Grad: Rijeka
Danas: 11° pretežno oblačno
Sutra: 1° 13° moguća kiša
14. prosinca 2017.
Zaleđe Jasmina Klarića

Komentar Razlika horde: Poljaci bi iseljavali, Hrvati ne bi useljavali

REUTERS
REUTERS
Autor:
Objavljeno: 13. studeni 2017. u 16:29 2017-11-13T16:29:40+01:00

Ako ne možemo - a ne možemo - zaustaviti najveći dio onih koji odlaze u potrazi za boljim životom, možda možemo privući neke druge, koji će jednako tako svojim radom moći puniti državni proračun i stabilizirati državne financije. No, to je matematika. Politički je ta priča, očito, nezgodna

Fašizam je opet na ulicama Europe.

Tu jednostavnu činjenicu se nakon 60 tisuća poljskih prosvjednika

za "Bijelu Europu bratskih nacija", "Čistu Poljsku", koja poručuje "Izbjeglice van" i "Molimo se za Islamski holokaust" više ne može negirati, niti umanjivati. Ne radi se više o karikaturalnim grupicama ekstremista ćelavih glava, radi se o hordi.

A ta horda je samo ulična verzija politike dijela EU zemalja iz bivšeg sovjetskog bloka, politike koja nema ništa protiv (mahom) zapadnoeuropskog novca iz zajedničkih fondova, ali ima štošta protiv zapadnoeuropskih demokratskih vrijednosti. Konkretno, solidarnost nije upitna kad bogatiji svojim novcem pomažu razvoj siromašnijih krajeva Unije, ali jest kad treba biti solidaran prema, prije svih, Grčkoj i Italiji i preuzeti u svojim granicama zbrinjavanje dijela izbjeglica. Problem je, pače, i neovisnost pravosuđa i prava manjina i sloboda medija...

Uglavnom, horda je na ulicama i u ovom trenutku u vremenu opasno stvarno djeluje mogućnost da s ulica krene kucati i na tuđa vrata.

Ako netko još uvijek živi u iluziji o tome da je Poljska daleko, iako živimo u istoj političkoj uniji, ili da se tako nešto kod nas ne može dogoditi, neka se samo podsjeti na to da se do praktički prije koji dan pozdrav koji su koristi domaći nacisti kočio u blizini bivšeg nacističkog logora, a da je odlučnom akcijom Vlade spomenik s tim pozdravom izmješten (punih) deset kilometara sjevernije.

Ili, neka pogleda već dvije godine aktualne naricajuće rasprave o demografskoj katastrofi i iseljavanju Hrvata.

Da, veliki broj naših sugrađana je iskoristilo ulazak u EU kako bi bolji život potražilo preko granice. Kao što se dogodilo i gotovo svim zemljama koje su ušle u Uniju u ovom stoljeću. Makni granice i državne zapreke i siromašniji se zakonomjerno sele u bogatije centre. Zato već (skoro) tri desetljeća buja Zagreb, a odnedavno i mnoge austrijske i njemačke destinacije, te već pomalo mitski Dublin.

Iako je iseljavanje očekivano i, na neki način, za to smo se i borili, jer članstvo u EU znači i slobodan protok radne snage, domaći političari su šokirani i ogorčeni razvojem situacije. Matematički gledano, zabinutost ima logike, jer su (održive) državne financije i depopulacija krajnje nekompatibilni pojmovi.

Ali, politički... Ono što se događa politički je jako, zabrinjavajuće blizu onome što se ovog vikenda zbivalo na ulicama Varšave.

Predsjednica Republike će, recimo, zabrinuto kazati kako je Hrvatska zbog iseljavanja u izvanrednom stanju. Udarit će, još jednom, i najžešće nego ikad dosad po Vladi Andreja Plenkovića, odnosno HDZ-a - onog istog HDZ-a koji ju je doveo do Pantovčaka, pa zatražiti hitnu izmjenu prijedloga državnog proračuna kako bi se provele mjere demografske revitalizacije.

Međutim, predsjednica koja je u vrijeme izbjegličke krize obilazila kampove sumnjičavo ispitivajući izbjeglice o tome tko su, odakle dolaze i gdje su im obitelji, neće kako se čini, zatražiti jednu stvar - politiku useljavanja.

A upravo je to ono što jedino, matematički gledano, ima logike.

Za nekog je, možda, Hrvatska - Njemačka, ili Rijeka - Dublin. Unatoč svom leleku politike, medija i posebno puka, Hrvatska je, naime, u gornjoj trećini svjetskih država po razvijenosti i bogatstvu. U gornjoj trećini.

Nije teško zamisliti da bi solidan broj ljudi koji žive po kampovima na rubu Europe, ili netko od onih koji su još u Africi i na Bliskom istoku, a ne bi baš htjeli ni postati dio brojke od 33.293, koliko je dosad umrlo u pokušaju da se dočepaju Starog kontinenta, moglo i željelo živjeti negdje između Prevlake i Dunava. Jest, nema novca kao u Njemačkoj, ili Švicarskoj, ali ni ta odredišta nemaju beskrajan kapacitet, a, uostalom, i u raspravi o samoj kvaliteti života, koja se ne mjeri tek brojkama na bankovnom računu, Hrvatska itekako ima svoje adute.

Ukratko, logika je jednostavna. Ako ne možemo - a ne možemo - zaustaviti najveći dio onih koji odlaze u potrazi za boljim životom, možda možemo privući neke druge, koji će jednako tako svojim radom moći puniti državni proračun i stabilizirati državne financije.

No, to je matematika.

Politički je ta priča, očito, nezgodna. Inače bi dosad valjda netko makar pokušao osmisliti i provesti suvislu useljeničku politiku. Ali, "tko ste", "odakle ste", "gdje vam je obitelj"...

Malo je nezgodno?

Čudna boja kože, čudna vjera, čudan jezik, čudni običaji?

Tako - upravo tako u tim pitanjima i takvoj politici - izgleda horda prije nego se prelije na ulice s transparentima o "bijeloj Europi" i "čistoj Poljskoj/Mađarskoj/ Hrvatskoj/Srbiji/whatever". A onda, kad se prijeđe na ulice, sve opcije postaju otvorene.

"Gdanjsk, osamdesete/ Kad je jesen rekla ne" tako postaje "Varšava, dvije i sedamnaeste/ Kad je jesen rekla sve".

A "Poljska u mom srcu" zaboravljena himna nekih davnih vremena. Rock mazurka pregažena zovom ratnih truba.

I ne pitaj se kome trube.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka