvoriti svoje predstavništvo, time legitimirajući svoje organizovano političko postojanje u BiH. U skladu sa tim bi se, naravno, jednom pojavili i na ovdašnjim izborima. Da joj to nije nakana – čemu organiziranje?
Nakon reakcija temeljem kojih se ispitivao puls javnosti u zemlji sve više doživljavanoj u Stambolu (opet) kao njihova nahija na obodima imperije, priča je nakratko utihnula. Dovoljno je pokazano kako se ovo knjiži kao njihov društveni i politički prostor.

Samo desetak mjeseci kasnije eto nove akcije koja, iako ponižavajuća, više nije ni toliko nevjerovatna: tadašnji gradonačelnik Sarajeva i njegov zamjenik (novi gradonačelnik), sa članovima rukovodstva Grada donose odluku da jednu od tradicionalnih Plaketa Grada, u znak priznanja za sve učinjeno u korist Sarajlija, dodijele dugogodišnjem, sjajnom profesoru matematike koji je odškolovao generacije srednjoškolaca i studenata, danas rasutih po svijetu. Mali problem je što je dotični profesor porijeklom Turčin, a neko je vrijeme radio i na fakultetu optuženom za pripadništvo onom Gulenu, Erdoganovom smrtnom neprijatelju. Očigledno, iz Turske je preko domaćih vazala jasno došapnuto kako će bratski gradovi Istanbul, Ankara i Konja propitati »pobratimstvo« sa Sarajevom ukoliko prof. Lafciogluu ne bude uskraćena povelja prethodno jednodušno izglasana. Tako je i bilo. »Demokratski« se glasalo po nalogu. Ni gradonačelnik koji je pismeno naložio preispitivanje odluke u kojoj je prethodno učestvovao, ni njegov zamjenik, nisu se pojavili na novom glasanju. Bili ljudi zauzeti. Obrazloženje za javnost o ovome jadu ni u putu se nije srelo sa pravim razlozima skandala.

Ubrzana evolucija političkog mazohizma dobrih bošnjačkih lidera u Gradu Sarajevu, međutim, nastavlja se. Tokom minulog marta i na samom početku aprila, eto slučaja »Pamuk – Mesić« i skandala sa dodjelom zvanja Počasnog građanina Sarajeva. Biser svoje vrste. To je ilustracija mahalskog mentaliteta koji potire svako dostojanstvo Grada zarad očuvanja vlasti. Ujedno je i spoznaja o minimumu standarda u međudržavnom i diplomatskom ponašanju onih što su na kakvim-takvim funkcijama koje traže, uz malo obraza i kičme, i mrvu osnovnih znanja o pravilima vladanja Gradom poput Sarajeva. Doduše – onog nekad.

Ukratko opet, ko ne zna: Odlučili »oci« među kojima je u paketu i Gradonačelnik, onaj što je već nesmotreno zaboravio vlastito iskustvo sa prof. Lafciogluom, da prestižno zvanje dodijele Orhanu Pamuku. Bjelosvjetski, nema šta. Problem je, izgleda, da je malo ko od »odlučilaca« čitao Pamuka pa nije ni slutio odnos između njega i politike »sultana sa Bosfora«. Da su čitali uz onakve političke gabarite, ne bi im na kraj pameti pao takav prijedlog. A ko zna, možda su doista povjerovali da su politički autohtoni.

Naravno, noćni glasnik na brzom elektronskom konju donio je u Sarajevo haber kako je greška skandalozna i kako nema ništa od toga da se čestiti Nobelovac okiti zvanjem »Počasnog građanina Sarajeva«. Eto belaja, opet! Ni stara udžbenička osmoškolska definicija što veli da je inteligencija sposobnost korištenja prethodnih iskustava ne igra. Naprotiv, u igri je ona mangupska koja važi za kockarsku familiju: »Nije majka sina karala što se uvalio, već što se vadio...« Lokalne dahije dosjetile se da kao rezervnu varijantu nepodobnom Pamuku stvar ponude Mesiću, uz pregršt lažnih objašnjenja kako to nije to. Povjerovali da će on kao »rezerva« proći u sarajevskoj raji koja ga voli. Pa su se i tu preigrali. Mesić na njihovu čast u Sarajevo nije došao jer nikada ovdje nije bio rezerva. I ona dobra gradska raja bi mu zamjerila da jeste. Posebno je što bi taj potez spašavao obraz lokalnim gubitnicima. Sa njegove strane, uprkos neviđenim pritiscima, sve je odigrano korektno, diplomatski prihvatljivo, čak i elegantno, uz nevjericu lokalnih političkih amatera (blago kazano). Jer oni bi i da speru mrlje sa karijera uprskanih glupostima, i da se ne zamjere raji koja kuži o čemu se radi, i da ostanu čisti pred »sultanom« kojemu je čak i Alija Izetbegović odlazeći ostavio Bosnu »u amanet«.

Zašto sada prisjećanje na sve ove epizode iz prethodnih vremena? Onima što su malo zainteresiraniji za ovu temu vjerovatno pada na pamet kultna knjiga kojom je dosta jasno, mada indirektno, razjašnjena i povijest ove priče. Naslov joj je »Strategijska dubina«, a autor Ahmet Davutoglu, čovjek koji je de facto u političkom smislu stvorio Erdogana. Ovaj mu je, po dobroj staroj istočnoj tradiciji »svilen gajtana«, došao glave kada je postalo jasno da za bilo kakvu konkurenciju među njima nema ni potrebe, ni živaca ni volje. Knjiga je u Turskoj, koja i danas pati za sultanskim vremenima, od 2001. godine do 2014. objavljena u 91 izdanju! Uz malo cinizma, sasvim dovoljno da ga onakav Erdogan smijeni.

Među mnogim intrigantno zanimljivim razmatranjima ambiciozne turske »strategijske dubine«, tek primjera radi, su i teze poput onih da je »turska politika nemiješanja propust«, da je »Turska epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, epicentar Euroazije«, da su »Bošnjaci u BiH i Albanci prirodni saveznici Turske«, da »odbrana Istanbula i Istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva«, da »temelj političkog uticaja Republike Turske na Balkanu čine muslimanske zajednice koje baštine Otomansko Carstvo...« Ništa manje znakovite nisu ni teze da »Turska ima vojnu misiju...«, a da »ključ rješenja problema na Balkanu leži u budućnosti Bošnjaka i Albanaca...«

I ne zaboravimo po ko zna koji put ponovljenu sliku, onoliko znakovitu. Onu iz avgustovske noći 2014. i Erdoganove pobjede na predsjedničkim izborima, kada mu je Bakir Izetbegović egzaltirano dovikivao u tv kameru, glorificirajući novog sultana: »Predsjedniče, predsjedniče, niste Vi predsjednik samo Turske, Vi ste predsjednik svih nas... mi svi treba da se svrstamo pod Vašu zastavu...«

Na vijest o organiziranju »predizbornog mitinga« AKP stranke u Sarajevu reagirala je jedna, brojčano relativno mala stranka u BiH. Malo manje od jedne stranice ovome je posvetio »Avaz«. Koliko je tu kontre Izetbegoviću, a koliko principijelnog stava sudit će strasti ionako već usmjerenih i podijeljenih birača. Ono što ostavlja gorak okus u cijeloj priči jeste slutnja povodom najave mitinga: ako se ne desi neko čudo koje bi spriječilo skup, na njemu neće biti samo onih desetak hiljada Turaka (a i zašto bi svi Turci bili na mitingu za Erdogana). Na njemu će biti i desetine hiljada Bošnjaka!

U tome jeste ovdašnji problem. Nije u Erdoganu. On radi svoj posao i strateški i dubinski. Za to mu ni Davutoglu više nije potreban. Otud, bujrum Tayyipe, »naši smo«!